Za otvorenu i inkluzivnu kritičku misao

Radna definicija kritike sačinjava prvo, uvjerljivo najkraće poglavlje knjige Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika Nataše Govedić, kazališne kritičarke, sveučilišne profesorice, teatrologinje, književnice. Kritika je, po toj definiciji: „1. stvaranje iznutra, 2. stvaranje izvana“ uz napomenu „Često se oboje događa istovremeno“. Iako definicija (barem za poznavatelje prethodnih autoričinih radova), očekivano iznevjerava očekivanja, ne iznevjerava ono što slijedi nakon nje. Riječ je o četrnaest poglavlja, ukupno više od pet stotina stranica gustog, osobitog, teško na jedan tip diskursa svodljiva teksta. Je li to ponajprije znanstvena knjiga? Traktat o kritici? Memoari kritičarke? Proza prerušena u diskurzivne oblike? Ništa od toga, i sve pomalo.

Vodič kroz osobnu
selva oscura

Naslov je rječit, jer Oscar Wilde u njega nipošto nije zalutao. Upravo suprotno, umjesto lutanja, Wilde je utkan u cijelu knjigu, dakako ne podjednako u sva poglavlja, ali uvijek je prisutan kao svojevrsni imaginarni, ali i stvarni vodič. Imaginarni jer, dakako, ne može izravno polemizirati s autoricom/kritičarkom, ali i stvaran posredovanjem tekstova koje Nataša Govedić obilato citira, uspoređuje, kombinira i sučeljava s (uglavnom, ali ne isključivo) novijom literaturom, ali i svojim iskustvima. Može se potpuno složiti s ocjenom jedne od recenzentica knjige, Sibile Petlevski, otisnutoj na stražnjim koricama: „Oscar Wilde (…) autoričin je vodič kroz njenu osobnu selva oscura, mračnu šumu odnosa na putu govorenja i slušanja.“ Lutanje je tu samo privid, shvaća to posvećeni čitatelj nakon probijanja kroz tekst. Svako je poglavlje domišljeno i osmišljeno kao svojevrsno misaono putovanje autorice, Wildea kao neformalnog vodiča, kojemu se ponekad pridružuje još koji klasik (Lorca, Aristofan) i čitatelja, ako se taj dopusti voditi. Rezultat nije unaprijed zadan, iako se autorica ne boji vlastitog stava, štoviše jasno ga izražava o nizu vrlo konkretnih tema koje muče kritiku u praksi. Tako svako malo bljesnu analitički, promišljeni i domišljeni momenti, poput svojevrsna kataloga stilskih obilježja hrvatskih kazališnih kritičara (poglavlje Peto. Čipka ili tonski bod poznatiji kao „stil“).

Izd. Društvo kazališnih kritičara i teatrologa, 2022.

Golem raspon tema

Autorica ne katalogizira svoj stil, no on je vidljiv u recima koji promiču. Mogao bi se ovdje, u suočavanju i pokušaju opisivanja tog i takva, dakako osobita (treba li to više naglašavati?) stila dozvati još jedan autor s kojim tekst uspostavlja dijalog, Karl Kraus. U poglavlju naslovljenu Deseto. Tri dijaloške partiture o kritici, Nataša Govedić prvu partituru titulira Oscar Wilde susreće Karla Krausa. I zbilja, iako je to u knjizi povod za raspravu koja odlazi u drugom smjeru, a ne analizu vlastita stila (barem na površini, sve je u ovom djelu ujedno i autoanaliza jer, ne treba zaboraviti, autorica je i kritičarka), upravo se taj podnaslov čini kao najbolji sažetak stila te očuđujuće knjige. Kao u Krausovu opusu, raspon tema je golem, a njihova obrada ne štedi u bujnosti ne samo teorije nego i slikovitosti. Tu su točnost, lik, (samo)kritičnost, parezija i drugi teorijski pojmovi. Uzorno obrađeni, potkrijepljeni bogatom literaturom i njezinom odgovarajućom analizom, ali i oprimjereni mnogo šire nego što bi se to moglo na prvu očekivati. U primjerima se često skriva i najzanimljiviji dio pojedinih poglavlja, pa tako Nataša Govedić ne oklijeva prenijeti vlastite kritike predstava Olivera Frljića, ali i potkrijepiti teorijsku analizu ponekim manje očitim i poznatim primjerom, poput djela Stanislava Habjana, performansa Vlaste Delimar i Vesne Stilinović, čak i likom Antona Ega, karikature kritičara iz crtanog filma.

U pokušaju prikaza koji ne teži sustavnosti, ipak je jednom pojmu važno posvetiti posebno mjesto, najmanje stoga što mu takvo mjesto posvećuje i autorica. Duende je pojam koji Nataša Govedić preuzima od Federica Garcíe Lorce, a koji se određuje kao „sinonim za oslobađanje cijelog jednog obilja emocija tamnog spektra, uvijek povezanih s iskustvom smrti ili ispovijedanja stradanja“. Duende je tema poglavlja Četvrto. Duende i kao zvučni signal, ali se provlači i kroz druga poglavlja, kao svojevrstan lajtmotiv za kojim je kritičarka-autorica u stalnoj potrazi i, kada ga u nekoj izvedbi ili djelu osjeti, to ima potrebu naglasiti, istaknuti i potaknuti i druge da ga uoče i pokušaju doživjeti.

Duende kao cilj kritičarske potrage nije, čini se nakon čitanja, ograničen samo na predmet kritičareva pisma, ono što kritičar čini predmetom svoje kritike. Može se pronaći i u kritici samoj, a to vodi prema još jednoj važnoj odrednici knjige. Nataša Govedić čvrsto smatra, a onda i dokazuje širokim rasponom argumenata, da kritika (kao aktivnost) treba biti i jest umjetnost. Stoga je i kritika (kao djelo kritičara ili kritičarke) umjetnina i treba biti tako tretirana, a njezin umjetnički karakter prepoznat, jednako od drugih umjetnika kao i od publike. Kritičar nije a priori inferioran, a još manje superioran onomu što kritizira, već s predmetom kritičke obrade ulazi u dijalog, barem bi tako trebalo biti.

Kakva je kritika?

Kakvu kritiku zagovara ova knjiga? Odgovor, dakako, nije jednoznačan, no mogao bi se tražiti upravo u autoričinu ustrajavanju na uspostavljanju aktivna odnosa između kritičara i umjetnika. Ili, možda bolje, umjetnika i umjetnika, od kojih jedni svoju umjetninu stvaraju kroz kritiku, a drugi kroz ono što je tema kritičke obrade. Proces razmjene mišljenja, koji bi se trebao odvijati kroz različite forume i medije, tako postaje temeljni proces kritike u kojem se oplemenjuje i kritičar i onaj čiji je rad predmet kritike, a u konačnici i publika. Oplemenjujuće, zanimljivo i potrebito razmišljanja i, eventualno, otvaranja pitanja o smislu i poziciji kritike u suvremenosti, obilježenoj postmodernizmom i njegovim ukidanjem vrijednosti, kriterija i sigurnih alata prosudbe. Nataša Govedić, čini se, ne boji se tog i takva, sadašnjeg vremena. Umjesto straha i zdvajanja, nudi aktivni angažman kritičarske pozicije ne više kao one koja svoju relevantnost čuva ljubomornim životom na Parnasu navodnih kriterija, već kao suodnos.

Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika prva je knjiga objavljena u novopokrenutoj biblioteci Polilog Hrvatskoga društva kazališnih kritičara i teatrologa. Polilog, navodi se, „potiče i afirmira kritičku i teatrološku misao, zagovarajući otvorenost i inkluzivnost te podupirući različite pristupe u pisanju o izvedbenim umjetnostima“. Valja se nadati da će i predstojeća izdanja barem jednako dobro podupirati taj svojevrsni kredo kao što je to učinila ova knjiga.