Putovima rukopisa Borisa Papandopula

Potkraj prosinca u hrvatskom se medijskom prostoru polučujno prošuljala vijest da su vrijedni rukopisi Borisa Papandopula stigli iz Njemačke u Hrvatsku. Budući da je riječ o prvorazrednoj glazbenoj baštini i višedesetljetnom procesu potrage, pregovora i konačno otkupa i prijevoza rukopisnih nota u Hrvatsku, cijeloj priči valja posvetiti više pozornosti u odnosu na prostor koji je dobila u srednjostrujaškim medijima.

Iole upućeniji čitatelji već će na početku teksta prepoznati da se iza potrage i cijele akcije krije muzikolog Davor Merkaš iz Muzičkog informativnog centra Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog, jedina osoba u nas koja se specijalizirala za potragu i spašavanje notnih rukopisnih izvornika. Merkaš je rijetko predan, temeljit i poduzetan poznavatelj hrvatskih glazbenih prilika, s posebno istančanim njuhom za glazbene autografe, izvorne rukopise nota koji su u izvedbenoj umjetnosti kao što je glazba jedini opipljiv predmet i istinski most između autora i izvedbenog djela. Osim baštinske i emotivne razine, uvid u autografe ima i izrazito praktičnu komponentu, jer nas vraćanje u izvornik uvijek obogaćuje za nove spoznaje o djelu, koje su priređivačima rukopisa za tisak možda i promakle. Osim toga, autografi su često i jedina mogućnost susreta sa skladbom. Kako je istaknuo Merkaš na konferenciji za tisak u povodu Dana dvorane Lisinski 20. prosinca, više od devedeset posto skladbi hrvatskih autora nikada nije doživjelo tiskano izdanje i postoji samo kao jedan primjerak, originalni rukopis. Izgubi li se autograf, u zaborav pada i sama skladba, a čak i pod pretpostavkom da je autor živ i da odluči ponovno napisati izgubljeno djelo, rezultat nikada neće biti jednak. Muzički informativni centar odlučio je stoga pokrenuti proces potrage za autografima hrvatskih skladatelja, dodijelivši mu simbolični radni naslov Noina arka. U sklopu Noine arke Muzičkog informativnog centra od otpada tj. zaborava spašene su stotine autografa skladbi.

Papandopulovi rukopisi sada su na raspolaganju hrvatskim istraživačima i glazbenicima / Privatna arhiva

Posljednji takav pothvat dovršen je recentnim prijenosom autografa četiriju partitura Borisa Papandopula koje su se još do prije mjesec dana nalazile u obiteljskoj knjižnici umirovljene Njemice Marion Wühr. Istini za volju, posla Davoru Merkašu i ostalim tragačima za notnim autografima dao je i sam Papandopulo, koji u vrijeme prije široke rasprostranjenosti kopirnih uređaja nije uobičavao sačuvati primjerak djela u vlastitom arhivu, nego bi najčešće nesebično darovao autograf osobi koja je naručila skladbu ili kojoj je djelo bilo posvećeno. Kao jedan od naših najplodnijih skladatelja Papandopulo je ostavio 480 opusa, a prema riječima Davora Merkaša danas nam nije poznato gdje se nalazi nešto manje od polovice, točnije 194 skladateljeva autografa. Valja napomenuti da je to zapravo odličan rezultat nakon dugogodišnje potrage u kojoj su pronađeni brojni Papandopulovi rukopisi diljem Europe i svijeta.

Od prije nekoliko tjedana četiri autografa Borisa Papandopula nalaze se u Hrvatskoj. Riječ je o rukopisnim partiturama orkestralnih skladbi Divertimento alla pasticcio i Orkestralni mozaik (u izvorniku Ein Orchester-Mosaik) te drugom stavku puhačkog okteta nazvanom Nadsviravanje i fragmentima klavirskog izvatka za balet Gitanella. Radi se redom o manje poznatim, ali ne i manje kvalitetnim Papandopulovim skladbama, igrom slučaja s daleko manjim brojem izvedbi od čuvene Hrvatske mise ili Slavoslovja izvedena 19. siječnja ove godine u Lisinskom.

Ključ za razumijevanje putova Papandopulovih njemačkih rukopisa njegova je druga (ali ne i posljednja!) supruga Jana Puleva, glazbenica rodom iz Stare Zagore u Bugarskoj. S Pulevom je u razred išao Ljubomir Romansky, dirigent koji se poslije proslavio na njemačkim pozornicama, a koji je djelovao u Frankfurtu i Kölnu te nešto manjim gradovima Gelsenkirchenu i Herneu. Papandopulo i Romansky postali su prijatelji, pa je naš skladatelj, kako svjedoče naslovnice autografa orkestralnih partitura, dvije skladbe skladao „na narudžbu grada Hernea“ – pri čemu je svojevrsnu ulogu vjerojatno igrala i činjenica da je u nedalekom Bad Honnefu Papandopulo i rođen. Dva od četiri pronađena djela posvećena su „mom dragom Ljubi“, tj. kako stoji na naslovnici Divertimenta, „duhovnom inicijatoru ovoga djela“. Nakon smrti Ljubomira i njegove supruge vrijedne je rukopise naslijedio njegov sin Stefan, a kada je i on preminuo, vlasnica Papandopulovih autografa postala je spomenuta Marion Wühr, njegova udovica.

U razgovoru s trećom Papandopulovom suprugom Zdenkom Davor Merkaš je prije petnaestak godina detektirao niz osoba diljem svijeta kod kojih bi se autografi darežljivoga skladatelja mogli nalaziti. Među njima su bili i nasljednici Ljubomira Romanskog, s kojima je nakon prvog kontakta započela višegodišnja prepiska i pregovaranje oko honorara za koji bi Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog otkupila partiture, koji su iz doma gospođe Wühr u Bonnu potkraj prosinca konačno stigle u Zagreb. Možemo li pritom reći da su se autografi vratili kući posebno je pitanje u koje se nećemo upuštati, jer su rukopisi nastali u Opatiji, Kaštel Lukšiću ali i Firenci kako bi se skladbe izvodile ponajprije u Zapadnoj Njemačkoj. U svakom slučaju, četiri Papandopulova rukopisa stigla su tamo gdje ponajprije pripadaju, gdje će stajati na raspolaganju hrvatskim istraživačima i, nadamo se, glazbenicima.