Pohvala strpljenju

U životu sam se naslušao svakakvih poslovica, uzrečica i doskočica, pa sam mnoge od njih i pozaboravljao. Ali jedna mi je zauvijek ostala i nje se i danas često sjetim. Ona glasi strpljen – spašen.

Susreo sam se s njom još u djetinjstvu i dobro sam je utuvio, i to iz dva razloga. Prvi je taj što mi je ona otkrila važnost strpljenja, a drugi taj što sam tada shvatio da ja strpljenja nemam, ili da ga imam nedovoljno. Ali tada sam bio dijete, pa sam se mogao nadati da će se to jednom promijeniti; a sad sam već ostario, i moram konstatirati da je među mnogim mojim manama nestrpljivost i dalje jedna od najvećih. Ona je neugodna okolini, a meni osobno štetna.

Možda sam taj problem – za koji će se poslije pokazati da će me pratiti cijeloga života – uočio tako dobro i zapamtio tako jasno zbog toga što je on imao i svoju materijalizaciju, pa sam u svijetu oko sebe mogao jasno pratiti kako to stoje stvari s mojim strpljenjem i sa strpljenjem uopće.

Djetinjstvo sam proveo u Vukovaru, a ondje postoje dvije rijeke, Dunav i Vuka, pri čemu je Dunav nekoliko puta veći i stotinama puta važniji od Vuke. Ali to sad nije važno, nego ovo: na objema se rijekama pecalo, a to je bitno za ovu priču. Za pecanje je – to svatko zna – strpljenje iznimno važno, važnije čak i od dobre gliste za somove ili mladog kukuruza za šarane. I sad, jedni su ribolovci pecali isključivo na Dunavu, a drugi isključivo na Vuki, i nisu se međusobno miješali. A koju će rijeku odabrati, to je ovisilo prije svega o njihovu temperamentu ili, da kažem sasvim otvoreno, o njihovoj strpljivosti.

Na Dunavu su pecali oni koji su bili pripravni utrošiti nešto vremena, pa onamo nije ni vrijedilo odlaziti ako nemaš na raspolaganju bar nekoliko sati: nekako se smatralo da je utrošeno vrijeme važan dio ribolovne strategije, baš kao i mamac ili plovak. Na Vuku su odlazili oni koji bi skoknuli na rijeku na pola sata ili sat, da se malo zabave, a zatim bi odlazili za kakvim drugim poslom. Iz toga se već vidi da su na Dunav odlazili strpljivi, a na Vuku nestrpljivi. Jer na Dunavu su se lovile velike ribe – somovi i šarani na koje je vrijedilo čekati – a na Vuki male kesegice i crvenperke, koje jedva da su se i mogle jesti. Velika riba bila je nagrada za strpljivost, a mala jedva da je išta značila. Zato i nije nikakvo čudo što su na Vuku odlazila pretežno djeca (a od odraslih oni neozbiljniji), a na Dunav pretežno odrasli (uvijek s velikim nadama). Ili, da sve sažmem u jednu jedinu rečenicu: na Vuki si već za deset minuta vidio grize li riba i vrijedi li čekati, a na Dunavu to nisi znao ni nakon dva sata.

Za sebe sam vrlo brzo utvrdio da mi je mjesto na Vuki. Želio sam brzo znati kakva je situacija, želio sam da se rezultat (pobjeda ili poraz) pokaže što prije i nisam imao volje čekati, jer mi se činilo da ono što ću dočekati vjerojatno i nije vrijedno utrošenoga vremena. Nisam ja, doduše, imao ništa pametnije na što bih to vrijeme utrošio, ali me je nestrpljenje svejedno izjedalo.

Tako sam shvatio da nemam strpljenja i da ga vjerojatno nikad neću ni imati. Pokušao sam za sebe nekako definirati strpljenje i došao sam do priručnoga zaključka da je ono nekakvo mirenje s vremenom: kad je čovjek nestrpljiv, onda želi da vrijeme što brže prođe, pa makar donijelo i nešto loše, a kad je strpljiv, on se s tim vremenom usklađuje i pristaje na njegovu brzinu ili sporost. Tu čak nije pitanje je li netko strpljiv zato što čvrsto vjeruje u povoljan ishod svoga čekanja, ili zato što mu taj ishod i nije pretjerano važan. U pitanju je to što jedni ljudi imaju strpljenja a drugi nemaju, i u tome je sve.

To sam, kažem, zaključio još vrlo davno, još gotovo kao dijete, pa bi se moglo reći kako sam imao vremena da tu svoju manu ispravim, ili barem umanjim: svi kažu da je prvi korak u rješavanju problema priznanje da problem uopće postoji. Ja sam to priznanje sebi dao, ali mi ni to nije mnogo pomoglo.

To sam vidio onda kad sam počeo pisati. Nekako je ispadalo da ja mogu stvarati samo nekakve kratke forme, najviše do pet-šest stranica, a koji put i znatno kraće. Nije to bilo zato što sam – kao početnik – teško izlazio nakraj s većim fabularnim cjelinama, nego zato što se pet-šest stranica može napisati u jednom dahu i odmah vidjeti rezultat, kao kod pecanja. Dapače, kad bih bio strpljiviji, tekst bi narastao i do sedam-osam stranica, a kad bih bio nestrpljiv, znalo je ispasti da ga bude tek stranica i pol.

Ali ne pričam ja to zato da bih vas gnjavio svojim spisateljskim peripetijama, nego zato da bih naglasio kako je nestrpljivost velika mana i kako je k tome jaka, pa i neiskorjenljiva. Kažem, ja sam bio svjestan da ona kod mene postoji, ali joj se nisam mogao oduprijeti. Dapače, zapazio sam da ona ovladava i drugim područjima mojega života: knjige sam čitao brzo, žurio sam se da ispite ispolažem u ljetnom roku, premda sam znao da ću već prvoga rujna postati nestrpljiv i vratiti se u Zagreb, čak sam i sam studij smandrljao za četiri godine. I uvijek je ispadalo da mi ta žurba nije donijela ništa dobro, nego je, dapače, snižavala kvalitetu onoga što radim.

To se vidjelo osobito kod proze. Kad god bih pisao roman, uvijek je nekako ispadalo da pri njegovu kraju (u posljednjih dvadeset-trideset stranica) ponestaje soka, žara, poleta, i da sve strmoglavo hita prema kraju, samo da se što prije završi. Tako sam se naučio da ostavim svaki tekst malo odležati, tako da stignem popraviti ono što je nestrpljivost pokvarila. Ukratko, strpljen – spašen, to jest skrpljen.

Možda sam i ovaj napis trebao ostaviti da se kiseli neko vrijeme, ali sam bio nestrpljiv da čujem što će reći čitatelji.