U skladu s vremenom

Već sam više puta u osvrtima na predstave u hrvatskim kazalištima napisao da često naša takozvana provincijska kazališta temama i repertoarom bolje osjećaju bilo vremena od mainstream teatara. To vrijedi i za Gradsko kazalište Zorin dom iz Karlovca i njihovu predstavu Bez trećega, po djelu Milana Begovića, u režiji Želimira Mesarića, premijerno izvedenu potkraj studenoga prošle godine, viđenu 21. siječnja.

Imajući na umu bilo vremena i redatelj Mesarić je najavljujući premijeru Bez trećega u medijima izjavio da se ta „Begovićeva drama iz razdoblja hrvatske moderne nametnula jer je riječ o relevantnom domaćem autoru, jer tekst govori o ljubomori kao bezvremenskoj temi, ali i zato što govori o povratniku iz zarobljeništva u Rusiji, što osim asocijacija na Domovinski rat sada izaziva još aktualnije asocijacije na zarobljavanje ukrajinskih vojnika u ruskoj agresiji na Ukrajinu“. Rekao je to s razlogom jer se i protagonist njegove predstave poslije osam godina zarobljeništva – a mislilo se da je mrtav – vraća kući. Njegov povratak pred publikom rastvara „klasične prizore iz bračnog života opterećena ljubomorom, te sve završava tragično“.

Petra Cicvarić (Giga) i Peđa Gvozdić (Marko) publici su približili košmar i nemoć ljubavi u suočenju s ljubomorom / Snimio Igor Čepurkovski

Riječ je drami ljubomornoga muža Marka Barića i njegove žene Gige Barić, koja ga je osam godina čekala da se vrati iz Prvoga svjetskog rata. Dramu je Begović napisao 1931, kada je i praizvedena u zagrebačkom HNK-u. Dramski sukob dvoje supružnika započinje s Markovim povratkom, njegovim sumnjičenjem Gige za nevjeru. Umjesto da s povratkom započnu sretan novi život među njima počinju nesporazumi, svađe i nasilje, koji prerastaju u Markovu patološku ljubomoru i na kraju njegovu tragičnu smrt – Giga ga ustrijeli pri njegovu pokušaju da je posjeduje.

S obzirom da živimo u globalistički neurotičnom vremenu u kojemu je sloboda ljubavi neupitna, ali i u kojemu se muško-ženski odnosi još odvijaju u često (ne)liberalnim i stoljećima zasnovanim patrijarhalnim odnosima vjernosti i bespogovorne odanosti, koji kadšto poprimaju pravo na sveukupno tjelesno i duševno posjedovanje partnera, Bez trećega je i suvremena psihološka drama. Kao takva na itekako aktualan i zanimljiv način tretira područje žensko-muških odnosa. Njihove osjećaje i frustracije. Kao žanr psihološka se drama ubraja u mračne drame, bavi se stanjem čovjekova duha i duševnim stanjima likova. Najčešće su teme ljubomora i seksualnost, disfunkcionalni odnosi, mentalni poremećaji, psihičko zlostavljanje, samoubojstvo...

U svjetskoj dramskoj književnosti vjernost i ljubomora svevremene su teme. Primjer je dugotrajne vjernosti Penelopa, njezino odbijanje prosaca i čekanje Odiseja, što je nit koja se provlači i u Begovićevoj drami. Zoran primjer bolesne ljubomore, slične Markovoj, izjeda Shakespeareova Othela. Prispodobimo li to 20. stoljeću, od kojega nismo daleko kada su u pitanju muško-ženski odnosi, onda ćemo se vjerojatno prisjetiti Ingmara Bergmana, njegovih Prizora iz bračnog života. Ali i nekih drugih Bergmanovih filmova u kojima su nijanse raznih varijacija ljubavi, pa i nevjera, česta tema. Na što je očito mislio Mesarić u svojoj inscenaciji Bez trećega.

U izvedbi karlovačke predstave u tri čina bergmanovski utjecaj vidio se u dojmljivim rješenjima scenografa Žorža Draušnika, osjetio u obiteljskom ugođaju, potpomognutu redateljevim izborom glazbe i pomno odabranim kostimima Katarine Galić-Radošević. To ni u kom slučaju ne smatram lošim, nego naprotiv, veoma dobrim! Toga nedostaje u našem današnjem tzv. modernom teatru, koji besciljno luta i pabirči ostatke odbačenih eksperimentiranja i preuzetne originalnosti. To mi se čini važnim i zbog emocija koje su u suvremenom teatru, ne samo hrvatskom, zapostavljene ili, što je još gore, krivo se razumiju i interpretativno iskrivljuju. Zbog čega publika na izvedbama predstava, naročito ona uživljena u reality show, reagira krivo, krivo u poimanju estetskih i životnih kategorija, pa se smije gdje se nekada s razlogom plakalo. No to nije samo problem kazališta nego i suvremenih konzumerističkih navika koje žive od zabave i najčešće političkih manipulacija.

Uzimajući u obzir spomenuto, Mesarić je režirao predstavu koja korespondira s tradicionalnim teatarskim čitanjem i doživljavanjem dramskog teksta, a da pritom nije zaboravio na suvremenost, ponajprije na ritam i brzinu smislena glumačkog govorenja i proživljavanja. Odstranio je dijelove teksta koji bi suvremenoj publici, pomalo već otupjeloj na nijansirane emocije i razmišljanje o onome što se na pozornici odigrava, čime je sadržaj drame i ritam predstave približio suvremenom doživljavanju muško-ženskih odnosa. Glumci, interpretirajući ih, osjetili su ih i prilagodili svojem glumačkom senzibilitetu, koji nije lišen takvih nesporazuma. Zbog kojih se mora ubijati.

Sve u svemu, riječ je o predstavi koja je publici približila probleme ljubavi i ljubomore, dočarala je iskonski muško-ženski odnos koji ne udovoljava pomodnoj i agresivnoj polarizaciji između muškarca i žene. Predstava, što je bitno, ne podilazi niti nasjeda na površno i isključivo feminističko razumijevanje muško-ženskih odnosa. Tomu su, slijedeći ideju predstave, itekako pridonijeli glumci Petra Cicvarić (Giga) i Peđa Gvozdić (Marko), koji su publici približili košmar i nemoć ljubavi u suočenju s ljubomorom. Ili Giginim riječima: „Ljubomora je, dragi, kao i ljubav. Tu ne treba trećeg. Dvoje je dosta.“