Split nezaboravljenom boemu u crnom šeširu

Djela hrvatskog slikara Dunava Rendića prvi su put izložena hrvatskoj javnosti. I to u Muzeju grada Splita, u Galeriji Emanuel Vidović, gdje od 20. prosinca 2022. do 26. veljače 2023. Splićani i njihovi gosti mogu pogledati umjetnikove slike na izložbi nazvanoj Dunav Rendić – slikar i boem.

Izložba prvi put predstavlja opus gotovo zaboravljena, a nekada vrlo popularna slikara Dunava Rendića, rođena u Zagrebu 1880, a preminula u Splitu 1944. Dunav je bio sin čuvenoga kipara Ivana Rendića (1849–1932).  Imao je brata Velebita i sestre Savu i Drinu. U međuratnom Splitu živio je, kažu, boemskim životom. Nastojeći zaraditi za život, slikao je portrete po narudžbi koji otkrivaju njegov umjetnički talent, a najveći su dio njegova kvalitetom neujednačena opusa splitske i dalmatinske vedute, marine, ribarske brodice i jedrenjaci, koje je prodavao turistima i prolaznicima na ulicama Splita, Šibenika, Zagreba, Sarajeva, Livna, Mostara.

Sloboda i boemština

Splitska likovna scena međuraća bila je, kao i hrvatska likovna scena, dovoljno pluralistička da u svoje okrilje prihvati i stvaralaštvo Dunava Rendića, ali Dunav je izabrao svoj put određen slobodom, hedonizmom, boemštinom, skromnošću i odustajanjem od osjećaja pripadnosti, velike umjetnosti i velikih ciljeva. Izložbom se predstavlja presjek slikareva umjetničkog djelovanja na temelju dostupnih djela, manjim dijelom iz muzejskih institucija, a većinom u privatnom vlasništvu.

Autoportret, 1938, akvarel, Galerija umjetnina Split / Snimio: Zlatko Sunko

Komu pripadaju zasluge što je Rendić napokon dobio svoju prvu izložbu, i to 78 godina nakon smrti, jer za života usprkos neospornom talentu nije ostvario ni jednu samostalnu izložbu? „Za Rendićevu izložbu zaslužno je više osoba“, objašnjava nam vršiteljica dužnosti ravnatelja Muzeja Grada Splita Branka Brekalo. „Autorice izložbe Sandi Bulimbašić i Darija Alujević vanjske su suradnice, povjesničarke umjetnosti, koje su izučavale Rendićevo djelo. A kustosica izložbe, povjesničarka umjetnosti Petra Dajak Belas, prije nepune dvije godine zaposlena je u Muzeju. Sve je počelo zahvaljujući inicijativi dr. Gorana Grubišića, zagrebačkog liječnika i kolekcionara, autora monografije Dunava Rendića. Zajedno sa Sandi obratio mi se, došli su u Muzej grada Splita prije epidemije COVID-a, dogovorili smo suradnju i sada sve to – realizirali!“ govori ravnateljica.

Kako kustosica Petra Dajak Belas gleda na iskustvo rada na izložbi? „Od prvog dana rada na ovom projektu Izložba Dunava Rendića, kako smo je u početku zvali ne znajući u kojem će smjeru zapravo krenuti, osjećam veliko uzbuđenje. Cilj je bio ponovno predstaviti građanima njima dobro poznata, ali na neki način zaboravljena i zanemarena slikara. U prvi mah može izgledati kao da nije riječ o velikom projektu. Pogotovo uzmemo li u obzir opseg izložbe (izloženo je 41 djelo), uvelike uvjetovan dimenzijama i specifičnostima izložbenog prostora. Budući da je veći dio slika došao od različitih privatnih vlasnika te da su slike Dunava Rendića vrlo rijetko bile izlagane u idealnim uvjetima, bitnu ulogu imali su restauratori. Ne treba zanemariti ni činjenicu da je Dunav Rendić, želeći što više zaraditi, često štedio na boji i koristio lako dostupne materijale, poput kartona i šperploče, a želeći što brže dovršiti svoje slike, često bi slikao izravno, bez prethodne pripreme podloge. Čak i slike koje su bile kvalitetnije izrade tijekom vremena sakupile su prljavštine, pogotovo ako su bile izložene tijekom svih proteklih godina. U tom aspektu jako je bilo važno dogovoriti preuzimanje slika od privatnih vlasnika na vrijeme i dobro procijeniti njihovo stanje kako bi restauratori mogli obaviti sve potrebne popravke po pravilima restauratorske struke. Ne treba zaboraviti ni na tehničku potporu suradnika koji su sudjelovali u postavljanju izložbe, posebno muzejskog tehničara čija je zadaća tijekom cijelog procesa, od preuzimanja, postavljanja, pakiranja i otpakiranja, sve do povrata umjetnina vlasnicima paziti na njihovu sigurnost i pravilno rukovanje“, objašnjava nam kustosica Dajak Belas.

Pogled na splitsku rivu s Matejuške, oko 1935, ulje na šperploči, privatno vlasništvo / Snimio: Zlatko Sunko

Imala je dvije sjajne suradnice, autorice izložbe, povjesničarke umjetnosti koje su pomogle iz aspekta svoje struke. „Nema kuće Splićana u Zagrebu i kod nas u Splitu koja nema Rendića“, kaže Sandi Bulimbašić, jedna od autorica izložbe. „Cilj je izložbe valorizacija slikarskog opusa Dunava Rendića s povijesno-umjetničkog aspekta i objektivno sagledavanje njegovih umjetničkih dosega u kontekstu splitske umjetničke scene prve polovine 20. stoljeća. Namjera je bila predstaviti kvalitativan presjek slikareva umjetničkog djelovanja na temelju dostupnih djela, među kojima je više radova iz kasnijeg razdoblja njegova života, dok su realizacije iz prva dva desetljeća 20. stoljeća, kada je izlagao na skupnim izložbama i oslikavao crkvene interijere, najvećim dijelom ostale nepoznate. Osim dvaju portreta iz 1912. i 1917. izložbom je predstavljen samo dio opusa nastao u međuraću, većinom iz 30-ih godina 20. stoljeća i koji se najvećim dijelom nalazi u privatnom vlasništvu.“ 

Svestran umjetnik

Rendić je, pojašnjava autorica, bio vrlo svestran umjetnik. Osim slikanja marina, bavio se i oslikavanjem interijera kapela i crkava, a dao je svoj doprinos i nacionalnom stilu u umjetnosti. „Družio se s umjetnicima (među kojoima je bio i Tin Ujević) u Kolombatovićevu podrumu u Splitu, koji je bio okupljalište splitskih boema, a slike je prodavao na obližnjoj Mihovilovoj širini. Njemu su ulice služile kao izložbeni saloni. Dunav Rendić ili Dunaj, kako su ga zvali u Splitu, ostao je u živu sjećanju danas najstarijim generacijama Splićana kao boem, poluduge kose, uvijek s crnim šeširom na glavi, u dugom kaputu i s cigaretom u ustima, koji je skromnu zaradu ostvarivao slikajući popularne marine i portretirajući imućnije sugrađane“, govori nam Sandi Bulimbašić.

Među portretiranima bili su i pripadnici porodice Alujević, predaka jedne od autorica izložbe, Darije Alujević. „Dva su portreta u našoj obitelji, moji prabaka i pradjed. Moj se otac živo sjeća kako je Dunav dolazio k nama slikati i kako su mu pozirali. Zacijelo mu je djelovao zastrašujuće onako sa šeširom i kaputom, a tako ga pamte i starije generacije. U svakoj splitskoj građanskoj obitelji postoji neko Rendićevo djelo, jer je Rendić bio hiperproduktivan“, ocjenjuje autorica. „Rendić je jedan od onih umjetnika kojem su umjetnički put i kvalitetu koju je na tom putu mogao dosegnuti odredile životne okolnosti, a dijelom i vlastiti životni izbori. Umjesto školovanja, razvijanja vlastitog talenta, kreativnosti i likovne izvrsnosti, umjesto posvećenosti umjetnosti, izabrao je odustajanje, boemski život, alkohol i brzu, bijednu zaradu budući da je slike najčešće prodavao u bescjenje.“

O tome govori i sam slikar četiri godine prije smrti. „Radim već 45 godina i naslikao sam možda 10.000 marina, a umrijet ću u najvećem siromaštvu, kao i moj otac Ivan, koji je podigao 800 spomenika“, njegove su riječi u katalogu – podsjetnik na zaboravljenoga umjetnika koji je bio dio splitske međuratne likovne scene.