Spielbergova posveta vlastitom filmofilstvu

Aktualna drama Fabelmanovi, koja je zasad nagrađena Zlatnim globusima za najbolji film i redatelja te nominirana za uglednu britansku filmsku nagradu BAFTA u kategoriji najboljeg izvornog scenarija, prema prevladavajućem mišljenju najveći je favorit ovogodišnje oskarovske žetve. Ujedno je i unatrag nešto više od godinu dana riječ i o već četvrtom filmu u kojemu važni i ambiciozni autori pripovijedaju priče koje se velikim dijelom temelje na autobiografskim detaljima i situacijama iz nježnih razdoblja njihovih života. Pritom ni u jednom slučaju nije riječ o strogo gledano autobiografskim djelima, već ponajprije o intimnim obiteljskim storijama za koje se može reći da su temeljene na istinitim događajima i epizodama iz života samih redatelja. Tako je ne samo u slučaju humorne romantične drame Licorice Pizza Paula Thomasa Andersona, koja se odigrava u kalifornijskoj dolini San Fernando, u kojoj je Paul Thomas Anderson odrastao i kojoj u filmovima nerijetko daje posvetu, nego i u slučajevima rotoskopskom animacijom realizirana filma Apollo 10,5: Djetinjstvo u svemirsko doba Richarda Linklatera, koji se odigrava tijekom ljeta 1969. i koji je naglašeno obilježen nostalgijom kao važnom osobinom Linklaterova autorskog habitusa, kao i drame Vrijeme armagedona autora Jamesa Graya, nadahnute određenim događajima iz adolescentske dobi Jamesa Graya s početka 80-ih, te recentnih Fabelmanovih suscenarista i redatelja Stevena Spielberga. Ne samo zbog izmijenjenih imena likova te reduciranja ili pojednostavnjivanja određenih međuljudskih odnosa i dramskih situacija, već i zbog možebitnih tvrdnji samih autora da nisu posrijedi autobiografska djela već interpretacija nekih epizoda iz njihovih života.

Protagonist Sammy Fabelman zatravljen je čarolijom pokretnih slika / Izvor Blitz distribucija

Spielbergova filmska memoaristika

Zasad posljednje Spielbergovo ostvarenje jednostavno se može interpretirati u ključu filmske memoaristike, njegova kako se redovito opisuje najosobnijeg i najintimnijeg djela. Možda u tome leži i temeljni problem filma, izostanak autorove distance u pristupu materijalu koji je uz Spielberga u scenarij uobličio njegov tijekom posljednjih dvadesetak godina povremeni suradnik Tony Kushner. On je upravo za rad na Spielbergovoj faction-drami s elementima trilera München te na biografskoj drami Lincoln osvojio po dvije nominacije za Oscar i Zlatni globus te jednu za nagradu BAFTA, a zajedno s redateljem nominiran je za Zlatni globus i nagradu BAFTA i za angažman na Fabelmanovima. Reklo bi se da Kushneru ne nedostaje iskustva u bavljenju sličnom tematikom, no i njemu je jednako kao i redatelju ovo najslabije od tri navedena djela. Protagonist je tinejdžer Sammy Fabelman, senzibilni klinac koji 50-ih godina odrasta u naizgled sretnoj židovskoj obitelji u New Jerseyju. Nakon što u kinu pogleda obiteljsku romantičnu dramu Najveća predstava na svijetu Cecila B. DeMillea, Sammy (Mateo Zoryan, u starijoj dobi Gabriel LaBelle) ostaje zatravljen čarolijom pokretnih slika, a kad ubrzo koristeći se igračkama pokuša što vjerodostojnije rekreirati scene sudara vlakova iz filma, postat će jasno da je dječak opsjednut filmom.

Izvrsna uloga Michelle Williams

Emotivni a u određenoj mjeri i karakterni te melodramski fokus filma stavljen je na lik Sammyjeve majke Mitzi (sjajna Michelle Williams). Ona je obrazovanjem pijanistica, Fabelmanovi posjeduju i koncertni klavir, no spletom okolnosti reducirana je na ulogu majke, supruge i kućanice, što joj u više navrata očito teško pada. Ona ima razumijevanja za sinove umjetničke ambicije, u jednom trenutku kaže mu da su filmovi poput snova koje nikad neće zaboraviti, i nesigurna je umjetnička duša koja brojne prilike koristi za neki oblik artističkog izražavanja. Pritom u nekim sekvencama, primjerice u sceni plesa pred automobilskim farovima na obiteljskom izletu, kao i u njezinu povremenom ponašanju u obiteljskom domu, Spielberg i Kushner ostavljaju mogućnost pa čak i sugeriraju da ona nije posve mentalno stabilna, odnosno da je sklona iracionalnom pa i histeričnom ponašanju. Dio objašnjenja tome možda leži u njezinoj sugerirano nikad konkretno ostvarenoj preljubničkoj vezi sa suprugovim najboljim prijateljem Bennyjem Loewyjem (vrlo dobar Seth Rogen, primarno komičar u najsmirenijoj ulozi dosadašnje karijere). Majčin odnos s Bennyjem prikazan je vrlo obzirno i suptilno, nikad konkretno već kroz detalje i naznake, kao da je Spielberg posredno majku želio poštedjeti, pa čak i razumjeti njezine postupke. U tom kontekstu možda je i razumljivo što je njezin suprug i Sammyjev otac Burt, kojeg utjelovljuje Paul Dano, praktički posve nevidljiv i gotovo kao da ga u priči i nema. Možda je prikazom oca kao bezbojna tipa i slabića u potpunosti posvećena poslu Spielberg majku želio ako ne opravdati, a ono barem izraziti razumijevanje za njezine osjećaje prema temperamentnijem i duhovitijem Bennyju.

Ljubav prema filmu

Stereotipi i formulaična rješenja za kojima Spielberg i Kushner povremeno posežu ponajprije su ona na idejnoj razini, koja biva doslovce verbalizirana. Ne samo kroz pouke o životu koje protagonistu izravno ili posredno upućuje majka nego osobito kroz lekciju o životu, umjetnosti i sličnim važnim stvarima koju Sammyju u verbalnoj tiradi održi stari ujak Boris (Judd Hirsch). Donekle je problematičan i doslovan i pojednostavnjen prikaz antisemitizma u američkom društvu 60-ih godina, što će protagonist osjetiti na vlastitoj koži, u sukobu sa skupinom kolega na koledžu. Ovdje se opet poseže za stereotipima u ocrtavanju odnosa među mladićima i djevojkama, od najpopularnijega tinejdžera na školi do Sammyjeve veze s jednom djevojkom, koja je predočena površno i posve bez emocija. Tu leži još jedan problem filma, nedostatak emotivnosti u svim segmentima osim u onima vezanima uz majku i protagonistovu fasciniranost filmom.

Većina djela koje traje dva i pol sata emotivno je distancirana i hladna, i svodi se na nizanje epizoda iz protagonistova odnosno Spielbergova života.

Ipak, ono što se autoru ne može poreći jest dočaravanje vlastite fascinacije filmom, za koju se može pretpostaviti da traje do danas. U scenama u kojima Sammy korištenjem igračaka rekonstruira scene s vlakovima i kad snima vlastite kratke filmove, pri čemu smišlja i efektne filmske trikove, moguće je ako ne prepoznati a ono naslutiti neke scene iz featurette-materijala u vezi s drugim i trećim nastavkom serijala o Indiani Jonesu. Konkretno, iz jurnjave vegonetima u indijskim rudnicima u Hramu sudbine i iz uvodnog dijela Posljednjega križarskog pohoda, u kojem mladog Indyja tumači River Phoenix.

A kad Sammy pred sam kraj dobije priliku upoznati staroga meštra predstavljena kao „najveći redatelj svih vremena”, te kad u prostoriju sa zidovima ukrašenim plakatima Poštanske kočije, Mirnog čovjeka, Donovanova grebena, Čovjeka koji je ubio Libertyja Valancea i ostalih remek-djela pred ošamućena protagonista uđe stari cinik s povezom preko oka kojeg prilično raspoloženo tumači David Lynch, gledatelju je jednostavno nemoguće suspregnuti osmijeh. A kad se naposljetku i na licu Johna Forda ukaže nešto nalik osmijehu, nakon što je Sammyja iz prostorije ispratio s možda najvažnijom lekcijom o važnosti visine horizonta u sceni nekog filma, lako je zaključiti da konačni dojam o Spielbergovu ostvarenju mora biti generalno pozitivan.