O obitelji sam željela pisati milosrdno

Svestrana danska umjetnica Annette Bjergfeldt (Kopenhagen, 1961) slikarica je, kantautorica i spisateljica, dosad možda najuspješnija kao glazbenica koja je objavila šest albuma, trinaest puta bila nominirana za Danish Music Award i dva puta za nagradu Grammy. Prije nekoliko je godina (2020) objavila roman prvijenac Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo, kojim se brzo potvrdila i kao romanopisac. Vole je čitatelji i kritika, koja je složna da je riječ o djelu koje pršti energijom. Brojne pohvale među ostalim kažu da su njezini likovi uvijek veći od života (Livres Hebdo) i da je riječ o impresivnom debiju, te „čovjek ne može nego radosno očekivati još malih čuda iz ruku Annette Bjergfeldt“ (Politiken). Prava za roman ubrzo su prodana u dvadesetak zemalja, a prije nekoliko mjeseci objavljeno je i hrvatsko izdanje, u izdanju Hena coma (ur. Hrvoje Kovač) te prijevodu Edina Badića, koji je prijevodom pomogao i prilikom ovog intervjua, na čemu mu iskreno zahvaljujem.

Snimio Leif Ascanius Sol

Svestrana ste i uspješna umjetnica, odnedavno i autorica uspješna romana. Što je prvo, a što drugo ili sve teče usporedo kod Annette Bjergfeldt?

U pisanje unosim svoja mnogobrojna iskustva, tako da se proživljena stvarnost i fikcija neprestance isprepleću. Ponekad čak sanjam likove iz knjige – ili mi se čini da ih susrećem u supermarketu. Kad pišem, živim u paralelnom svijetu. Ali nakon nekoliko sati druženja sa slovima, moram izići na svjetlo dana, vidjeti malo mora ili popiti pivo s prijateljima. Pišem o stvarnim događajima iz svoga života ili života mojih bliskih prijatelja koji se stapaju s nečim posve nepoznatim. Moja prava danska, žilava baka tako se stopila s fiktivnom cirkuskom princezom iz Sankt Peterburga iz 1920, ali njezina je duša duša moje bake. Kao književnicu motivira me pisanje o onome što mi je poznato. No istodobno prihvaćam ulogu istraživačice u vlastitom romanu. Često ni sama ne znam što će se dogoditi – dok se najednom ne dogodi. U ovom sam slučaju tek na kraju shvatila o čemu roman progovara. Otprilike da svi mi želimo velike, lijepe slonove, ali ponekad moramo izvući ono najbolje iz smrdljivih nilskih konja. Drugim riječima, nisam autorica koja zna gdje je neko blago zakopano i koja zatim čitatelja vodi do tog blaga. Polazim od malih fragmenata dojmljivih osobina nekih ljudi i onda promatram kako se razvijaju. I sama se bacim u potragu za blagom. Ponekad me uhvati neka napetost, ali mislim da je to stil pisanja u kojem uživam.

Koje su razlike između uspješne glazbenice, slikarice odnosno književnice? Jesu li te Annette iste i odnose li se isto oni koji vas slušaju i oni koji vas čitaju ili različite umjetnosti imaju i različitu komunikaciju, drukčiju interakciju?

Sve to potječe s istog mjesta. Lijepa je to i luda priča o stvaranju. Stvaraš nešto što nikad dosad nije vidjelo svjetlo dana. Nikad baš na taj način. Boje na platnu doživljavam jednako kao i jezične boje na bijelom listu papira. Jednako se osjećam i kad sviram akorde na gitari… Smisao je u muzikalnom, dirljivom pisanju zasićenom bojom. Naravno, postoji razlika između nastupa i pjevanja uživo pred publikom i pisanja knjige – ipak niste prisutni kad čitatelji čitaju vašu priču. Volim se naći u objema ulogama. Veoma sam ekspresivna i volim se zavući u svoj svijet. Za mene slova oduvijek imaju boje. Tako ih vidim otkako sam naučila čitati. I svaki je akord obojen, tako da su sve vrste umjetnosti isprepletene. Govorimo o glazbi i u jeziku, o ritmu na slici, i o skladnoj kompoziciji u svim vrstama umjetnosti.

Povod ovom razgovoru vaš je roman prvijenac. Teško je u nekoliko riječi reći o čemu je točno Pjesma nad pjesmama iz Ulice Palermo, a da ne zvuči banalno. Priča je to koja spaja paranormalno i nenormalno, blago pomaknuto i ono što se smatra normalnim, u uvjerljivu cjelinu, a pitanje stil ili tema kod tog se romana čini gotovo suvišnim jer tema kao da određuje stil, odnosno napisan je tako kao da drukčije nije ni moglo biti, u svojevrsnu uvrnutom realizmu, koji kao da poništava tezu da je život ponekad previše za književnost?

Da, mislim da ste itekako u pravu. Činjenica je i da je moja majka mogla predviđati budućnost do najluđih detalja, baš kao majka Eva u mom romanu. U životu sam uvijek imala taj dodatni aspekt. Dakle, Evina su predviđanja u romanu zapravo istinita.

To je moralo biti zanimljivo. Roditelji često forsiraju djecu misleći da mogu postati ovo ili ono, vama je majka mirna srca mogla reći: bit ćeš umjetnica?

Moja majka, nažalost, mnogo toga ipak nije mogla vidjeti. Nitko iz moje obitelji nije se bavio umjetnošću, tako da sam tek nakon nekoliko pokušaja uspjela upasti na likovnu akademiju ili potpisati diskografski ugovor. Onda su svi odjednom progledali. Majka mi se pretvorila u najveću obožavateljicu i vodila je svojih osam prijateljica na moje koncerte, pravila se važna i vikala: Eno moje kćeri! Možda sam ponešto naslijedila i od svog muzikalnog djeda, koji je umro prije mog rođenja. Možda mi je on proslijedio talent svojim genima.

Jednom sam negdje naletio na citat koji je bio pripisan Albertu Einsteinu, a otprilike je glasio da se život može živjeti i gledati na dva načina. Jedan je kao da ništa nije čudo, a drugi kao da je sve čudo. Vaša energija, spisateljska strast i talent, upućuju na zaključak da je život čudo i da je priča čudo. Kako je nastalo čudo naslovljeno Pjesma nad pjesmama?

Mislim da sam ovaj roman pisala od svoje sedme godine. Od prvog puta kada sam u školi trebala napisati sastavak – na koju god temu – ja bih uvijek pisala o svojoj ludoj obitelji.

Uvijek sam čvrsto vjerovala u čuda. I žudjela za ljubavlju u Pjesmi nad pjesmama. Gdje se dvoje ljudi povezuje u silnoj radosti i zahvalnosti jer imaju jedno drugo. Ne bih mogla podnijeti da se život sastoji samo od mnoštva narcisoida gladnih novca, koji samo zgrću moć i žele se gledati na televiziji. Smatram da živimo u vremenu u kojemu se mnogi samo žele gledati i čuti kako negdje govore, umjesto da druge pitaju kako se osjećaju.

Zato mi je bilo fora u romanu pod isti krov smjestiti tri generacije. Jer su to sve toliko različite osobe s toliko različitim pogledima na ljubav, a ipak se moraju svi zajedno nekako snalaziti. U jednu ruku možda i pišem knjige upravo kako bih podsjetila ljude da smo svi mi tako neizmjerno čudesni ako to želimo biti.

Obiteljski je to roman koji prati nekoliko generacija, najvećim dijelom onu pripovjedačice Esther, priča kakvih više nema jer obitelj kao da je postala demode, tj. ako se o obitelji i piše, naglasak je na raspadu. Bez patetike i idealiziranja, i ne bez raspadanja, ali vaša je obiteljska priča ispričana s mnogo ljubavi?

Da, meni je to bio jedini način da pišem o svojoj najužoj obitelji. Obožavala sam ih dok su bili živi, ali i oni su ponekad imali tešku narav. Kao i članovi svake druge obitelji. Majka mi je bila poput majke Eve u knjizi. Bila je opsjednuta sobom i svojim izgledom. Ponekad mi je bilo teško biti njezina kći. Jasno, mogla sam odabrati napisati knjigu u kojoj bih se izravno suočila s njom, ali moja je majka imala toliko različitih osobina. Obožavala je zabave i mnogo se smijala. Naučila me voljeti more, i kako da se, umjesto da postanem ogorčena, uvijek uspravim kada mi u životu postane teško. A i njezina je majka bila tvrd orah, baka je dosta sličila Varinki. Svi smo mi nečija djeca i svi pripadamo u neko razdoblje, i to utječe na naše ponašanje. To je možda i olakotna okolnost. Zato je za mene bilo važno o svojoj obitelji pisati milosrdno. Većina se ljudi ponaša najbolje što zna i umije, iako to ne znači uvijek mnogo. Možda zato na svijet dolazimo na tako lud način, kroz majčinu utrobu, umjesto da padamo padobranom s neba. Jer u obitelji moramo pronaći zajednički jezik, i iz toga možemo štošta naučiti.

Izd. Hena com, 2022–2023, prev. Edin Badić

Već i sam biblijski naslov ukazuje na potragu za nečim velikim?

Da, moja je najveća želja da se svi držimo zajedno, a ne da samo živimo kao osamljeni sateliti u svemiru. Jednom sam vidjela reklamu na TV-u. Ne mogu se sjetiti o čemu je točno bila, ali neki je čovjek hodao u mraku i odjednom se začuo zvuk s velikog projektora. Uplašeno je podigao pogled i upitao: „Je li to Bog ili netko nadzire ovu sportsku dvoranu?“ Ja se uvijek ponadam da je u pitanju Bog, a ne da se život svodi na rukomet, dok jednog dana ne umremo. Često sumnjam u to, ali najčešće se nadam da postoji Bog. Da smo već voljeni, u koliko god da se budala zaljubimo, kao Esther i Olga u knjizi. Godi mi odlazak u crkvu i pjevanje psalama. Ja sam istovremeno i Esther i Olga. Poznata mi je sumnja, i osjećaj nespretnosti. Ali znam i taj osjećaj kada postigneš čudo i odjednom dosegneš uspjeh. Njih se dvije stalno izmjenjuju na pozornici.

Ta potraga ipak ne završi uvijek dobro, ali likovi kao da ne mogu živjeti bez potrage, na tragu one da je sam put cilj?

Da, putovanje je sve što imamo. Rijetko kada znamo hoće li konačno odredište biti onakvo kakvim smo ga zamišljali. Hoće li ljubav potrajati ili se rasplinuti, hoće li roman biti promašaj ili postići uspjeh? Možemo samo dati sve od sebe, biti istovremeno ranjivi i snažni. Moramo se usuditi otvoriti vrata i poigrati se sa slučajnošću. Inače nas sreća napusti. Nema većeg grijeha od onog da se ne poslužimo svojim talentima. A ti talenti mogu biti i da nešto stvaramo i da nekoga volimo.

Osim o traganju, riječ je i o pokušaju da se nešto sačuva: djetinjstvo. Bugarski pisac Georgi Gospodinov nedugo je u intervjuu rekao da smo svi čitavog života izbjeglice iz domovine zvane djetinjstvo, migranti, i da kad prestane djetinjstvo prestane čudo, te da pisci pišu upravo zbog deficita čuda, a vi pišete da jednoga dana djetinjstvo prestaje, ali čovjek ne napušta Rajski vrt dobrovoljno nego se drži za šank kao pijanac kad čuje da ide zadnja runda. Očito ste u dosluhu s Gospodinom, valjda se zato svako toliko kod vas nađe rečenica da doba čuda nije prošlo (doduše jednako tako i da je prošlo), a prvo poglavlje naslovljeno je Doba čuda?

Vrlo ste to mudro i istinito rekli. Koliko god godina poživjela, kanim ostati pri svome i tvrdoglavo prihvaćati sve ono lijepo, ludo, dirljivo u životu. Čak i kada sve pođe po zlu, sve je opet stvar volje, jer ako odustanem od vjere u čuda, život će mi postati bezbojan i predvidljiv. Čudno je da, kako starim, sve više čarolije pronalazim u malim stvarima. Često se smijem. Svjesno tragam za prijateljstvima, glazbom, prirodom – jer ondje čuda viđam svaki dan. Čuda kao što su pjevanje, jutarnji ples ili kupanje u moru kao da sam sirena.

Dok se s jedne strane drže obitelji u kojima su se rodili i odrastali, s druge strane likovi imaju problema sa zasnivanjem vlastitih obitelji?

Da, nije to baš lako. Ja nemam djece, tako da sa mnom završava moje obiteljsko stablo, no godinama sam bila u braku s muškarcem koji je imao četvero male djece. Iako brak nije potrajao, još sam „druga“ mama četvero mladih ljudi koji su danas u dvadesetima. Nisam to tako planirala, ali sam ipak završila u obitelji s četvero predivnih mladih ljudi. Čovjek nikada ne zna kako će se nastaviti njegovo obiteljsko stablo. Može samo zahvalno prihvatiti situaciju.

Na samu početku, Estherin pradjed za Cirkus Sovalskaja 1914, „uslijed napadaja megalomanije“, u vremenu toliko lošem za cirkus da bi cirkusanti počeli štrajkati glađu da imalo što jesti, odluči iz Poljske dopremiti slona, ali dobiva nilskog konja, što pokušava prikazati kao dobitak. Život je pun nilskih konja, kaže Esther, ali jednako tako kaže i da je život ona crtica između godina rođenja i smrti na nadgrobnoj ploči. Vaši likovi itekako žive, puni iznenađenja, od spomenutog pradjeda, preko bake Varinke, Estherinih sestara Filippe i Olge…

Da, knjiga progovara i o razočaranjima. Mislim da je ta situacija poznata svima: kad mislite da ste naručili velikog, lijepog slona (npr. mislite da ćete imati fantastičnu karijeru ili ostvariti čudesnu ljubavnu vezu), a dobijete malog, smrdljivog nilskog konja u obliku umjetničkog fijaska ili muškarca koji vam želi ukrasti dušu ili pet kruna. Važno je da glavu držite uspravno i podnesete sve što vam život spremi... i pritom ne postanete ogorčeni. Ja sam, recimo, kao pjevačica bila nominirana za Grammyja, ali sam nastupala i pred konjem kao jedinim slušateljem. Život ima uspone i padove baš kao i ona crtica između datuma rođenja i smrti na našoj nadgrobnoj ploči. Da, gotovo kao na EKG-u. Tako i mora biti kad se bacite „na glavu“ u umjetnost i ljubav. Kad bi linija života bila ravna, već bismo bili mrtvi. A ta vam čarolija razočaranja može otvoriti sasvim nove prilike. Želja da napravim dužu glazbenu stanku donijela mi je autorski tekst preveden na devetnaest jezika. Nisam mogla ni sanjati da bi se takvo što moglo dogoditi. Pa čak ni s knjigom koja govori o mom katkad i tragikomičnom životu. Zamislite samo da svu tu tugu možete pretvoriti u radost i nadahnuće. Tada postajete ponizni i zahvalni.

Likove živima čini i jezik. Izvadak iz kritike iz Göteborgs-Postena kaže da u romanu jezik uvijek ostaje ugođen sa sadržajem, s čime se nije teško složiti. Varinka ima svoje posebne izraze, a imate i neke vlastite riječi poput kaputarenja (pustit ćemo čitateljima da sami otkriju značenje). Kao da ste godinama skupljali riječi prije nego ste ih složili u roman?

Da, smatram se svojevrsnom jezičnom špijunkom. Oduvijek skupljam riječi i rečenice, po trideset godina čekaju red u mome mozgu, dok ne nađu mjesto u nekoj knjizi. Kao da u glavi imam kraljevsku knjižnicu iz koje izvlačim riječi i slike. Riječi me osobito iznenađuju. A sve što nas iznenađuje tjera nas da se trgnemo i sagledamo život novim očima – baš kao što to čine i smijeh i humor. Često je humor jedini lijek protiv tuge i apsurdnih ljubavnih zgoda i nezgoda.

Pripovjedačici, koja od malih nogu želi biti slikarica, najvažnije su boje, a na tečaju slikanja dobiva savjet da napetost hladnih i toplih nijansi održava svijet u ravnoteži. Većina likova je u neravnoteži i tek naslonjeni jedni na druge kao da koliko-toliko funkcioniraju?

Točno tako! Dobro ste to uočili. Boje su likova u romanu poput boja na nekoj slici, ne mogu jedne bez drugih. Kolorizam se često sastoji od neobičnih, razlomljenih boja, koje same po sebi ne izgledaju osobito dobro, ali kada se spoje, nastane slatka melodija. Odjednom te razlomljene boje zasjaju na platnu jer su dobile prave prijatelje za igru – ili nastane kontrast, otpor prema sjedinjenju. Meni je to prekrasno.

Umjetnost vam je važna, svestrana ste umjetnica pa ne čudi da umjetnosti nose roman – od one cirkuske preko slikarstva do ozbiljne glazbe, mnogo je intertekstualnog i intermedijalnog kod vas?

Da, ne znam što bih bez umjetnosti. Stvaranje je ono što svijet čini lijepim i ublažava ljubavne muke. Kada pjevaš, slikaš ili pišeš, nasumce hvataš zajedničku frekvenciju, i uvijek ti se riječi, tonovi i boje vraćaju s nekog čudesnog mjesta u svemiru. Vrijeme stane dok se nalaziš u tom fantastičnom prostoru. Mislim da sam tada najbliže osjećaju povezanosti s Bogom, premda u drugim aspektima u životu tako često sumnjam u njega.

Knjiga potvrđuje da svaka priča može biti univerzalna. Likovi u romanu žive u različitim gradovima i državama, baka Varinka je Ruskinja iz Petrograda, otac je s otoka, ali svi se spajaju u jednoj ulici pa i jednoj kući. Roman je preveden na mnogo jezika, jesu li reakcije čitatelja različite?

Knjiga nije tipično danska. Četiri sam godine živjela u SAD-u, još jednu godinu u Kanadi, i mnogo putujem. Često od čitatelja i recenzenata dobivam istu reakciju. Sviđaju im se likovi i njihovi nespretni pokušaji da pronađu sreću i razumiju jedni druge. Sviđa im se sposobnost da se smiju nečemu što je zapravo duboko tragično. Moj roman nije priča o modernom čovjeku… više o klasičnom čovjeku, koji daje sve od sebe (zato u mojim pričama i nema računala ni pametnih telefona). Svi mi diljem svijeta sanjamo o ljubavi, o tome da zasjamo i da drugi vide u čemu smo dobri. A život nas sve vrijeme samo zaglušuje svim mogućim stvarima koje ne možemo predvidjeti. Tugom, bolestima, razvodima i svačim još gorim od toga. Ali ponekad nas čekaju i najljepša iznenađenja. To nam je svima zajedničko. Moramo se uvijek dalje nadati i ne smijemo postati ogorčeni. Meni je to vrlo važna poenta.

Ove godine izlazi vam novi roman. Hoće li biti na tragu prvoga ili nešto posve drukčije?

Da, roman izlazi u listopadu ove godine. Bit će to posve novo putovanje i nova pustolovina o ljubavi prema cipelama i filmu. S posve drugim likovima koji 1936. žive u pomorskom konačištu na otoku kod Newfoundlanda, u Kanadi. Premda su radnje prilično različite, i ovaj je roman napisan istim ritmom i tonom kao moj prvi roman. Imam svoj tonalitet.