Kuna je obavila zadaću, važno je da euro nosi i hrvatski biljeg

Kuna je obavila svoju zadaću i nije bilo razloga da izaziva nesuglasice koje su neki ideologizirali, a sada je važno da na euru koji uvodimo bude i određen hrvatski biljeg – jedna je od istaknutijih tvrdnji Igora Zidića u intervju u povodu zamjene službenoga hrvatskog novca.

Povjesničar umjetnosti, pjesnik i bivši predsjednik Matice hrvatske jedan je od još živih članova Povjerenstva za novac RH, koje je ranih devedesetih uvelo kunu u život. Na završetku povijesnoga hoda kune u našem vremenu, Zidić govori o okolnostima stvaranja kune, o razvoju Hrvatske pod njom, i o tome kako gleda na prelazak na euro.

Pod prijetnjom da Hrvatska propada do Božića 1991.

Kako je iznutra izgledalo stvaranje hrvatskog novca koji je simbolizirao novo razdoblje slobodne zemlje?

Bilo je vrlo uzbudljivo, a rad je bio naporna utrka s vremenom. Prvo što smo bili zemlja bez državničkog iskustva, iskustva prvog reda: kako u diplomaciji, tako i u međunarodnim poslovima. I mi u povjerenstvima učili smo u hodu; u ratnim prilikama primorani ste na improvizacije. Za dva-tri dana testirate literaturu i dostupne znalce pa doznate osnovno i krenete dalje. Potpisivali smo ugovore, razmatrali troškove, raspisivali natječaje, stvarali terminske i financijske obveze, a nešto i učinili. Oslanjali smo se na potporu ekonomista, povjesničara i zdravog razuma.

Franjo Tuđman, Zlatko Vitez, Branko Roglić, Igor Zidić, Božo Biškupić i autor kovanica Kuzma Kovačić na izložbi Kovani novac HR u Modernoj galeriji, 1996. / Privatna arhiva Igora Zidića

Papirni novac, odlučili ste, bit će tiskan u Njemačkoj.

Za tiskanje papirnoga novca izabrali smo pouzdanu i uglednu bavarsku firmu Giesecke & Devrient iz Münchena. Za kovani novac dvoumili smo se između švedske i engleske ponude, dok nismo zaključili da bismo to mogli i sami napraviti. Dijelom smo se pouzdavali u Nijemce jer su imali odlične svjetske poslovne referencije i jer su iskazivali naklonost prema Hrvatskoj. Njihov je ministar vanjskih poslova (do 1992)  Hans-Dietrich Genscher bio najbolji međunarodni odvjetnik Hrvatske. Premijer Helmut Kohl doimao se rezerviranijim. Kao što se moglo očekivati, bilo je i u Njemačkoj prijatelja i protivnika aranžmana s tiskanjem novca zemlje u ratu.

Predsjednik Franjo Tuđman nije toliko inzistirao na dizajnu kovanoga novca. Meni je rekao: „Vi ćete se u Povjerenstvu pobrinuti da to bude pristojno, a meni je najvažnije da emisija novca bude spremna što prije.“ Bilo je ratno vrijeme i stizale su informacije/dezinformacije – kao što već biva u ratu – da bi neprijatelj mogao na tržište ubaciti lažne hrvatske novčanice. Gospodarski se ta opasnost činila izglednom i vrlo pogibeljnom. U kombinaciji s vojnom agresijom, moglo se pomisliti da je prognoza američkih obavještajnih agencija o propasti Hrvatske do Božića 1991. – realna. Nijemci su, unatoč svemu, prihvatili zahtjevani kratki rok za proizvodnju novčanica, kojih je ukupna vrijednost bila velika, ali ni količina emisije nije bila zanemariva.

Drugonagrađeno
rješenje novčanice
od 500 kruna
dizajnera
Borisa Ljubičića

Prijedlog novčanice od 50 kruna, autori M. Šutej i V. Žiljak, 1992.

Već ste imali natječaje za likovna rješenja.

Pozvali smo pet-šest ljudi koji su dobili detaljne upute, i na natječaju za papirni novac – tada: hrvatsku krunu – pobijedio je slikar i grafičar, prof. Miroslav Šutej kojemu je najbliži suradnik bio prof. dr. Vilko Žiljak. U ozbiljnoj konkurenciji bio je i Boris Ljubičić, čiji je prijedlog bio vrlo zanimljiv i moderan, ali nije u svemu udovoljio propozicijama natječaja. Šteta! Šutejev projekt nije ostao bez nekih, manje sretnih, intervencija sa strane. Pretpostavljam, da su, prema nekim indicijama, taj prijedlog vidjeli, da ne kažem, razmatrali, predsjednik Tuđman i predsjednik Sabora dr. Žarko Domljan, moj kolega i suurednik u Životu umjetnosti, koji se, kao povjesničar umjetnosti, osjećao kompetentnim u raspravi. Ne mogu znati što su – ako uopće jesu – sugerirali Šuteju, ali sam i danas siguran da hrvatski grb s pokrajinskim grbovima nije izišao iz Šutejeve, nego iz neke političke glave, a bio je, ipso facto, kruna na grbu. Doslovno: kruna za kunu. Grb je, s obzirom na format zastave ispao prevelik, a da je manji ne bi se detalji grba razabirali. U tome slutim elemente mogućih sugestija. Da je bio nezavisniji, Šutej bi lakše postigao pravu ravnotežu.

Kako je bilo raditi s njemačkom tvornicom novca?

Ponajprije, to su najvrsniji specijalisti u svome poslu. Ne uvijek lagan partner. S te je strane, posve neočekivano, iskrsnuo svojevrstan pritisak, kad su nam rekli da su Šutejevi portretni likovi tehnički neprilagođeni i kao takvi za tisak neizvedivi, zato da bi zaposlili crtača firme, uvodeći tako i svoga čovjeka u igru koja je bila financijska, politička pa i tehnička. Njihov crtač nije bio ni blizu Šutejeve moći ruke, imaginacije, a u odnosu na Žiljaka ni na adekvatnoj tehničkoj razini. Da on „korigira“ njih dvojicu, to je bio grijeh Božji. Tako je pokvario sve što je „popravio“. Kod povijesnih je likova bolje idealizirati, nego karikirati. Nažalost, hitnja nam je oduzimala spokoj i strah od zavlačenja već se bio uvukao u svakoga od nas.     

A ostalo?

Problem je iskrsnuo kad su Nijemci javili da neće moći u ugovorenome roku obaviti posao. Bilo je jasno da su posrijedi neke političke igre. Predsjednik Tuđman, komu je tiskanje novca bilo važno kao da je riječ o nekom superoružju – a vjerojatno je tako i bilo – hitno je nekolicinu nas pozvao na pojedinačne konzultacije i, svima, otprilike rekao: Izaberite grupu ljudi koja će smjesta otići u München, ali ne da bi pregovarala o stavkama ugovora, nego da im prenese naš zahtjev da ispoštuju datum koji su potpisali. U protivnome, Hrvatska će bez oklijevanja predmet predati Međunarodnome privrednom sudu zbog nepoštivanja ugovorom preuzetih obveza. To im u poslovnom svijetu neće biti dobra reklama. Na sastanku u münchenskoj tiskari našu je radnu grupu predvodio profesor i ministar Marijan Hanžeković. Satima smo pregovarali u vrlo nervoznoj atmosferi. Svakih nekoliko časaka ulazila je tajnica domaćina i pozivala šefa “na važan telefonski razgovor”. Bilo nam je jasno po njegovoj užurbanosti da je riječ o stanovitim pritiscima s višega mjesta ili, možda, o nekim njegovim urgencijama. Zbog učestalih prekida otklonili smo predviđeni svečani ručak: „Nismo došli blagovati, nego vam priopćiti nešto što je za nas od iznimne važnosti, a moglo bi biti i za vas kao potpisnike ugovora.“ Nastavilo se neproduktivno sastančenje s bezbrojnim digresijama. Nakon još jednog izlaska na oduži telefonski razgovor, popodne, naš se domaćin, naposljetku, vratio ozaren i rekao: „Sve je, napokon, sređeno. Ako nismo ručali – možemo barem večerati.“

Što je bilo sređeno?

Njega su, kako se neslužbeno moglo čuti, cijelo jutro i u rano popodne nazivali iz Ministarstva vanjskih poslova koje je nastojalo, tako smo pretpostavljali, iznuditi poništenje roka o produkciji hrvatskog novca, a kako je dobiveni posao ovisio o poštivanju roka to se razabralo da je zapravo riječ o poništenju ugovora o produkciji hrvatskog novca bez štete ili s najmanjom mogućom štetom po tiskaru. Možda su računali da će nas žurba prisiliti da se obratimo nekome tko će moći i htjeti posao obaviti. Tuđman je, srećom, bio nepopustljiv. Navodno je tiskari bilo rečeno: „Zar vi jedini niste čuli da će Hrvatska propasti do Božića? Kako ste se osigurali za takvu mogućnost, koju CIA uzima kao gotovu stvar?“ Ne jamčim da je bilo baš tako, ali moglo se čuti u opuštenom večernjem razgovoru.

Iz tiskare su, čini se, na sve strane, za jutarnjih poziva, tražili pomoć među svojim istomišljenicima i taktički odugovlačili sa sastankom dok nisu dobili stanovite garancije. Riječ je bila o dvama utjecajnim Bavarcima koje ćemo na večeri i upoznati: jedan je dolazio iz svijeta automobilske industrije, drugi iz bankarskog svijeta. Oni su poduprli tiskaru kao svojevrsni garanti toga posla, a Hrvatskoj omogućili realizaciju ugovora i dobivanje vlastite monete. Kad su problemi počeli bili su u inozemstvu i mi smo, neznajući što se događa, čekali njihov povratak te večeri.

Brončani odljev kovanice od 20 lipa,
autor Kuzma Kovačić, 1993. / Snimio GORAN Vranić

Na čelu Ministarstva vanjskih poslova tada je bio Klaus Kinkel. Koji je motiv on imao za skepsu prema Hrvatskoj?

Ne mogu o imenima. O naravi tih razgovora koje i nismo čuli na vlastite uši ne možemo autentično ni promišljati. Mogli bismo samo nagađati. Nije mi, uostalom, posve jasno koja je tu politička osoba bila od ključne važnosti, a ne znamo ni što je odlučivalo. Osobna nesklonost, politički motivi, financijska odgovornost ili nešto nama nepoznato. Također ni to je li to bila samo ministrova inicijativa ili dogovor nekih političkih grupacija.

Hrvatska kuna bila je službena novčana jedinica Republike Hrvatske od 30. svibnja 1994. do 31. prosinca 2022. / Snimila Dubravka Petrić / PIXSELL

Možda ga je iritirao izbor imena hrvatskog novca? Kako je došlo do promjene njegova imena? To se dogodilo u situaciji za koju kažu da nije bila sasvim transparentna.

Svatko je u Hrvatskoj imao svoju verziju o tome kako bi se trebao zvati hrvatski novac pa smo skloni povjerovati da su i drugi time bili podjednako zaokupljeni. Jedan naš istaknuti ekonomist tumačio mi je da je hrvatska kruna idealan naziv za naš novac i da bi pri tom izboru trebalo ostati. Meni je, naprotiv, bilo kontradiktorno da se naša republika u našem novcu – okruni. Kad „hrvatsku krunu” morate predočiti na novcu Republike Hrvatske, tek onda vidite svu nespojivost tih pojmova.

Naziv novca

Ipak bio je usvojen naziv kruna i dugo je to bila legalna odluka.

Jest, ali bili smo uporni u kritici nelogičnog: nismo monarhija da imamo krunu. Zar smo kritizirajući spregu republike i krune činili nešto nelegalno? Da je ta odluka bila konačna, novac bi se do danas tako zvao. Ništa nismo učinili na svoju ruku, a protiv volje Sabora.

Sabor je bio donio
odluku: kruna.

Bio je usvojio, pa i revidirao tu svoju odluku. Sjećam se da je pokojni Ivo Škrabalo iz HSLS-a osobito žestoko bio protiv kune. Ja sam ga, kao starog znanca i prijatelja, molio da mi objasni svoje motive. Rekao mi je: „Možeš li ti pojmiti kako će reagirati Židovi kad shvate da Hrvatska opet ima ustašku valutu?“ – Odgovorio sam: „Nije to ustaška valuta, kuna je starija od ustaštva, nema ni jednog ustaškog simbola na njoj, a nema, Ivo, ni ustaške ideologije u pozadini ni ustaške države.“

Potom, za jednoga razgovora, Predsjedniku kažem da otpori nisu samo ideološke nego i praktično-financijske naravi. Ljudi se s pravom boje reakcije bankarskog židovskog lobija. On se na to nasmijao i rekao: „Pa jesu li zbilja toliko naivni te misle da ja preko svojih Židova nisam prvo testirao izraelske i druge poslovne ljude?“ – „I što su vam rekli?”, pitam ga. – „Evo što: Samo vi stvorite konvertibilnu kunu pa ćemo lako za ime.“ Znali su, naravno, da je ime kune starije od ustaškog pokreta i od Jasenovca.

Kako je došlo do te „zakašnjele“ promjene naziva kad je već bio proveden natječaj za krunu?

Kao da inzistirate na tome da je kuna nelegalno ubačena u igru i da je naš prvi novac bio nelegitimno usvojen. Kompetentniji bi vam odgovor od jednog člana Povjerenstva možda mogli pružiti saborski zapisnici. Radilo se u hitnji, vladale su izvanredne okolnosti. Imao sam osjećaj da su se pojedine odluke kovale na više mjesta, ali se uvijek inzistiralo na legitimnosti. Mnoge smo poslove morali obavljati alternativno. U dvjema varijantama, koji put i više. Naši su likovnjaci bili spremni reagirati i pod pritiskom hitnosti. Natječaj o kojem govorite bio je proveden i za kunu.

Autor najuspješnijeg dizajna za motiv geografske karte Republike Hrvatske sa šahovnicom u pozadini na eurokovanici od 2 eura jest Ivan Šivak, mag. art. animiranog filma i novih medija / Snimila Emica Elvedji / PIXSELL

Metalni novac
ima bolje rješenje

Stručnjak ste za povijest umjetnosti, kako s te strane vidite kunu i lipe?

Zadovoljniji sam izgledom kovanoga novca, mislim da je iznimno dobar i u međunarodnoj konkurenciji, a svakako mi je bolji i od hrvatskog eura. Prvo, uspio je, uz hrvatska obilježja, biti još i moderan. Bilo nam je stalo da zadovolji kriterije modernoga, jednostavnog i civilnog dizajna; ne mora svagdje biti Višeslavova krstionica, premda je važan nacionalni i vjerski simbol, jer su nas u svijetu doživljavali kao narod koji se probudio iz višestoljetnoga sna. Tu je kipar Kuzma Kovačić – u sretnoj suradnji sa sponzorom Brankom Roglićem – obavio izvanredan posao. Sve su njegove životinje ili ribe i svi vegetabilni oblici neobično suptilno i razgovjetno izvedeni. Trebalo je majstorstva da se sadržaji kovanog novca izvedu tako pregledno i čisto za onako male formate, a opet senzibilno i s pečatom osobnosti. To su djela osjetljive ruke, a ne dominantnih kiparskih alata. 

Papirni nam je novac manje likovno uspio, a nije postigao ni željeni stupanj modernosti forme. Crtač je, dakako, unaprijed limitiran portretima, a bilo je i specifičnih tehničko-sigurnosnih zahtjeva-osiguranja – s likovnim posljedicama – a i više nehotičnih pritisaka (preveć brojnih sugestija) koji, koliko god da hoće dobro, nikad ne pomognu da se nešto poboljša, nego uvećaju gužvu i tamo gdje je ne bi trebalo biti. Osim toga, ja sam želio svjetlije, vedrije boje na novčanicama, kao što su bile u sretnijoj, prvoj, krunskoj verziji (Šutej-Žiljak), a ne onako mrke, tamne kakve smo dobili. Više su oslikavale trenutak borbe u kojoj smo se našli, nego ideale koje smo isticali. Neuspješno sam inzistirao na tome da se na nekoj novčanici pojavi ženski lik.

Došli smo do toga da se pozdravimo od kune. Njezino razdoblje je bilo iznimno važno u povijesti Hrvatske. Kako ga vi vidite?

Ono daje kuni pozitivnu ulogu. Kuna je brzo prihvaćena i u kratkom je vremenu postala hrvatska poveznica. Nije bilo razloga da izazove sablazan, koje su se neki bojali. Nismo njome ništa učinili na obnovi NDH-ideologije. Od važnosti je bila i iznimna stabilnost njezina tečaja: kroz to su se pokazale mnoge dobre strane u gospodarskom i političkom smislu, premda se i o tome u nas sporilo.

Dio javnosti smatra da je Hrvatska trpjela posljedice izbora toga naziva unatoč tome što govorite.

Tako misle ljudi koji ne znaju povijest novca. Italija je imala prije i poslije Mussolinija, i u njegovo vrijeme, liru. Tako i mnogi drugi.  Hrvatska nije trpjela štete od toga imena. Istina je, da su se u razdoblju kune događale kojekakve nepodopštine, da su propadala poduzeća koja nisu trebala propasti, da su prodavana novopečenim tajkunima kao unosne (“prenamjenjive”) nekretnine. To se, dakako, nije smjelo dogoditi, ali zato nije kriva kuna. Nikoga ona nije vezivala uz ovaj ili onaj prošli režim, kao ni uz nove maštovite makinacije.

EU će nam pomoći
da budemo bolji

Kako vidite razvoj Hrvatske pod kunom i integraciju Hrvatske u EU?

Bio sam skeptičan zbog ulaska malog organizma u veliku zajednicu, ako prije toga nisi sredio neka identitetska i većinu gospodarskih pitanja. I sada nas neki statistički pokazatelji drže pri dnu Europe, ali to je prostor – nadam se: privremeno – rezerviran za sve dijelove njezina istoka i takozvanu socijalističku ekonomiju. Sada imamo kapitalistički osnovni kontekst u kojemu su, međutim, neki s dugim iskustvom, dok drugi u njemu tek uče plivati. Zato je jedna od prvih zadaća danas srediti do kraja pravosudni i porezni sustav, demografsko pitanje, zdravstvo i školstvo, no činjenica jest i to da smo mrgodni pesimisti i da sebe i svoje mogućnosti procjenjujemo često lošije nego što o nama misle drugi. Ulazak u Schengen dobar je znak i zato što će nas Europa i dalje prisiljavati da se suočavamo sa svojim negativnostima. Vidjeli ste da se neki bivši ministri hapse na zahtjev inspektora EU. Zbog kriminala, ne zbog hrvatstva.

Prešli smo na euro. Jesmo li trebali napustiti svoj novac?

Teško je to eksplicite reći, ali trenutak je bio da konkretiziramo svoj europski izbor. Svjetska nas događanja upućuju na to. To što postižemo u sportu kao da nas je 60 milijuna ne možemo nažalost postići u gospodarstvu, a ni na drugim područjima. Čak je i Europa kao zajednica relativno malena u odnosu na svjetske velesile. Potrebno je djelovati da opstanemo. I rat protiv Ukrajine nečemu nas uči. EU nam pomaže da izdržimo i da budemo odgovorniji nego što jesmo.

Je li vam žao što odlazi kuna?

Svakako da, jer je postala naš znak, dio našeg identiteta, gotovo kao trobojnica, ali to su sentimenti. Bila je važna, bila je dio našega života i odlazi u povijest s punim našim poštovanjem i s nešto žala. Mijenjaju se u svijetu i temeljni identiteti ili se umnažaju pa kako se neće izgubiti i pojedini njihovi znakovi. S tim je računao i Boris Ljubičić kad nas je htio osuvremeniti, a ne otuđiti. No, postoji i ljepota, i važnost uščuvane, a ne samo izmijenjene tradicije. Nešto dobijemo nasljeđem, nešto s vremenom izgubimo, kojiput interveniramo dobro, kojiput dobro učinimo slabijim. Ipak, to nije najvažnije. Važno je da nam ono odabrano govori: to si ti, to ste vi, to smo mi. Kuna je svoje postigla, a sada mi je važno i srcu drago da je i na kovanici eura mogu raspoznati kao hrvatski trag. Dobivamo – skroman, a ujedno i važan – dokaz da u integracijskim procesima nismo izbrisani. Postojali smo, jesmo, nastavljamo postojati.