Skladateljski genij Papandopulo

Kvartet vokalnih solista, Margareta Klobučar, sopran, Jelena Kordić, mezzosopran, Domagoj Dorotić, tenor i Ljubomir Puškarić, bariton, Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a i dirigent Tomislav Fačini zadivili su 19. siječnja u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog zagrebačke ljubitelje klasične glazbe izvedbom kantate za soliste, zbor i orkestar Slavoslovije, mladenačkog djela hrvatskoga skladatelja Borisa Papandopula. Zadivili doista, ali ne samo odlično pripremljenom izvedbom nego mnogo više djelom samim, kompleksnom skladbom koju je, kako stoji u sjajno napisanu programskom tekstu Davora Merkaša,

Kvartet solista izvedbom na izvorniku zadivio publiku / Snimio Jasenko Rasol / HRT

Papandopulo skladao u Beču „od listopada 1926. do lipnja 1927.“ označivši skladbu kao svoj opus 6. Tek dvadesetogodišnji skladatelj boravio je tih godina na usavršavanju iz dirigiranja u Beču kao student Dirka Focka, dirigenta Bečke koncertne udruge. Studij je nastavio na Novom bečkom konzervatoriju u razredu austrijskog skladatelja i dirigenta Rudolfa Niliusa, koji je partituru svojeg studenta, Slavoslovije, s orkestrom i zborom Bečkog oratorijskog udruženja i sa solistima prvi put predstavio javnosti 4. studenog 1928. u Velikoj dvorani najuglednije bečke koncertne dvorane Musikverein. Valja dodati važan podatak da je Boris Papandopulo u Beču studirao na preporuku Igora Stravinskog, prijatelja svoje majke Maje Strozzi, poznate i ugledne sopranistice. Iako je Slavoslovije skladano na tekst na staroslavenskom jeziku za praizvedbu je uvježbano na latinskom pod naslovom Laudamus.

Najnovija izvedba, koju je pomno uvježbao Tomislav Fačini, pjevana je na izvorniku, a prati je jednako tako pomno obrađena programska knjižica urednice Ane Vidić sa spomenutim studioznim tekstom muzikologa Davora Merkaša, istinski je zadivila snagom Papandopulove skladateljske invencije. Činjenica je da hrvatski skladatelj, rođen u njemačkom gradiću Bad Honnefu, u Rajnskoj oblasti u okolici Bonna, postaje sve poznatiji svjetskoj javnosti, jer je njemačka diskografska kuća CPO nakon serije nosača zvuka s djelima Dore Pejačević počela s objavljivanjem Papandopulovih skladbi u izvedbama vrsnih inozemnih glazbenika. Ali, riječ je o skladatelju koji je već odavno trebao biti veliko priznato ime europske, dakle i svjetske glazbe 20. stoljeća. Odlične kritike koje su pratile bečku praizvedbu kantate Slavoslovije bile su nedvojbeno priznanje skladateljskim sposobnostima mladića koji je studije kompozicije i dirigiranja završio na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Ipak, međunarodni ugled sukladan izvrsnosti kojom se Boris Papandopulo predstavio Beču nije slijedio. Dakako, lamentirati danas, 2023. godine, kada je Papandopulo već 32 godine s onu stranu života, o razlozima i propustima neafirmiranosti njegova imena i neuključenosti njegovih djela u međunarodni repertoar, nemoguća je misija. No itekako je moguća misija truditi se, ustrajavati na izvođenju Papandopulovih skladbi, kojih je više od četiristo svih oblika i sastava (!), kao i muzikološki obrađivati i objavljivati radove o njegovim partiturama, na svim bjelosvjetskim jezicima.

Zbor i Simfonijski orkestar HRT-a sa solistima i pod ravnanjem Tomislava Fačinija učinio je izvedbom kantate Slavoslovije važan i po rezultatima izvedbe uspio pothvat pa se valja nadati nosaču zvuka kao trajnom zvučnom zapisu. Jer glazbena je to baština koja o skladatelju Borisu Papandopulu rječito govori kao o „umjetniku iznimna nadahnuća, darovitosti i stvaralačke sposobnosti“, a to je početak definicije pojma genij, kako je zapisano u Hrvatskoj enciklopediji. Dakle, primjer Borisa Papandopula pouzdano pokazuje da u hrvatskoj glazbi 20. stoljeća postoje primjeri prispodobivi pojmu genija. Dakako, nije riječ samo o jednom skladateljskom imenu, ali u konkretnom slučaju nedvojbeno o jednom od itekako uvjerljivih.

Naime, ispisati partituru takve kompleksnosti, s toliko inovativnih postupaka u vremenu nastanka, s toliko sjajna nadahnuća u vođenju glasova, u postupanju sa zborskim i orkestralnim korpusom, glazbeno se izražavati s toliko osobne inventivnosti, ali i dubinskog poznavanja nacionalnog idioma, ostvariti vokalno-instrumentalnu građevinu čvrste ukorijenjenosti u europsku glazbenu tradiciju, a opet punu smjerokaza za buduća zvukovna otkrića – sve to kantata Slavoslovije sadrži – bilo je dano samo posebnom odabraniku pod Euterpinim okriljem. Ponosimo se dakle Borisom Papandopulom i, kao što on pjeva „Slava Tebje Gospode Bože naš“, slavimo i mi njega što češćim izvedbama i slušanjem njegovih glazbenih zapisa.