Tri desetljeća jedinoga hrvatskog časopisa za strip

Potkraj prošle godine tridesetu obljetnicu neprekidna izlaženja obilježio je jedini i najdugovječniji specijalizirani domaći časopis za strip Kvadrat. Riječ je o publikaciji iznimna značenja, ne samo u području teorije i publicistike posvećene stripu nego i u širem kulturnom i kulturološkom kontekstu. Na stranicama časopisa stasali su brojni novi kritičari i teoretičari stripa, a u njemu su radove objavljivale ugledne domaće autorice i autori. Čitatelji i kulturna javnost imali su se prilike upoznati i s vrijednim ostvarenjima uglednih svjetskih majstora stripa. Časopis je otvoren kritičkim raščlambama i analitičkim studijama najvažnijih ostvarenja zvučnih autorskih imena, a od prvog broja posebna je pozornost posvećena hrvatskom stripu i njegovoj povijesti. Na stranicama Kvadrata predstavljaju se različiti izvedbeni senzibiliteti i tehnike, podjednako kao i žanrovi i stilska usmjerenja. Ključno ime časopisa od prvog je broja njegov utemeljitelj i urednik Vjekoslav Đaniš, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Bizovcu koji je Kvadrat pokrenuo tijekom Domovinskog rata, a s mnogo entuzijazma i nepresušne energije vodi ga sve do danas. Stoga je on idealan sugovornik za razgovor o Kvadratu.

Gospodine Đaniš, prvi broj Kvadrata objavljen je u rujnu 1992. godine, u jeku Domovinskog rata, kada je ne samo na strip-tržištu nego i općenito vladala prilična nesigurnost. Možete li se prisjetiti pokretanja Kvadrata i okolnosti u kojima je časopis nastao?

Još 1990. nekoliko nas strip-autora i entuzijasta pokrenulo je u Osijeku magazin Bang. Ja sam bio glavni urednik prvog broja magazina, i nakon njegove dobre prodaje odlučili smo ići s drugim brojem. Međutim, u to su vrijeme već zapuhali vjetrovi rata i naše se društvo osipalo. Potom sam u jesen 1992. čuo da Dubravko Mataković i Krešimir Zimonić ponovo pokreću Salon stripa u Vinkovcima, te sam odlučio za tu manifestaciju od materijala pripremljenih za drugi broj Banga i još nekih tekstova koncipirati fanzin koji sam nazvao Kvadrat. To je bilo simbolično ime koje je asociralo na glasovitu skupinu strip-autora Novi kvadrat, ali je nastalo i pod utjecajem domoljubnog zanosa, pa sam u logotip časopisa umetnuo i prepoznatljivi crveni kvadratić. Fanzin je na Salonu izazvao dosta veliku pozornost, jer ne samo što u ono vrijeme nije bilo tiskovina koje su se bavile stripom nego su i neka pokrenuta kiosk-izdanja većinom stripova talijanske kuće Bonelli brzo ugašena. Od svih strip-publikacija koje su u nekim slučajevima i euforično predstavljene na Salonu jedino je Kvadrat opstao, isprva kao svojevrsno ružno pače hrvatskog stripa koje se s vremenom prometnulo u ozbiljan časopis.

Tematski broj
posvećen Igoru Kordeju

Aktualni dvobroj
povodom 30 godina izlaženja

Jeste li pri osmišljavanju i oblikovanju časopisa imali neke uzore? Možda neke prestižne inozemne strip-časopise, ili pak ranije iz razdoblja Jugoslavije?

Svakako. U nekim novinama sam intervju s poznatim francuskim izdavačem Jacquesom Glénatom, koji je i danas jedan od najvažnijih, koji je slično meni počeo s fanzinom naslova Schtroumpf. Taj fanzin je poslije prerastao u nešto drugo, i Glénatu je bio tek odskočna daska za kasnije bavljenje stripom, te je prerastao u ozbiljan projekt. Na moj rad utjecao je i sarajevski časopis Strip Art iz 70-ih godina, urednika Ervina Rustemagića, koji je njegovao poseban odnos prema stripu i koji je objavljivao i tekstove o stripu, čime je populariziran strip kao umjetnost. Tu su i američki časopis The Comics Journal, kao i časopis Pegaz, također iz 70-ih godina. Iako je objavljeno svega nekoliko brojeva Pegaza, snažno je utjecao na moje bavljenje stripom i strip-izdavaštvom.

Kvadrat se vrlo brzo prometnuo u kultni časopis koji čitatelje osvaja ne samo sjajnim teorijskim prilozima i kritičkim tekstovima nego i visokim grafičkim, odnosno likovnim i tiskarskim standardima. Kojim ste se idejama vodili kad ste pokretali časopis?

Ponajprije sam želio hrvatskoj javnosti predstaviti domaće autore. Kanio sam popularizirati hrvatski strip, koji ima dugu i bogatu tradiciju, još od 1935. i Maurovićeve Vjerenice mača kao prvoga domaćeg stripa, sve do danas. Želio sam i predstaviti određene autore koji su bili nekako u drugom planu, recimo prošle godine preminula Julija Radilovića Julesa. Znalo se za njega i da crta sjajne stripove, ali ne i o kakvoj je osobi riječ. Tako sam u svakom broju počeo predstavljati po jednog autora, a nekima sam dao i dodatnu važnost pa smo pokrenuli posebne brojeve. Prvi takav bio je posvećen Radovanu Domagoju Devliću, i bio je objavljen nedugo nakon njegove smrti. Poslije je objavljeno još takvih brojeva, i danas kad se ukaže potreba u tematskom se broju predstavi određeni važan autor ili strip-serijal.

Posebni brojevi Kvadrata bili su među ostalim posvećeni ne samo Radovanu Devliću nego i Igoru Kordeju, Julesu, Prattu…, ali i junacima poput Kena Parkera. Čime se vodite u koncipiranju takvih izdanja i na kakav odjek ona nailaze?

Tematska izdanja znatno su popularnija od običnih, i naklade su im veće. Čak smo neke morali i dodatno tiskati, recimo broj posvećen Kenu Parkeru. U korijenu je moj dogovor s Devlićem, o tome da ćemo pokrenuti biblioteku njegovih stripova, počevši od Machu Picchu nadalje, što nažalost nismo uspjeli realizirati. S vremenom su se pojavile i teme kakva je fenomen strip-autorica, pa smo jedan broj posvetili i toj temi. Uvijek je tu negdje bio i Jules, kojeg je stvarno valjalo predstaviti na dostojan način. Za broj posvećen njemu dobili smo i komentare da je posrijedi mala Julesova monografija koja je neizbježan izvor podataka svakomu tko se odluči baviti tim velikim umjetnikom. Sam po sebi nametnuo se i Hugo Pratt, kao svojevrsna ikona svjetskog stripa. Potom mi je nažalost nedavno preminuo suradnik Miroslav Cmuk predložio da napravimo tematski broj o Kenu Parkeru, pa smo o jednom od najvažnijih suvremenih vestern-stripova priredili izdanje na više od dvjesto stranica. Igor Kordej zacijelo je najproduktivniji domaći strip-crtač svih vremena, pa je i on bio logičan izbor. Takvih posebnih brojeva bit će i u budućnosti, jer su očito čitateljima zanimljiviji od redovitih izdanja.

Suradnjom s Kvadratom u ovih trideset godina promovirala su se brojna nova kritičarska i teoretičarska imena, a osobita pozornost pripala je domaćem stripu i njegovoj povijesti. Kako gledate na djelovanje časopisa u tom kontekstu, koji bi se bez lažne skromnosti mogao nazvati prosvjetiteljskim?

Kvadrat je jedini časopis ovakve vrste ikad pokrenut u Hrvatskoj. To je jedina tiskovina koja se bavi stripom, a doživjela je trideset godina kontinuirana objavljivanja. Sjetimo se primjerice Plavog vjesnika, kao i danas najpoznatije publikacije koja je objavljivala i stripove, a koji je svega trinaest godina objavljivao stripove. Kvadrat već izlazi dvostruko dulje, i u tom je smislu rekorder. Danas u svijetu postoji dosta sličnih časopisa, no namijenjeni su prije svega promicanju određenih izdavača i naslova koje oni objavljuju. Mi se pak u Kvadratu svih ovih godina pokušavamo baviti svim vrstama stripova, dakle i klasicima devete umjetnosti od Winsora McCaya, Russa Manninga, Hala Fostera, pa sve do novih tendencija i suvremenih strujanja u stripu. Bavimo se novim hrvatskim autorima, ali i inozemnim. Uvijek suradnicima sugeriram da što temeljitije pokušaju obraditi nekog autora ili neki strip, iako sam svjestan da nikad nećemo moći predstaviti sve velikane iz svijeta stripa koji to zaslužuju.

U sklopu Biblioteke Kvadrat i nakladničke djelatnosti Ogranka Matice hrvatske Bizovac objavljujete i strip-izdanja uglednih domaćih autora. Onih koji su stvarali povijest hrvatskog stripa poput Andrije Maurovića, Žarka Bekera i Mirka Ilića. Ilić je upravo zahvaljujući vama dobio, može se reći, monografsko izdanje, zbirku stripova Iz povijesti ljudske gluposti iz 2016.

U biblioteci Velikani hrvatskog stripa objavljujemo najvažnije autore i klasična djela hrvatskog stripa. Ideja o pokretanju strip-izdavaštva potekla je od Osječanina Branka Barača, kao prvo izdanje objavili smo spomenutu Vjerenicu mača, a do pasica tog stripa došli smo zahvaljujući nedavno preminulu Rudiju Aljinoviću. Ja sam poslije preuzeo uređivanje te biblioteke, pa su objavljeni Zaviša Žarka Bekera, stripovi iz časopisa Oko, u prikupljanju kojih mi je također pomogao Aljinović, potom stripovi Frane Gotovca te Maurovićev Barba Niko i Ivo, scenarist kojeg je bio upravo Aljinović. Kad je riječ o albumu Iz povijesti ljudske gluposti, čudno je da se nitko već prije nije sjetio objaviti Ilićev album, kojim je i sam Mirko bio iznenađen i oduševljen. Taj je album jako dobro prošao na tržištu, brzo je rasprodan, a Ministarstvo kulture otkupilo je čak 250 primjeraka za knjižnice, pa ćemo uskoro objaviti novo dopunjeno izdanje s još nekim Ilićevim kraćim stripovima koji nisu ušli u prvo izdanje.