La Lollo legenda

Šesnaestoga siječnja, u Rimu je, u 96. godini, preminula Gina Lollobrigida, uz Sophiju Loren 1950-ih i 1960-ih svjetski slavna talijanska glumica. Dok je nešto mlađa Lorenova (1934) status prisutne ikone održala i u sljedećim desetljećima, ponajprije stoga što je i nadalje nastupala pred kamerama te ostala trajnijom činjenicom kinematografije, Gina Lollobrigida je u 1970-ima više-manje odustala od glumačkog poziva i karijere te se neko vrijeme predano posvetila fotografiji i kiparstvu, ne bez uspjeha, pohvala i priznanja koji, po svemu sudeći, nisu bili tek nekritičko laskanje zvijezdi srebrnog ekrana. Među njezinim reporterskim dometima nerijetko se ističe ekskluzivni fotorazgovor s kubanskim čelnikom Fidelom Castrom početkom 1970-ih, u vrijeme kad je El Commandante redom odbijao takve susrete s novinarima.

Gina Lollobrigida, 1979. / Izvor Wikimedia Commons

U zenitu slave, obožavana u svijetu i u domovini, Gina Lollobrigida je od milja prozvana La Lollo i Lollo Nazionale, a u to vrijeme, snimajući kroki o Italiji Orson Welles u bijegu: Ginin portet / Viva Italia (Orson Welles at Large: Portrait of Gina / Viva Italia, 1958/86), Orson Welles upravo je nju izabrao kao žarišnu točku skicozna uvida u zemlju umjetnosti, ljubavi i mode. U igralačkom, ironično-opsjenarskom duhu, lakonski balansirajući razmeđem populizma i intelektualizma, Welles otprve najavljuje susret s Ginom Lollobrigida, no ona pred kameru pristiže tek potkraj slikopisa, razgovarajući s njim svega četiri-pet, od ukupno dvadeset šest minuta cjeline. Snimljena u svojoj nedavno kupljenoj vili na Apijskoj cesti (Via Appia), u rimskoj četvrti nastanjenoj uglednicima i bogatašima, dotjerana filmska zvijezda predstavlja se dražesno koketnom ženom neposredna nastupa, žaleći se ponajprije na negativan odnos medija prema njoj i na visoke poreze, izražavajući bojazan da će starost dočekati u siromaštvu. Suprug, slovenski liječnik Milko Škofić (za kojeg je bila udana od 1949. do 1971. i koji je napustio prethodno zvanje da bi joj postao menadžerom) na službenom je putu, a Welles pokazuje i uokvirenu fotografiju njihova sina, još dojenčeta, Andree Milka, koja stoji na stolu u primaćoj sobi. Ne zaboravlja se pripomenuti, važno je u patrijarhalnoj sredini, kako je Gina odgovorna supruga i majka, pri čemu se, dakako, podrazumijeva da je uza sve svoje zvjezdano-umjetničke aktivnosti vrsna talijanska domaćica i kućanica. La Lollo, ali i la mamma.

Naručitelj filma, američka televizijska kuća ABC, odbila ga je emitirati, prosudivši da je nekonvencionalan razbarušeni kolaž „neprikaziv“. Welles je neoznačene kutije s filmskim vrpcama poslije ostavio u sobi pariškog Hotela Ritz, a osoblje ih je, ne znajući o čemu je riječ, pohranilo u hotelsko skladište. Desetljećima se držalo da je film nepovratno izgubljen, dok nije pronađen i identificiran 1986, a iste je godine prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji. Tad ga je vidjela i Gina Lollobrigida te, nezadovoljna slikom o sebi, odmah pokrenula postupak zakonske zabrane budućega javnog prikazivanja. U tomu je uspjela, no (tzv.) kopije i nadalje kolaju internetskim prostranstvima.

Ginina strepnja od bijede u poznijim godinama nije se pokazala opravdanom. Unatoč tomu što su je, barem se tvrdi, već vremešnu ozbiljno okrali znatno mlađi družbenici, do kraja života bila je (euro)milijunašica. Sin Milko, s kojim nije ostala u dobrim odnosima, u više je sudskih postupaka nastojao zadržati imetak u najužoj obitelji, jer mu se činilo da ga majka neracionalno ispušta iz nadzora.

Dok je njezina ondašnja suparnica Sophia Loren – rivalstvo su i same namjerice poticale zbog dobrodošle medijske pompe, a rečeno je nadmetanje nazivano i „borbom prsa o prsa“ – igrala u nekoliko filmova što su ostavili dublji trag i ostvarila više uloga koje se smatraju iznimnim dosezima, vrijeme nije pokazalo naklonost prema Gininim nastojanjima. Njezini najveći komercijalni uspjesi kojima je osvojila publiku širom svijeta, Ljubav, kruh i fantazija (Pane, amore e fantasia, 1953) i Ljubav, kruh i ljubomora (Pane, amore e gelosia, 1954) Luigija Comencinija, danas se doimaju tek simpatičnim djelcima vještoga populističkog romantičnoga humora, a iako je inozemno nastupala i u filmovima uglednih redatelja, poput Johna Hustona, Kinga Vidora, Carola Reeda, Roberta Mulligana, Julesa Dassina ili Basila Deardena, s iznimkom Ljepotica noći (Les belles de nuit, 1952) Renéa Claira, posrijedi su njihova slabija ostvarenja.

U sustavu glumačkih zvijezda istovremeno pin-up i djevojka iz susjedstva/naroda, seks-simbol svoga doba, putena, ženstvena i zavodljiva, mediteranski prpošna, vragolasta, impulzivna i temperamentna, Gina Lollobrigida je u svijetu filma nedvojbeno bila prava osoba na pravom mjestu u pravo vrijeme te posve opravdano stekla i održala ugled bezvremene legende.