Što je David snimio 1938.

Jutros sam na stanici vidio slijepog čovjeka kako samouvjereno lupka štapom po tramvaju dok se približava prednjim vratima, majka je brižno vodila u školu kćer s očitim i znatnim motoričkim teškoćama, šefica Ivana u pekari žustro je brisala pult, krojačica je u radnji za krpanje odjeće odlagala neke vrećice, djevojka je pušila ispred agencije za nekretnine – svatko je od tih ljudi i poslova priča za sebe, ali nestao je onaj šetač iz grada koji bi je mogao ispričati. A i nema se što više vidjeti: grad je kao grad duhova, sa sve više praznih lokala i zastrtih izloga, jer nema prolaznika, pa onda nema ni posla.

U gradskim naseljima, recimo u Novom Zagrebu, još postoji šetač, hoda u trenirci s noge na nogu, pozdravi kojeg susjeda, malko posjedne na klupu pa ode dalje. No tamo nema mnogo toga vidjeti, i on nije onaj starinski flâneur, ili flâneuse ako je to ona, visokokvalificiran promatrač urbanog života, osoba koja svu svoju snagu tijela ulaže u ležernost, a uma u kontemplativnost, kako bi utjelovio duh moderne metropole i složenost modernosti, i koga su opjevali, kao Homer Odiseja, Charles Baudelaire i Walter Benjamin. Središte grada prirodno je stanište flâneura, ali on je u njemu nestao, a zamijenio ga je užurbani prolaznik koji bez zastajkivanja ide prema odredištu – ne zastajkuje jer nema zbog čega, nema poznatih ljudi i nema zanimljivih događaja. Postoji doduše njegov degenerirani nasljednik, posjetitelj kafića, ali on se više ne kreće jer ga ništa ne zanima, i toliko je dekadentan da ne može izdržati grad natašte.

Kadar iz filma Tri minute: Produživanje / Izvor YouTube

Kakvo su zato osvježenje restaurirani filmovi s početka 20. stoljeća, ili čak još stariji, s prikazima gradskog života, kojih je pun YouTube! Nije to učinila ljudska ruka, nego umjetna inteligencija, ali hvala joj – slike su očišćene od mrlja i ogrebotina, obojene i ozvučene miješanom bukom gradske vreve, usporene do prirodnosti pokreta. Znam da to nije baš korektno prema izvorniku, i da smo se time zapravo udaljili od originala, jer je nastala kopija bez izvornika, ali zbiljskost je tih slikopisa neodoljiva: smjesta smo uvučeni u ulične prizore, postajemo suvremenici proteklih događaja.

Zapanjuju nas gomile ljudi na ulicama koje tamo očito nemaju nikakva posla, nego samo stoje i čekaju da se nešto dogodi. Kamera ih magično privlači pa zure u nju, ili jednostavno nastave svojim putem pa nestanu iz kadra, i mi ih vidimo u odjeći kakvu poznajemo samo iz muzeja, i u pozama poznatim samo s fotografija. No sada su živi i pokretni, žene pridržavaju duge haljine desnom rukom, a muškarci drže ruku u džepu kaputa ili su palce zabili u prsluk, skidaju šešire jedni pred drugima ili se lagano naklone. Tek kad ih vidimo na ulici, koja im je očito prirodni dom, shvaćamo koliko su različiti od nas i koliko smo izgubili. Jer oni su još bili javni ljudi, kako ih je opisao sociolog Richard Sennett, a mi smo se povukli u privatnost, izgubivši osjećaj zajedničkoga javnog prostora, što je dovelo do toga da se više nismo kadri ni angažirati u javnom životu, da smo nesposobni za građanski diskurs, koji uključuje dijalog i donošenje odluka, i da gubimo građanske vrline, sposobnost da djelujemo u javnom interesu.

Posebno potresan među tim starim filmovima prošli je mjesec pušten u kina tamo gdje ih još imaju, pod naslovom Tri minute: Produživanje. Riječ je o samo tri minute izvornog obiteljskog filma koji se usporeno prikazuje tijekom 69 minuta, kako bismo u miru mogli pogledati svaki lik. Temelji se na knjizi Tri minute u Poljskoj: Otkrivanje izgubljenog svijeta u obiteljskom filmu iz 1938. američkog memoarista i pisca Glenna Kurtza. On je 2009. doma nabasao na kućni film koji je snimio njegov djed David, koji je kao dijete došao iz Poljske u SAD i tamo uspio. Film je zabilježio obiteljski odmor u Europi 1938. godine, kao i posjet rodnom Nasielsku, gradiću u Mazovječkom vojvodstvu u Poljskoj, pedeset kilometara sjeverno od Varšave. Dakako, ondje je zavladalo veliko uzbuđenje kad se mještanin vratio bogat iz Amerike, mnoštvo se djece sjatilo da vidi kameru, vidimo njihova radosna i bezbrižna lica, a i njihove majke i očeve, slučajne prolaznike, prodavače i pobožne bradonje na putu u sinagogu; uskoro su svi deportirani i ubijeni u Treblinki.

Film je restauriran, dešifrirani su natpisi na trgovinama, identificirane su zgrade, čak je s pomoću interneta nađen jedan jedini preživjeli, Moszek Tuchendler, danas Maurice Chandler, kojega čujemo na filmu, dok gledamo lik bucmasta dječačića kakav je tada bio. Nema u Produživanju ničeg što nije bilo ni u izvornoj snimci, pa se zato i Tuchendler u današnjem vremenu vidi tek na odjavnoj špici, nego samo ono što je djed Kurtz slučajno zahvatio za svoga kratkog, emotivnog i turbulentnog posjeta zavičaju – za koji nije znao da će biti i oproštaj. Redateljica Bianca Stigter pušta nam njegove sekvence unatrag ili unaprijed, ponekad usporeno, ponekad se kadar zamrzne, pa se uvećava do zamućenosti, sve uz naraciju Helen Bonham Carter. Postajemo slučajni prolaznik na ulici židovske predratne palanke i pokušavamo prodrijeti u tajnu života snimljenih ljudi. Podsjeća nas to da neki drugi slučajni prolaznik odnosi našu tajnu sa sobom.