Šetač s ugljenom i papirom u ruci

Nenad Jalšovec poput iskusna fotografa jednako odmjereno kadrira duboki prostor panorame, kao i prostor prizemljena očišta. Odabrane realističke kadrove potom oduhovi blagom izmaglicom. Radove mu odlikuje uvjerljiva kompozicija, geometrijski očitana pojavnost. Gradi ih ritmiziranim svijetlim plohama kuća i suprotstavljenim, često britko rezanim, plohama njihovih sjena. Motivi mu nisu reprezentativni, izabrani su po želji oka, a ne po unaprijed određenu značenju. Izrazita arhitektoničnost svojstvo je tih jednostavnih, a ipak složenih veduta, rubnih, a ipak urbanih, čvrste, a ipak snene pojavnosti. Pogledom na Horvaćansku i Jarun s petnaestog kata slikar je dobio sažetu, a vrlo izražajnu vizuru: bijele krovne pravokutnike te tri bijele trake ceste koja zavija. Da se popeo još koji kat više, uvjeren sam, došao bi do apstrakcije. No prizori na tlu nešto su mu mekšeg, gotovo lirskog ozračja. Sjetni ton jednako podaje parkingu u Prečkom kao i šetalištu na Srednjacima. Ili, u slici Stare kuće na Srednjacima, vidimo među raslinjem dvije niske kuće s dimnjakom. Ispred, na čistini, prometni znak ponavlja okomicu dimnjaka i jasno oprostoruje taj skroman, tihim svjetlom ugođen prizor. Kad pak zađe u šumu, ne zanimaju ga krošnje, nego debla i njihove duge sjene na tlu. Dakle, ne privlači ga rabljeni motiv, već kadrira prema svom likovnom htijenju.

Pogled na Horvaćansku i Jarun s petnaestog kata, 2021.

Kod Jalšoveca, bez obzira na opseg, prostor je uvijek uvjerljivo predočen. Zračna i linearna perspektiva znalački funkcioniraju. No ta uvjerljiva oprostorenja su pusta, ohlađena, zaustavljena u bezglasnom trenutku. Mirna i najčešće bezljudna. Vidimo uz kuću košarkaški koš pod kojim se nitko ne igra. Slikara zaokuplja samo igra bijelih ploha, odnosno markiranje prostornih planova. A kada se ljudski lik pojavi (kao na slici Kuće u Prečkom) bezličan je, tek sjena u prolazu. Ako netko i sjedi na klupi šetališta također je bez posebnih svojstava. Dakako, osim kreativnog šetača, koji o tome sam svjedoči: Ako na toj šetačkoj ruti zapazim da je nešto interesantno; kompozicijski, svjetlosno, tonski, onda nađem najbližu klupu, sjednem i napravim crtež. Jalšovec je gradsku periferiju stavio u središte svoje šetnje s ugljenom i papirom u ruci (izložba je stoga naslovljena Nacrtano na lokaciji), posvetio joj crtajući neposrednu, dnevničku pažnju. Svoje svježe dojmove prenosi u ateljeu na veći format, u istoj tehnici, ali malo drugačijem tretmanu, malo finije i promišljenije, no strogo bazirano na onome što se nacrtalo vani. No istodobno je, u svom crno-bijelom plenerizmu, zadržao distancu. Ta su djela metafora svojevrsnog otuđenja, odmaka od susreta, dijaloga ili i najmanje ponesenosti. Scena bez događaja, samotan monolog.

Iva Körbler, u predgovoru kataloga izložbe, s pravom ističe kako su duhovna ishodišta Nenada Jalšoveca u polju crteža bliska Vaništi, te navodi primjere te bliskosti: Kao što je u Vanište amblematska slika „Paromlinska cesta“ iz 1968., tako se u crtačkom opusu Jalšovca nameće kao ekvivalent „Horvaćanska ulica“ iz 2018. godine. Tiha praznina i odsustvo. Pa dalje, tek usput, zapaža: U daljnjim nam je asocijativnim nizovima prema ishodištima geneze umjetnikove poetike otvoren put prema talijanskim slikarima Novecenta. Zaista, možemo se prisjetiti Maria Sirinija i Carla Carràe, ponajviše ako pogledamo Jelšovčevu kompoziciju masivnih kubusa Zgrade na Vrbanima, ili pak kompoziciju manje omeđenog prostora Križanje Selske i Zagorske. Ili, moženo izravnije usporediti, Sironijev zažareni i sumorni Urbani krajolik (1922) s Jelšovčevim ohlađenim urbanim krajolikom Pogled na Horvaćansku i Jarun s petnaestog kata (2021). Bez obzira na atmosfersku razliku, povezuje ih (na oba urbana krajolika bez lika) energično zakrivljena cesta s po tri bijele trake.

Ipak, uz radove Nenada Jalšoveca, naveo bih bliže nam primjere srodnosti.

Tako, Ljubo Škrnjug je ponajviše slikar zagrebačkih predgrađa. Ili, Vjekoslav Brešić koji je dobar dio svog opusa posvetio motivici periferije. Godine 1992. (u predgovoru njegove izložbe u Velikoj Gorici) zapisao sam o Vjekoslavu Brešiću: No upravo ono manje zvučno, manje predstavljano, naime manje nametano otvaralo mu je istinski pogled, omogućilo izravniji kontakt, upravo tako je nalazio sebe, vlastitu izvornost, čvrstu arhitektoniku svojih perifernih motiva… Ipak u predočenim kadrovima običnog zapažamo neobičnost: u gradu, u tom okviru inače mnogoljudnog kretanja, na tom asfaltu nema ljudi. Navodim to zato jer vrlo slično bismo mogli kazati za Nenada Jalšoveca. No, bez obzira na moguće usporedbe, ovaj autor posjeduje prepoznatljivu zasebnost. Ne samo zbog pogleda iz ptičje perspektive. Odlikuje ga kontrolirani realizam, gradbena jasnoća, izostavljenje pojedinosti u ime zornog prikaza. Odvagan suodnos finih sfumata i oštrobridih ploha. K tome i zavidna metierska razina.

Izložbu su postavili voditeljica Galerije Prica Nikolina Šimunović i autor. Postav je odmjeren i čitak, sukladno svojstvima izložaka. Na kraju, evo i tek nekoliko osnovnih biografskih podataka, koji će podcrtati utemeljenost poetike Nenada Jelšoveca. Rođen u Čakovcu 1972, diplomirao je vizualne komunikacije na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Bavi se slikarstvom, spekulativnim dizajnom i digitalnom grafikom. Od 2016. umjetničko djelovanje usredotočuje na klasične slikarske i crtačke tehnike.