Šteta što ovakvih pothvata nema i više!

„Literatura za kravarice“ i „šund-literatura čiji je cilj pokvariti mladež“. Tim su ocjenama na hrvatskoj književnoj, kao i široj umjetničkoj sceni, dočekani romani Marije Jurić Zagorke kao i prvi uspjeli pokušaji domaćeg stripa. Za prvu se vjerovalo da jednostavnošću narušava ozbiljan status književnosti i ugled hrvatskoga književnika, dok je posljednje smatrano tek trivijalnim načinom za brzu konzumaciju nečeg složenog poput književnog ili umjetničkog djela. Posebnu su pozornost, time i pojačan udar kritike, doživjele adaptacije književnih djela. Naime, kritičari su smatrali da posredovanjem stripa nije moguće pozorno ni pažljivo pratiti poetiku i poruku književnog djela, a novom su umjetničkom obliku posebno zamjerali nesavršenost, trivijalnost, površnost, naivne slikovne prikaze, senzacionalizam, uštedu čitateljeva vremena te upletanje u sadržaj književnog djela i nemogućnost upoznavanja autorovih misli i osjećaja.

Izd. Više od stripa, Sarajevo, 2022.

Poznanstvo sa Zagorkom

Premda vjerojatno puka slučajnost, povijesni je kuriozitet što se početak izlaženja Gričke vještice, stripa u nastavcima što ga je, prema romanu Marije Jurić Zagorke i scenariju Norberta Neugebauera, za Večernji list crtao jedan od najpoznatijih, i nepravedno zapostavljenih, domaćih crtača Andrija Maurović, podudara sa začecima ozbiljnijeg institucionalnog i akademskog pristupa stripu šezdesetih godina prošlog stoljeća. Nije to bilo prvo pretakanje književnosti u strip tog umjetničkog genija: već je prije, prema Neugebauerovim scenarijima, crtao djela američkih pisaca, među kojima se posebno ističe Jack London, s Božidarom Rašićem adaptirao je Zlatarovo zlato, što će se pokazati njegovim najmanje uspješnim pothvatom, a Neugebaueru se „vraća“ kako bi zajedno oblikovali stripovske inačice romana Čuvaj se senjske ruke i Grička vještica, s čijom je autoricom, Zagorkom, Maurović navodno održavao osobni kontakt, a izradio je i ilustracije za naslovnice njezinih romana Kontesa Nera i Gordana.

Nenadmašne
632 table

Strip je, kao svojevrstan novogodišnji dar čitateljima, dotad naviklim na akcijske stripove anglofone produkcije, s izlaženjem započeo posljednjega dana 1960. godine, a povoljne su čitateljske reakcije (i, nezanemarivo, povećanje naklade) uvjetovali da njegovo sljedeće pojavljivanje bude već u prvom broju 1961. Kako je Večernjakovim reklamama najavljivano, strip doista jest vraćao čitatelja u Zagreb kakav je nekoć bio, zorno mu i živopisno slikom dočaravao život na njegovim ulicama u osamnaestom stoljeću. Vjernim iscrtavanjem gradskog krvotoka uspjeli su Maurović i Neugebauer u paru dostojno u novi medij prenijeti i sažeti, a ne oduzeti ništa od tada najpopularnijeg romana u Hrvatskoj. Valja napomenuti da, ipak, nije riječ o adaptaciji cjelokupnog sedmoknjižja; u strip je pretočen „tek“ najpoznatiji i s ukupnošću Gričke vještice često zamijenjen odsječak sage, Kontesa Nera. I to se pokazalo vrlo ambicioznim pothvatom pa je strip, sa 632 pasice objavljene na otprilike 158 tabli, najopsežniji projekt tih velikana hrvatskog stripa, a do današnjeg je dana ostao i najveći projekt hrvatskoga strip-izdavaštva.

Izvanredna komunikacija
s čitateljem

Maurović dobro prati duh vremena i vjerno dočarava kostimografiju ne oduzimajući pritom od sadržaja. Uspijeva, s Neugebauerom, zadržati romantičarski duh kakav vlada i u Zagorkinu romanu podcrtavajući raskošnim crno-bijelim crtežom njegovu avanturističku razinu, s posebnim naglaskom na dramatiku ljubavnog odnosa između naslovne junakinje, plemenitašice Nere Oršić, i Trenkova kapetana Siniše. Njihova je karakterizacija, naravno, ponešto sugestivnija od one u romanu, čiji je osnovni vodič ipak tekstualan, dok se ovdje, zbog sažetosti tekstualnog izraza, naglasak stavlja na vizualno. A to je vizualno, u djelu Andrije Maurovića, gotovo filmsko; promišljena izmjena planova, detaljistički prikazi mimike i gestikulacije protagonista, njihova ekspresivna komunikacija s čitateljem… Nije neobično zna li se da je Maurović, više od drugih crtača ili profesora na Kraljevskoj akademiji za umjetnost i obrt (koju napušta nakon prve godine), o crtežu naučio iz filma.

Unatoč visokoj kvaliteti izrade i golemoj popularnosti, Večernji list, iz nepoznatih razloga (a Maurović će u jednom intervjuu okriviti politiku), otkazuje Gričku vješticu 1962, ostavljajući je nedovršenom, kakva bi i ostala da nije bilo izdavača Epoha i izdanja Strip-strip u kojem su objavljene preostale pasice. Bez njihova bi angažmana, posve sigurno, ionako zanemarivan, a važan strip ostao potpuno zaboravljen. U njegovu obranu ustao je i Alija Balta, diplomirani grafičar i stripovski entuzijast u čijem su životu Maurovićevi stripovi, posebno Grička vještica, odigrali presudnu ulogu. On je lani, u izdavačkoj kući Više od stripa, kako bi obilježio šezdesetu godišnjicu izlaska stripa, objavio sakupljačko, na petsto primjeraka ograničeno, integralno i digitalizirano izdanje stripa, uz vrijedan kompendij literature o stripu i njegovim tvorcima. „Da ostane, kad nas ne bude“, zaključio je Balta. Šteta je samo što ovakvih pothvata nema više.