Novinar mora ostati na tragu istine

Branimir Bilić, jedno od najprepoznatljivijih TV-lica, nakon četrdeset godina rada na HRT-u s novom godinom otišao je u mirovinu. Rođen je 1957. u Studencima, općina Lovreć u Imotskoj krajini, Gimnaziju Marka Marulića završava u Splitu, a Fakultet političkih znanosti – studij politologije, u Zagrebu. Četrdeset godina radio je kao novinar, voditelj, urednik i komentator na HRT-u, autor je četiriju knjiga. Dobitnik je više profesionalnih nagrada za novinarski rad: Zlatnog pera Hrvatskoga novinarskog društva, godišnje nagrade HRT-a za najbolju emisiju TV parlament i za najbolje izravne prijenose i komentare, posebice iz Vukovara, kao i Nagrade za životno novinarsko djelo HRT-a Ivan Šibl i dr. Dvanaest godina volontira u Zakladi Adris, deset godina u području kulture na Glumačkom festivalu u Krapini, a petnaestak godina u kulturnim, duhovnim i obrazovnim institucijama Općine Marije Bistrice i hrvatskoga nacionalnog Svetišta Majke Božje Bistričke, odakle mu je supruga. Već četrdeset godina živi u Zagrebu, u stanu od 52 kvadrata, na Sigečici. U životnom intervjuu progovara o stanju u hrvatskom novinarstvu i društvu, detektira neuralgične točke i osvrće se na četiri desetljeća javnog djelovanja pod motom: istina, sloboda, neovisnost.

Gospodine Biliću, na što ste u svojoj karijeri najponosniji?

Mudri i iskusni ljudi rekli su da je novinarstvo najljepša i najzanimljivija profesija, koju samo treba na vrijeme napustiti – ne znam jesam li u tome zakasnio. Novinarstvo je doista moj život, moj poziv i moje zanimanje; da se ponovo rodim, opet bih bio novinar, kojem je u temelju etičnost, profesionalnost, sloboda i odgovornost, bez obzira na cijenu. Promicati istinu svih četrdeset godina bili su smisao i svrha mog posla. Iako je jasno da potpune slobode nema ni u medijima, ni u životu, ni u društvu, držim da je u novinarstvu ipak važno ustrajati na poštivanju činjenica, različitih mišljenja, svjetonazora, ostati na tragu istine. Pritom treba imati čvrstu kralješnicu, biti uspravan, da bi nakon četrdeset godina mogli pogledati baš svima u oči bez stida, i to u svijetu nemilosrdne, korporacijske i političke moći – u svijetu robovske poslušnosti, podobnosti, klijentalizma, korupcije i stranačke autokracije u medijima i novinarstvu u kojem se cenzura i autocenzura podrazumijevaju, a u suvremeno doba i caruju. Skroman i iskusan čovjek, ako želi biti novinar, zna da novinar nikad sam nije vijest. Prva su vijest uvijek čestiti i vrsni ljudi, njihova djela, programi, proizvodi, njihova kreativnost i inovativnost, njihove poruke – i to sam uvijek slijedio u životu. A promicanje dobra, darivanje i pravednost vodili su me kroz cijelu karijeru.

Dakle – istina, sloboda, neovisnost – to je vaš moto.

To bi trebao biti moto svakog etičnog novinara. Kad u novinarstvu, posebice televizijskom, počnu vladati poslušnici, reketari, narcisi koji svaki dan traže svojih petnaest minuta slave, onda zbogom profesionalnom novinarstvu. Kad se u novinarstvu sve može kupiti i prodati, kao i kad novinarstvom i medijima zavladaju prazne glave i trgovci koji najniže podilaze publici, onda profesionalno novinarstvo polako nestaje, mediji su u funkciji razglasa, oglašivača, loše politike, kulturnog neukusa i banalizacije.

Kakvo je stanje u medijima bilo na početku vaše karijere i u vašim zagrebačkim studentskim danima?

Studentski dani protjecali su u učenju, u sazrijevanju, u nekim mladenačkim lutanjima i u odrastanju. U društvu i na Sveučilištu, u kojem je početkom 80-ih vladala samo jedna istina, bilo je teško dolaziti do drugih i drukčijih mišljenja, drukčijih spoznaja i različite kvalitetne svjetske literature. Podlogu za dobro novinarstvo ne možete dobiti samo u studentskim danima. Treba učiti, obrazovati se cijeli život, i opet i kao ljudi i kao novinari možemo pasti na ispitu.

Odmah po završetku studija započeli ste raditi na HRT-u. Kako je do toga došlo?

Na HRT-u sam radio od 1. travnja 1982. do 31. prosinca 2022. Prvo sam zaposlen na Radiju nakon najboljeg testa, eseja, ispita među 120 kandidata. Kažu da se u to vrijeme nije moglo zaposliti bez veza – ne znam što se dogodilo. Kao mladom novinaru u to vrijeme mnogo su mi pomogli stariji kolegice i kolege, odlični mentori, voditelji, urednici, spikeri koji su izvrsno govorili hrvatskim književnim jezikom, a za ostalo ste se morali pobrinuti sami, i neke ozbiljne samostalne novinarske prodore mogli ste ostvariti samo teškom mukom.

Već na početku karijere istaknuli ste se izvješćivanjem tijekom kosovske krize potkraj 1980-ih. Kakva su vaša novinarska iskustva iz tog vremena? Na Kosovu i danas vrije, kako gledate na rasplet aktualne krize?

Živo se sjećam svojih izvještaja tijekom višegodišnjeg boravka na Kosovu – to izvješćivanje presudilo je mom dolasku na televiziju 80-ih godina. To je vrijeme Miloševićeva velikosrpskog ludila i jogurt revolucije, represije na Kosovu, najave nekih novih ratova. Na Radiju Zagreb o tome se tih godina moglo slobodno izvještavati, dok je Televizija bila suzdržanija. Što se tiče aktualne situacije na Kosovu – nema ništa bitno novoga osim što se proširio utjecaj srpskog sveta ne samo na Kosovo nego i na ostala područja jugoistoka Europe od Makedonije, Crne Gore do Bosne i Hercegovine, a ni Hrvatska nije izuzeta. Memorandum broj dva, zasnovan na mitovima i laži, još je velika opasnost za izbijanje sukoba na prostorima koje spominjem. Nije, rekoh, isključena ni Hrvatska.

Mislite da će ići prema smirivanju situacije ili eskaliranju?

Međunarodni zapadni čimbenici trebaju zaustaviti prožimanje ruskog i srpskog sveta. Stabilnost i mir moguće je postići uvažanjem slobode i neovisnosti svih država na jugoistoku Europe, posebice Kosova, Crne Gore i BiH.

Kako iz današnje perspektive gledate na ulogu HTV-a ranih 90-ih, u jeku Domovinskog rata?

HTV je tijekom 90-ih u Domovinskom ratu istinom pobijedio Miloševićev velikosrpski propagandni ratni stroj. Bio je to doista izazov. To su pošteno i vrlo profesionalno izveli vrsne ratne reporterke i reporteri, snimatelji, novinari, vozači, urednici i urednice, voditelji, glavni programski urednik i urednici početkom 90-ih. Dodao bih da svako vrijeme, ratno posebice, nosi sa sobom novinarske, ljudske, medijske greške i promašaje – to je sastavni dio ljudskih života. I u porazu i u pobjedi treba ostati uspravan, što je najveći dio ljudi tada i ostao. Treba ostati uspravan i velik, postupati ljudski, znati se ispričati i oprostiti.

Bili ste voditelj i komentator prijenosa posjeta papa Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Hrvatskoj. Kakva su sjećanja na te projekte?

To su nezaboravna tri pohoda Hrvatskoj. To je bio moj najveći izazov, kakav zapadne novinara jednom u životu. Komentirati pohode Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. te posebice proglašenje blaženikom kardinala Stepinca u Mariji Bistrici bili su najradosniji trenuci moga novinarskog života. Toliko pripreme, toliko emocija, toliko radosti u hrvatskom narodu trebalo je doživjeti i za sva vremena zapamtiti.

Kako ste ih doživjeli kao osobe?

Prvi je bio velik čovjek, možda najveći prijatelj Hrvatske – otvoren, radostan, nasmijan. Drugi je bio ozbiljan, šutljiv, tih, vrhunski teolog i filozof, koji je na svoj način vodio Crkvu. U novom vremenu prolazi doba Crkve Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. i dolazi vrijeme istinske, proročke i svjedočke crkve Isusa Krista koja se neće iscrpljivati u sukobu progresivne i tradicionalne crkve.

Vodili ste emisije TV parlament HTV-a, a od 1998. TV interview – Misli 21. stoljeća, Lica nacije, Znakovi vremena, Puls Hrvatske, Glas za čovjeka i u posljednje vrijeme Hrvatska za 5. Koje su vam bile najveći izazov?

Najveći je novinarski izazov u tim projektima, kroz koje je prošlo na stotine i tisuće možda najvrednijih hrvatskih ljudi iz zemlje i svijeta, bio dobra priprema, poznavanje gostiju, a posebice poštivanje svakoga različitog gosta i njegova djela. Oni su svojim porukama, radom i rezultatima bili pravi uzori televizijskoj publici, izbirljivoj javnosti. Treba posebno napomenuti da publiku treba cijeniti, prilaziti joj s poštovanjem, zahvalnošću i odgovornošću, ne podilaziti joj, tada ne poštujete ni publiku ni čovjeka ni profesiju.

Koji su vam se sugovornici posebno urezali u sjećanje?

Bilo ih je na stotinu i tisuće, znate onu: „Nemojmo o imenima...“ To je najteža zadaća. Ipak ću se usuditi, uz rizik da se mnogima zamjerim. Spomenut ću samo neke velikane ljudskosti i identiteta – vlastitog i nacionalnog: iz područja kulture i hrvatskog jezika to su: Radoslav Katičić, Viktor Žmegač, Tomislav Ladan, Josip Bratulić, Mate Maras; iz svijeta demografije to je neponovljiva Alica Wertheimer-Baletić; iz svijeta umjetnosti: Ivan Repušić, Monika Leskovar, Martina Filjak, Vatroslav Kuliš, Dimitrije Popović, Igor Zidić, Marija Ujević-Galetović, Kuzma Kovačić; iz svijeta književnosti izdvojit ću subjektivno Julijanu Matanović, Miru Gavrana, Ivana Aralicu i novije hrvatske autore, a posebice pjesnika mog imotskog zavičaja i pjesnika univerzuma Petra Gudelja; iz područja kazališta to su svakako: Rene Medvešek, Anja Šovagović Despot, Zlatko Vitez; iz područja arhitekture: Nikola Bašić i Branimir Medić iz Amsterdama; umjetnici i fotografi: Ivo Pervan i Damir Fabijanić; iz svijeta znanosti: Marin Soljačić, Iva Tolić, Vernesa Smolčić, Gordan Lauc, nenadmašivi Korado Korlević; iz područja hrvatskog sela i poljoprivrede: uvijek sveznajući kritički akademik Ferdo Bašić i seljak iz Donjeg Miholjca Stanko Senkić; tu su vrsni poduzetnici, inovatori Đuro Horvat, Vjekoslav Majetić, Zvonimir Viduka, a i prvaci suvremenog tehnološkog vremena Luka Abrus, Nikola Kapraljević, Tomislav Car, Albert Gajšak i dr.; iz svijeta robotike: Nenad Bakić i akademik Bojan Jerbić; iz svijeta informatičkog i novog tehnološkog mentorstva: učenici 15. zagrebačke gimnazije i njihov mentor Nikola Dmitrović te vrsni samoborski i hrvatski mentor Ivan Vlainić; iz svijeta sportskog trenerstva i mentorstva: Ante Kostelić, Zlatko Dalić; iz svijeta bioetike, teologije i filozofije: Tonči Matulić, fra Ante Vučković, Miroslav Volf iz Bostona, vrsni hrvatski filozof Neven Sesardić, bioetičarka i filozofkinja Ivana Greguric; iz svijeta dječje mašte i ilustracija Andrea Peterlik-Huseinović; iz medicinske struke: Davor Miličić, Josip Paladino, Vida Demarin, Stipislav Jadrijević, Željko Kaštelan, Petrana Brečić i Marijana Braš; ne želim propustiti spomenuti hrvatske branitelje i njihovu vrijednost, koje su često u mojim projektima predstavljali Branko Borković i Ivan Anđelić Doktor; iz svijeta intelektualne srpske zajednice u Hrvatskoj profesori: Đorđe Pribičević, Olga Carević; iz sveučilišnog i obrazovnog svijeta: posebice rektorica zadarskog sveučilišta Dijana Vican, profesor socijalne politike s Pravnog fakulteta u Zagrebu Gojko Bežovan, matematičar Toni Milun, kemičar i fizičar s Oxforda Ilija Srpak; izvrsni Predrag Grubić iz odnosa s javnošću, slovenski intelektualci Danica Purg i Igor Papič, srbijanska intelektualka Latinka Perović, islamski i židovski velikodostojnici Omerbašić, Cerić i Kotel Da-Don i europski intelektualci Radermacher i Finkielkraut i stotine nespomenutih ljudi koji su doista obilježili jedno vrijeme. Kao što su to u mojim emisijama obilježili kardinali Franjo Kuharić, Vinko Puljić i biskup i humanist Franjo Komarica.

Političara nema na listi?

Od političara sam ugostio sve, ali na prste jedne ruke nabrojit ću četiri imena koja su meni ostala u sjećanju: zaljubljenik u Hrvatsku dr. Marko Veselica, čovjek velike etičnosti i morala u politici Dražen Budiša, pjesnik i filozof slobode Vlado Gotovac i državnik, vizionar Franjo Tuđman.

Poznata emisija Puls Hrvatske 2012. uklonjena je s HTV-a, što ste nazvali znakom klasične cenzure i pritiska. Tko je presudio emisiji?

Presudili su politički, financijski, korporacijski i obavještajni pritisci koji su zakonitost hrvatskih medija, ali i zagrljaj medija i industrije, svijeta politike, novca. Profesionalno novinarstvo tjera se na put umiranja na rate. To je skandalozno, perfidno i neodgovorno.

Otvorenim pismom javili ste se Programskom vijeću HTV-a 2015. zbog „niske profesionalnosti i kvalitete, visoke ideologiziranosti, marginalizacije hrvatske kulture, obrazovanja, znanosti, duhovnosti, poduzetništva i baštine te hrvatskog jezika i vrednota Domovinskog rata, uz istovremeno promicanje jugoslavenstva“. Je li to pismo tada što promijenilo?

Novinarski vapaji malo što mijenjaju ili promijene, ako roditelji, škola, sveučilište, politika, kritička javnost nisu svjesni da niska profesionalnost i upitna novinarska kvaliteta, visoka ideologiziranost medijskih sadržaja, potrošački duh, oglašivački medijski teror te sramotno podilaženje publici i svakoj vrsti moći, već danas ugrožavaju demokratski karakter društva. Od hrvatskog okruženja stvaraju obrazovnu i duhovnu pustinju, vode u medijski i socijalni pakao, u  kulturu nerada, doslovno ubijanje emocija i antropološke čovjekove biti – ako se ne otrijeznimo, sutra će biti kasno za nas. Korjenite i pozitivne medijske društvene obrazovne kulturne i duhovne promjene mogu javno zatražiti samo umreženi i hrabri medijski djelatnici, kritički intelektualci, karakterni učitelji i profesori, inovativni i kreativni poduzetnici, nova mlada i tehnološka elita pod uvjetom da služi čovjeku, a ne novim robotima, strojevima, i mogu to ponizni radnici, građani. Tražeći da se uspostave kvalitetne i čvrste hrvatske društvene institucije, posebice pravosudne, da se poštuju zakoni – to treba biti prvo slovo abecede još slabašne hrvatske demokracije i uvjet napretka i umrežavanja s demokratskim zapadnim svijetom.

Kažu da su dobre vijesti i sadržaji dosadni i neisplativi; mi smo nudili baš takve sadržaje stalno i uporno / Demografija, kultura, obrazovanje, znanost, istraživanje, inovativno i kreativno poduzetništvo ključne su teme hrvatskoga društva

Kakvo je danas stanje na HTV-u?

HRT treba promatrati kao prvorazredno javno i nacionalno dobro, a ne kao stranački plijen nakon stranačkih izbora, što je često bio slučaj. HRT ima izvrsnih sadržaja iz područja znanosti, kulture, obrazovanja, umjetnosti, glazbe i sporta, odličnih inozemnih i domaćih dokumentarnih serijala. Nije pristojno da ja (pr)ocjenjujem informativni program u kojem sam proveo četrdeset godina, neka to učini struka i hrvatska javnost, koja HRT-u plaća pristojbu. Novo vrijeme od HRT-a zahtijeva radikalne programske, tehnološke i promjene ljudskih potencijala, drastično smanjenje broja zaposlenih administrativaca i svih koji nisu u službi proizvodnje programa, kvalitetne javne sadržaje i nove formate na svim suvremenim tehnološkim platformama, dostupnost, vidljivost i visoku programsku kvalitetu. HRT može funkcionirati i bez pristojbe na trima izvrsnim sadržajnim kanalima, moguća je prodaja dvaju kanala kojom HRT može zbrinuti višak zaposlenih i osigurati tehnološku i programsku izvrsnost. Kvalitetni sadržaji mogu se pokriti i sredstvima državnog proračuna, poticajima kvalitetnih državnih tvrtki, prodajom vlastitih programa i znanja, medijskim inovacijama i u maloj mjeri oglašivanjem i marketingom. Radovao bih se da HRT, ne više kao socijalistički mastodont koji žali za regionskim prostorom i sadržajima, nego kao mala i kulturna javna televizija, za pet godina bude najbolja javna televizija srednje, mediteranske i jugoistočne Europe, koja će štititi hrvatsku kulturu, identitet, baštinu i promicati duhovnost, hrvatski jezik. HRT mora poštovati profesionalnu i demokratsku proceduru u društvu, može biti samo profesionalno i financijski nadziran, ali ono što ne bi smio dopustiti jest nepoštivanje načela vrijednosti Domovinskog rata, načela žrtve istine, slobode i ljubavi koje su se rodile iz pepela Vukovara, Škabrnje i Dubrovnika.

Više ste puta ponovili da je profesionalno novinarstvo generalno u krizi…

Trend banalizacije, učestalog oglašavanja i idiotizacije publike dosegnuo je vrhunac u današnjoj medijskoj industriji koja proždire čovjeka, njegove emocije i njegov mir. Guraju se na marginu svi vrijedni sadržaji, gdje polako završava i profesionalno i istraživačko novinarstvo, koje modernom čovjeku u vremenu transhumanizma više ne treba – kako nam neki kažu. To je velika podvala i velika laž.

Kako gledate na hrvatsko društvo u cjelinu? Koje su ključne teme kojima bismo se danas trebali baviti?

Na prvom mjestu demografija, kultura, obrazovanje, znanost, istraživanje, inovativno i kreativno poduzetništvo. Potom novi tehnološki razvoj, robotika, umjetna inteligencija u službi čovjeka, održiv razvoj i ekološka hrana, nova etika i filozofija kulture rada, kulturno-duhovna preobrazba društva i Crkve, novo izborno i stranačko zakonodavstvo, novo porezno zakonodavstvo, uspostava neovisnih pravosudnih institucija, jačanje univerzalnoga kršćanskog sustava vrijednosti, mnogo rada, učenja i znanja jer smo često mislili da će poslove za nas odraditi netko drugi.

Posljednjih godina u emisiji Hrvatska za 5 predstavljali ste uspješne pojedince i projekte. Zašto mediji više pozornosti ne posvećuju uspješnoj Hrvatskoj i pozitivnim primjerima kojih ne manjka?

Završio sam ciklus različitih projekata, ali bih dodao i ozbiljnih hrvatskih proizvoda, nije bilo copy-pastea, premda sam uvijek gledao sadržaje javnih austrijskih, njemačkih, BBC-jevih i drugih televizija. Ti projekti, emisije, ne znam koliko su uspjele, htjele su promicati dobro, darivanje, izvrsnost, kreativnost, toleranciju, različitost, ali prije svega čovječnost. To je mala kap u moru ponude na našem medijskom i televizijskom prostoru. Ako i zrnce tih poruka dotakne barem jednog čovjeka, rekao bih da je vrijedilo. Za medijsku publiku, medijsku vlast, za njihove vladare i sjene, šteta je da se najbrže širi loša vijest i loša poruka jer se na njoj najbrže zarađuje. Kažu da su dobre vijesti i dobri sadržaji dosadni, nezanimljivi, da su neisplativi; mi smo svojim projektima zajedno s brojnim kolegicama i kolegama s HRT-a kojim zahvaljujem, nudili baš takve sadržaje stalno i uporno. Ja i dalje naivno i idealistički vjerujem da dobro uvijek pobjeđuje zlo.

Koji su planovi za dalje?

U mirovini neću mirovati, privatno ću raditi, sređivati neke svoje bilješke, zapise, završiti dvije knjige koje su u nastajanju, jedna je Kasta: Novi Glembajevi (ironično-satirična pisma Ignjata Glembaya rođacima iz budućnosti), a druga je Hrvatska za 5 pobjeđuje. Htio bih gledati pozitivno na Hrvatsku i njezino demokratsko, europsko okruženje, htio bih malo proputovati svijetom, pročitati sve nepročitane knjige... Tek nakon četrdeset godina vidite kako čovjek doista malo zna, kako je malo pročitao, kako je malo naučio, zato želim i dalje učiti i živjeti samozatajno, nezapaženo u skladu s prirodom, društvom i Stvoriteljem – ako mi Bog dade malo zdravlja.

Što biste na koncu poručili mladim kolegama? Ima li naša profesija budućnosti?

Kažu da pametan savjet ne treba, a oni drugi ih i ne slušaju, ali svejedno i dalje vjerujući u etično, profesionalno, slobodno i odgovorno novinarstvo kao javno dobro mlađim kolegicama i kolegama poručujem: Novinar mora ostati na tragu i istine, a savjest je glavni životni kompas profesionalnog i etičnog novinara. Uložite u dobar odgoj i obrazovanje, vrijedno radite i stalno učite, promičite etičnost i gradite čvrst karakter, sačuvajte jaku kralješnicu, čitajte mnogo i stalno. Knjiga je temeljni medij na kojem izrasta civilizacija, sada je to sve više slika koja se zlorabi. Knjiga je za mene bila i ostala medij svih medija. Možda mlade kolegice i kolege na radnom stolu ili pri ruci trebaju imati i Bibliju i Toru i Kur’an i druge mudre knjige. Čitati sve što dođe pod ruku, a vrijedno je i kvalitetno. Ne bi bilo dobro da robuju krivim autoritetima, mitovima, umjetnim trendovima i različitim vrstama ovisnosti. Poručio bih im da budu hrabri i prema svima pošteni, da se upute u kulturu pomoganja drugima jer kad pomažemo drugima, tako najviše pomažemo sebi i svojoj obitelji – u tom je smisao života i rada. Rekao bih mladim naraštajima da ne zaborave korijene, zavičaj, dom i Domovinu kao dio univerzuma, neka ih svuda u životu vodi znatiželja, Istina i Ljubav.