KRLJUŠTI

POČECI

Kad nije bilo sada i kad slutnja nije bila, pogled u nebo bio je pogled u plavo.

Nije postojala vjera i ufanje u pokretu oka. O ljubavi se nije razmišljalo u tom

bezglavom vremenu. Bio je to samo pogled u plavo.

Svejednost se razvlačila kroz postojanje. Svaki, i najmanji korak

bio je samo pokret tijela. Bez mirisa poraza u zraku, bez naslaga očaja u kapcima

i urlika iz dubine kosti. Ni jedna slutnja u  tom nije prepoznala bijeg.

PRIJE POČETKA

Prije početka; uskolala vrela krv tik pod prsnom kosti bila je koncept, nešto što treba doći.

Pokret je bila misao ispod svoda što dijelio je vode od voda. Trebalo je stvoriti 

lava, vuka i oportunu hijenu. Antilopu kao anti prethodnima također. Jedinicu

za strah, ljepotu i bijeg. Zeca i slona, na oštrici dijametra. Treba li i zmiju

stvoriti? Naravno, njena je uloga ključna. Nepogrešivo postaviti čip. Precizno

izmjeriti svakom ime. Izroditi vrijeme kao kutiju u kojoj se spliću

sudbine. Zamisliti eritrocite kako se njišu u vrtlogu svoje struje. Što s ribama?

Zar i njih stvoriti? Dovršiti započeto do sutra popodne. Što je sutra popodne ili

sutra samo? Izmisliti ime i za to. Prije početka, svakako.

JEŽ

U počecima

morski jež glatki je žal. Valja ga i udara more. Nježne mu opne

šiljcima dočekuju stijene. Doziva nekog, uzalud. Razbijeno tkivo tone u dno.

U počecima

ne postoje ruke spremne na pomoć. Zapravo, uopće ne postoje ruke. U savršenom

svijetu ne treba pomoć. Sve što će biti tek je misao. Sve nastaje a sve je pustinja.

Poslije, puno poslije

nježna opna postaje trnov krug. Obilaze ga atomi mora. Osmjehuju mu se stijene. Spokojno dočekuje stijene jež. Trnovit je do trna put.

PRVO STABLO

Iz mene je niklo prvo stablo. U prapočetku dok sjemena nije bilo.

Praiskon svakog lista. Utočište svakoj grani u nevoljno vrijeme.

Duboko u srži lebdi moj atom.

Ipak, ni jedna mi se šuma ne raduje niti se poviju grane kad prođem hladom.

I nema lista, ni najmanjeg lista, koji će staviti naklon na moj put.

Duboko u sebi vidim: najbolje je tako.

CIKLUS

Po postanku:   našao sam slobodu u krugovima. Nudili su mi se od svakog

mog početka. Njihove prapočetke nisam spoznavao niti sam

znao gdje im je kraj. Neopterećen genomom dobročinitelja

lebdio sam na njihovoj ljuljkavoj površini kao u plodnoj vodi

dirajući plašt sigurnosti. Dublje u njima, poput preplašene

ptice, skrivala se zamka za koju se nisam hvatao u pravrijeme.

 Jednom: Zenitno sunce uvuklo je moje korake u nevidljiv kljun. Bio je

to pokret ususret ljepoti. Bdijuć u mraku utrobe prizivao sam

izumrle početke.

Poslije: Kutove za svoje dubine morao sam tražiti u drugim sferama, ali

to je bilo protivno danoj riječi. Stoga; prebojio sam u svojoj

memoriji hroma polja slobode, nepotrebne karike i spojio ostatak.

Na posljetku: Izgledalo je skoro isto, skoro kao ja prije. Samo ponekad, rijetko

ponekad, vjetar je s juga dirao bolne trgotine.

KRVOTOK LISTA

Uplovio sam, lakše od strepnje, u krvotok lista. Odveo me hitro

u ponor korijena. Dubina iz koje nastaje život. Slušao sam: zemlja

tjera djecu nebesima, njihove razbacane ruke hvataju svjetlo, malim

prstima prišivaju ga tami. Zrna sunca tifusne su pjege na vratu mraka,

crta što odvaja svjetove na gore i dolje, na svjetlo i tamu, samo je

nejasan pokušaj priviđenja da nadvlada sudbinu. Vrijeme što se izmjeri

nema se čime kupiti jer sve što se ima ostavljeno je za bezvremeno.

Dva mjerenja poslije, na povratku postao sam tromb.

Otkinut, lakše od strepnje, prije jeseni.

KRLJUŠTI

Još ću se dvaput oljuštiti dok mi zima ne legne na kapke (vrijeme je na mojoj strani).

zrele ću krljušti baciti na rubove vrta, uz noge suhozidu.

ondje se nalaze dobre zavjetrine, pukotine s prešutnim dogovorom svjetla i mraka,

tajna mjesta nepoznata sjevercu;

u njih ću skriti redoslijed postanka, kodeks pravilnog zrenja i upute za opstanak.

mirnije ću jutrom  otvarati oči u iščekivanju proljeća oljušten, raskrljušten.

genetski lanac naslonjen na kamene alveole

potajno će bubrit s druge strane smrti.

OSMI DAN

Na zemlju su nasjeli dan i noć. Već uhodani, prelazili su u ritual.

Svako svojom bojom i vremenom. Krug ponavljanja zavrtio se u beskraj.

Priča o jajima dospjela je na ptičje kljunove. Potaknuti

neiskustvom i prvom nevjerom u vijest, nijemili su po granama.

Pjesme još nisu imali. Njihovi će mladi po prvi put isprobati krila

u budućnosti. Taj će se ritual odvijati u gnijezdima visokih grana.

Proljeće još nije postojalo pa se taj pothvat nije mogao smjestiti u njegova jutra.

Bilo je vruće.

Ovo jutro jednom će zvati ljeto. Sad je to samo osmi dan.

ZRNCA TAME

U noći ekvinocija razdijelio sam tijelo na mrak i svjetlo.

Nisam vagao odrezano, svatko je uzeo svoje.

Nakon tog kratkog mitoznog obreda neznao sam gdje i čemu pripadam.

Gledao sam zrnca tame koja sam odgajao iščekujući svjetlo.

Nanjušila su doba klijanja, prekasno je bilo za pomor sjemena.

Prošarana, ranjena svjetlost grizla je guste tamne mrljice.

Jutro nije pametnije bilo.

VJENČANJE

Vjenčao sam se s vodom. S njenom blagošću i tišinom. U dubinama svoje utrobe tajila je život. Prenosila ga je u vrijeme iz vremena pletući pritom beskonačni lanac. Taj trudnički napor nikad nije stao.

Prije početka, rub oka nije zaigrao na njenu ljepotu. Nismo se sreli. Protekli su vrijeme i kapi. Vjenčao sam se s vodom. Nije to bio izraz najveće ljubavi, bio je to pristanak na vječnost.

PUSTINJA

Duboko, u najdubljem dijelu sebe, sagradio sam pustinju.

Cijeli život visoku, sto noći duboku, široka bila nije.

Nitko mi u tom spontanom zahvatu nije ruku pružio,

nitko po ramenu potapšao i hrabrio me da ustrajem.

Nitko se nije veselio sa mnom dok je pustinja izrastala i nadvisivala me.

Sam sam svoju pustinju podigao, sam sam joj ruke oslikao.

Kad sam je zgotovio, ogradu sam visoku postavio, na svaki rub je zasadio;

da nikad nitko prići, da nikad nitko ući u nju ne može.

Sam ću u svojoj pustinji biti, sam u njoj ratovati.

S rukama kojim sam je izgradio. Ratovati.

VARKA

U početku,

u fetalno doba svjetla,

hobotnice su imale jedno lice.

Dva vremena iza petog dana,

dok se Bog odmarao,

u velikoj tamnoj dubini, netko je pokazao

kako se lica množe.

Osmoga dana,

onog prvog po odmoru,

samo je dobro oko primijetilo varku.

************************

Početak
prije početka

Stanko Krnjić, rođen 1969. u  Stocu (BiH), autor je više pjesničkih i proznih knjiga. Živi i radi u Župi dubrovačkoj. Premda po struci stomatolog, Krnjić ozbiljno gradi i svoju književnu karijeru. Član je Društva hrvatskih književnika. Njegove su knjige zapažene, dobitnik je više nagrada. No ono što je i važnije od same karijere jest da Stanko Krnjić u svakoj svojoj knjizi ne ostaje na prokušanu idiomu, već se razvija, otvara nove teme i stilističke inovacije. U Ratištu riječi lirski subjekt poetizira vlastita ratna sjećanja, riječ je o narativnoj, na trenutke ispovjednoj lirici, snažnoj i autentičnoj, koja beskompromisno donosi pogled na rat kao zlo, ali sve to iz motrišta vojnika koji neposredno sudjeluje u Domovinskom ratu.

Poetika poraza, taj osjećaj praznine i ranjenosti od nekih fiktivnih gelera, donosi otvoren pjesnički pogled na rat kao usud svih generacija koje žive na tim prostorima. Zato knjiga i jest posvećena generaciji koja se vratila duhovno gotovo uništena, s južnih ratišta, hrabra i okljaštrena. Teme života i smrti, temeljne teme poezije, bitne su i za dalji ciklus Krnjićeve poetike. Treba napomenuti da u idućoj knjizi, Dnevniku tijela, baš taj doticaj tijela sa zemljom i ranjivošću postaje ključan, pa je tijelo u središtu poetskog razmatranja. I ponovo autor progovara iz zamjenice mi, iz širega generacijskog iskustva, i kao da želi sublimirati iskustva i tragove koji su upisani u tijela zbog kojih i imamo mjesto u prostoru i perspektivu. I kao da se opisuje trenutak prije vremena, čin prolaženja vremena koje nezaustavljivo leti. Pulsiranje tijela, kolanje krvi, stope u zemlji, stvara niz senzualnih slika, iznimnih organičkih metafora kojima pjesnik dočarava tijelo u svoj njegovoj slojevitosti.

Novi ciklusi pjesama, Krljušti (u ovom broju donosimo pjesme iz ovog ciklusa) i Potraga za solju, otklon su od prethodne poetike, nestaju gotovo ispovjedni oblici, izraz biva apstraktniji i otvoren metafizičkom. I u prethodnim knjigama Krnjić je često spominjao početke, i ovdje je riječ o počecima, ali mnogo intenzivnije, trenutku prije početka, prije stvaranja svijeta, izvan vremena. I gotovo da pjesnik  kozmogonijski začinje svijet, kroz mitološke slike. On hvata trenutke prije stvaranja predmetnosti, kad sve je još pustinja. „Sve što će biti tek je misao. Sve nastaje a sve je pustinja.“ Naizgled paradoks. U prostorima „ljuljkave“ površine kao na plodnoj vodi, lirski subjekt traga za slobodom, traga za „kutovima“ vlastite dubine. I kao da se otkriva, odmah po postanku, neprijateljstvo svijeta: „Ipak, ni jedna mi se šuma ne raduje niti se poviju grane kad prođem gradom“. Lirski subjekt ulazi u krvotok lista, ponor korijenja direktno je spajanje sa svijetom koji postoji, sa zemljom, s primordijalnim. Kroz proces ljuštenja, odbacivanja krljušti, sve se više približava biti, trenutku kad se tek začinje svijet po Božjoj zamisli. Tijelo je manihejski podijeljeno na mrak i svjetlo: „Gledao sam zrnca tame koja sam odgajao / iščekujući svjetlo.“ Spajanje sa zemljom, vjenčanje s vodom koja nosi život, prepuštanje njezinoj vječnosti, izlaženje iz kruga danog, smrtnog života. U drugom ciklusu, Potraga za solju, nalazimo niz molitvi za kišu, kao da je riječ o ritualu plodnosti iz poganskih vremena, i taj krug tijela koje zemlja koja proždire, kamenja koje zaustavlja propadanje, i valova mora, stvara snažnu arhetipsku sliku. U potrazi za soli, za mudrošću, lirski je junak kao trickster koji prelazi granice, putnik, žrec davnoga sakralnog vremena, koji promišlja vlastito postojanje, ne štedeći u procesu spoznaje ni sebe ni druge: „ još je dosta kukoljnih zalogaja sraslo s nama“. Na kraju, Stanko Krnjić  autor je prepoznatljiva poetskog rukopisa koji nastavlja svoja poetska istraživanja i kojem je književnost sudbina, a spoznaja temelj književnoga promišljanja. 

DARIJA ŽILIĆ