Poetika kajkavske i čakavske riječi

U Vijencu od 19. ožujka 2015. objavljen je moj ogled Globalistička prikazanja i mirakuli (poslije i u knjizi Kraljevstvo za knjigu, Zagreb, 2018), koji propituje Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. Božice Brkan. To su osebujne pjesme u kojima autorica polemizira, rezignira, ironizira na svojoj moslavačkoj kajkavštini (kej!), a istodobno je zavičajno opuštena i bliska. U novoj knjizi Breberika & eklektika ironijski odmak razotkriva poetiku specifičnog suglasja: „Najzad ča san stija, to si iman; ča posija, to žanjen“ (Biletić) i „brišem i rišem trne mislene“ (Brkan). Pjesnikinja je u knjizi „zasadila vlastiti poetski vrt“ metaforički osmišljenih probranih biljaka koje donose izvorni poetski obol florističkom simbolikom imena: breberika, klinček, kristušove i suze majke bože, lepe kate, lepi dečki, nočne frajle, detelica, trputec... Konstituirajući recitativne sintagme narativno-poetskim izričajem, Božica Brkan dopušta da se raskoš njezinih poetskih viđenja „čež pesmu presmekne“ (Ginko) i da „sreču“ koja joj se našla na putu more dati „nekomu“ (Detelica detela), jer „nemreju si biti gore / nemreju si biti cvet“ (Torice).

 Izd. Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2022.

Inspirativna imena zavičajnog bilja utiru put porukama poput „sako mesto ima svoje cvetje samo ga treba znati zebrati“ (Bum posadila). Naša pjesnikinja je znala „zebrati“. Ona samo „lepotu črez svet pela“ svakomu tko je hoće vidjeti. Onda, kad svijet žulja i sažimlje dušu kao posve nevažnu tricu, ona tegobno diše pjesmom: „kam je tej svet došel / da se ni mater kristuševa sirota više nemre naplakati kulko i kak oče“ (Mater dolorosa jel suze majke bože). Božičina kekavica, zavičajni idiom rodnog joj Okešinca (Moslavina), kreira njezinu sugestivnu ljubav prema jeziku, njezine stvaralačke impulse u kojima nema mjesta ravnodušnosti. I onda, kada ništa nije na svom mjestu, pjesnikinja traži snagu u riječima, ona prirodnim, uvjerljivim riječima izriče suglasje tražeći mir u slikama koje se združuju, koje pomažu da se dobro diše: „i tam de su bukve najdebleše / da zagrlim / jenu / i da je dam da i ona mene zagrli“ (Bukve).

U zbirci Zato što vrime ne prolazi (Zagreb, 2018) Boris Domagoj Biletić promiče čakavski izričaj, poetski i povijesno. Njegovo je pripadanje istarskom zavičaju neosporno i autohtono. U knjizi Breberika & eklektika pjesnik promiče svoj doživljaj čakavskog izričaja koji u sebi sadrži „mješavinu nekoliko inačica hrvatskoistarskih čakavskih govora“ i, kako navodi pjesnik, „osnovica je jugozapadni istarski čakavski ikavski izričaj“. Onda je tu i „utjecaj pulskoga gradskog žargona“.

Boris Domagoj Biletić voli samobitnost i autohtono „ćuhtanje“, imaginativnu „igrivost“ i splet autorskih kombinacija. Ironijski odmak i bijeg od patetike približava njegovu „eklektiku“ Božičinoj „breberiki“: „Post scriptum: GLE / gore ča / doli kaj /obrne se / zavičaj / kom lumin / kom lampaš / pretelo si / moj pajdaš.“ Pjesmama Tinu i Nazoru, neizbježno i Baloti i Črnji, neizbježno, Biletić, uz ironičan odmak, propituje tu, sada već, književnu povijest: „Da niste zabugarili u vrime grdo, / nenavidno, ne bi ud nas / ustalo ni to ča je komoč zustalo / – ča!?“

Na kraju ovoga književnog ogleda treba istaknuti znanstveni pogovor urednice Božice Pažur: Rast jezika, rast pjesme i specifičan tekst pogovora književnika Milana Rakovca: „Zid u brazdi začinjavskoj ‘ z fundamienta ili ma ča to začinja začinjavac Boris Domagoj Biletić?“