Lobor – podsjetnik u kamenu i vremenu

Od konca prosinca prošle godine, na prvome katu Arheološkog muzeja u Zagrebu, koji još žudi za restauracijom stalnih eksponata nakon potresa iz ožujka 2020, može se razgledati izložba o dvadeset godina arheoloških istraživanja i konzervatorskih radova u Loboru, u Hrvatskom zagorju. Pompozna naslova, ranosrednjovjekovno središte moći, koji više sugerira značenje nalazišta za suvremenu hrvatsku arheologiju negoli svjedoči o zaboravu kojem je dugi niz godina prepušteno, izložba nam predstavlja dugi kontinuitet naseljenoga prostora i pokušava, preko materijalne kulture, uloviti barem djelić Rilkeova neizrecivog.

Zračna fotografija gradine i svetište Majke Božje Gorske – pogled sa sjevera, 1998. / Izvor: Arheološki muzej

Drugu dimenziju toga fenomena, sačuvanu u starim običajima, tražila je u loborskom kraju hrvatska etnologinja Zorica Rajković, u doba kada je kultura naroda i narodnosti bila u središtu kulturnih politika. Vjerojatno smo se daleko odmaknuli (i pritom ponešto izgubili) od cepanja govedine – običaja da se na svadbeni dan loborska mladež okupi na obližnjem brdu i simulira cijepanje govedine koju potom duhovito i bezobrazno „podijeli“ suseljanima na način da šepavome dodijele noge, ženskaru stražnjicu, razrokoj oči, itd., sve dok ih svatovi ne umire s pošiljkom ića i pića – u kulturnom smislu. U istraživačkom smislu, vjerojatno još dalje. Središte našeg interesa posljednjih se četrdesetak godina s polja nematerijalne, duhovne kulturne baštine, prebacilo na materijalnu, paleografsku, arheološku baštinu, koja svejedno čuva tragove i naznake neizrecivoga.

Zamišljeni miris tamjana u zraku i gustog zelenila zagorskih brega vodi nas popločanim ulicama do rimskog mramora u Hrvatskom zagorju. Zanimljivo je da ne znamo kako se Lobor zvao u antičko doba jer njegov spomen ne nalazimo u onodobnim vrelima. Najraniji sačuvani ili pronađeni zapis datiran je u 13. stoljeće. Ono što nalazimo, doduše, sugerira određenu razinu bogatstva i važnosti. A to su mramor i novčići koji daju svoju, numizmatičku povijesnu lentu vremena koju je zanimljivo pratiti preko količine, podrijetla i stanjivanja novca i mijenjanja kvalitete srebra. Bogato i vješto ukrašeni ostaci mramornih svetišta, poslije reciklirani i ponovno iskorišteni za gradnju novih crkvi na istome mjestu, čuvaju i tragove vatri. Huni, Vizigoti, Vandali, Ostrogoti? Nije toliko bitno, vandali u svakom slučaju, vidjeli su u toj gradini nešto vrijedno riskiranja života pa su došli, i pokorili. U nekim kasnijim vremenima i vitezovi Hospitalci branili su Lobor od „Tatarah“.

Kameni sraz starog i novog

„Znanosti! Starog Vremena istinska kći ti jesi! / Koja pogledom svojim mijenu izazivaš stvarima svim. / Zašto vrebaš pjesniku srce što ga resi, / Strvinaru, što vijoriš krilima stvarnosti dosadnim? / Nisi li već Dijanu stuštila iz njenih kola, / I otjerala Hamadrijadu iz šume / Zaklon da traži kod nekog drugog dola?“

Rekonstrukcija izgleda oktogonalne krstionice smještene u ranokršćanskoj crkvi podignutoj
najranije u drugoj polovici 5. stoljeća

Ranokršćansko razdoblje Lobora simbolizira pronađena kamena glava ženskog lika koja se može vidjeti na izložbi, a skončala je bačena uz ranokršćansku zgradu. Pretpostavlja se da je riječ o glavi koja je nekada činila skulpturu rimske božice Dijane, grčke Artemide. Skulptura je namjerno odbačena kako bi bila oskvrnuta, a svjedoči o svojevrsnu suživotu, odnosno sukobu starih religija s novom, debelo nakon što je Konstantin usnuo svoj san. No to je samo utemeljena pretpostavka. Poeov vapaj zvuči osvetnički imamo li na umu da znanost još nije podigla koprenu sa svih stvari te da mistika obavija, i vjerojatno će zauvijek obavijati, jedan zaboravljeni pa nađeni kip u Hrvatskom zagorju.

Tako su, gazeći po glavama raskrinkanih božica, rani kršćani u Loboru stizali pred crkvu, a radoznali posjetitelj izložbe pred dojmljivu rekonstrukciju krstionice. Gotovo da čovjeku dođe žao što tamo nije susreo živoga srednjovjekovnog svećenika u trenutku pokrštavanja poganog življa dok se iz zvučnika muzeja čuje tihi pjev, Missa solemnis. Tako je izložak prilično sterilan, bijel na bijelome, što ipak zvuči gore nego što doista jest jer služi kao uvod u vrhunac izložbe.

„…jer ljubav je jaka kao smrt, / a ljubomora tvrda kao grob. / Žar je njezin žar vatre / i plamena Jahvina.“

Detalj s oltarne pregrade, 9. st.

Kameni ulomak s prikazom križa,
6. ili 9. st.

Ulomak kamene grede s natpisom, 9. st.

Glava božice Dijane, mramor,
2 – 4. st.

Rimski novac,
kraj 3–početak 4. st.

Tajne zapisane u drvu

Kao kroz monumentalna Salomonova vrata u Tel Hazoru, prolaz kroz crne resice vodi nas u mrak rekonstrukcije drvene crkve iz kompleksa u Loboru. Drvenu konstrukciju na terenu nije jednostavno uočiti jer drvo, naravno, propada. Riječima kustosice Maje Bunčić, ni paljevinske grobove nije lako prepoznati, a oni su bitni zato što svjedoče o međusobnu utjecaju i suživotu, ili bolje rečeno susmrti kršćanske karolinške kulture i poganske slavenske/hrvatske kulture pri kraju osmog, na početku devetog stoljeća. Pravi raritet među arheološkim nalazima. Da se razumijemo, cijelo nalazište Lobor raritet je za kontinentalni sjever Hrvatske, a paljevinskih nalazišta tamo jednostavno nema. Jedino što bi upotpunilo mistiku ove rekonstruirane crkve u Arheološkom muzeju bio bi gorući štapić tamjana ili kakva drvca za potpuni doživljaj crkveno-paljevinske atmosfere.

Vječni je ciklus, koji ovdje pratimo pepeljastocrnim tragovima kroz stoljeća, nastavljen je. Slaveni, Avari i ostali protjerali su romansko stanovništvo da bi sada sami bili podčinjeni Francima, pokršteni od elite nadolje, a na njihovu staru groblju gdje nalazimo urne i rupe za paljevinske ukope, ogrlice i razne ukrase s kojima su tijela spaljivana, izgrađena je spomenuta drvena crkva. Prah si bio, prah ćeš postati. Drvena crkvica doima se kao kakav antiklimaks u odnosu na mramorno veličanstvo rimskoga doba, ali treba imati na umu da je europski svijet tek u 19. stoljeću dosegnuo razinu civilizacije nekadašnjeg Rimskog Carstva.

Loborske drame

„– I stvari te što od odlaska žive / shvaćaju da ih ti slaviš; prolazne / povjeravaju nam nešto spasonosno, nama najprolaznijima.“

Kasnija stoljeća donose još istoga. Gradnje, dogradnje, pregradnje, osuvremenjivanje estetike, predromanika, kasna romanika, gotika, barok, Svetište Majke Božje Gorske, konačno i hodočasničko mjesto, možda zbog čudesnih ozdravljenja zarobljenih u slici, možda zbog energije zaključane na ovome mjestu kroz godine prošlosti. Da je mjesto sačuvalo neku važnost, svjedoči i obližnji Loborgrad, odnosno dvorac i posjed grofova Keglevića od 17. do 20. stoljeća. Tamo je 10. studenog 1850. i umro grof Tomo Keglević, koji je sahranjen u kapeli kod majke božje na gori u Loboru.

U jednom trenutku u Loboru se skrivala odbjegla belgijska princeza Lujza Koburška, koja je tamo pobjegla od svog muža, s ljubavnikom Gezom Matačić-Keglevićem. Poslije su uhvaćeni ti zagorski Romeo i Julija, Paris i Helena, te je on završio interniran u zatvoru, a ona, proglašena ludom, u psihijatrijskoj ustanovi. Priča ima bizaran nastavak dostojan holivudskog filma u kojem Gezi, u izlasku iz zatvora pomilovanjem, pomaže nova ljubavnica koju je upoznao u zatvoru te potom njih dvoje, nakon neuspješne kampanje za oslobođenje Lujze, nju otimaju iz toplica i odvode u Francusku. Njihove su priče do kraja života ostale ljubavno isprepletene.

Nalazi iz paljevinskog groba: ogrlica (staklena pasta, pečena glina, bronca), keramička posuda, brončani lim,  druga polovica 8. st / početak 9 st. / Snimila IDA HITREC

Povijest Loborgrada i šireg prostora Lobora ostala je burni svjedok strastima koje plamte u ljudima. U jednom trenutku tamo su boravili ruski liječnici izbjeglice, bjegunci pred crvenim psima revolucije i njihovim mecima prosvjetljenja. Česta pojava tog doba u Zagrebu i okolici bili su školovani Rusi, srednji i plemićki slojevi koji su se razbježali po svijetu ne želeći imati posla s revolucijom.

U svojevrsnom punom krugu od antičkih vremena i možebitnog Dijanina hrama, Drugi svjetski rat donio je napore Diane Budisavljević, koju je na djelovanje (navodno) navelo postupanje dužnosnika NDH s djecom u sabirnom logoru Loborgrad. Nažalost, o tom logoru nema mnogo konkretnih podataka. Nakon rata dvorac je nacionaliziran i postaje starački dom u koji su 1987. jugoslavenske vlasti odvele beskućnike, prostitutke i prosjake iz Zagreba kako ne bi narušili imidž Jugoslavije za vrijeme Univerzijade. Gotovo svi su u Loboru i dočekali smrt, tako da je za njih izgrađen zaseban dio groblja.

Epitaf Loboru?

„Al kada bi tî beskrajno mrtvi pobudili u nama poredbu, / gle, pokazali bi možda mace što na goloj / ljeski vise, ili bi / značili kišu što pada na mračno zemno carstvo s proljeća.“

Prostor Lobora, gore, grada/dvorca, obližnjih ruševina, sela i ljudi, presjek je čitave prošlosti čovječanstva. Od najranijega sklanjanja pred razornom moći prirode do vrhunaca civilizacije koji redovito završavaju okupani krvlju, paležom, rasapom i neredom. Moć samo mijenja ruke, ne nestaje. Lobor je u tom smislu simbol – podsjetnik u kamenu i vremenu na sav trud, muke, želje i propale snove čovjeka, malog Prometeja koji uzaludno gura kamen na vrh brda samo kako bi, ako je pritom usput skupio mudrost, spoznao da se sreća krije upravo u tom trudu.

Izložba u Arheološkom muzeju dočarava upravo to, trud ljudi da prkose hirovima vlastitog Zeitgeista koji s lakoćom otpuše i najveće katedrale, trud života da prkosi neživotu i da pronađe nadu „duboko u mraku zime“. Ona je ideja da tragovi za nama govore o nama dokle god tinja negdje, u nekome, ona melodija neizrecivoga koja nas goni ka spoznajama. Pa makar to bilo preko oskvrnutih grobova i naših kosti, ili preko spaljenog mramora koji krije izrezbarena feniksa jer „umjetnost je veo radije nego zrcalo. Ona stvara i razara mnoge svjetove, i može skarletnom niti povući mjesec s nebesa“.

Izložba se može besplatno razgledati do 24. ožujka.