Inovator iz sjene

Premijerno prikazan 1966, kultni film Michelangela Antonionija Povećanje (Blow Up) svojevrsni je hommage ondašnjem hipsterskom ugođaju swinging-Londona – i ujedno prvo ostvarenje koje je renomirani talijanski redatelj snimio na engleskom jeziku.

Priča o modnom fotografu (David Hemmings) kojemu se učini da je, snimajući zaljubljeni par, okom kamere u parku slučajno zabilježio čin ubojstva, podložena je glazbom jazz-klavijaturista Herbieja Hancocka, ali njegov potpis ne stoji na svim skladbama. Niz scena u kojima mladi fotograf pokušava rekonstruirati događaje ne bi li došao do konačnog raspleta podložen je i sirovom rock-glazbom kontrakulturnog Londona. Mnogima se, naime, film urezao u pamćenje po sceni nastupa sastava The Yardbirds, a dojam pojačava činjenica da su okosnicu postave u tom trenutku činila dvojica gitarista koji će obilježiti rock-povijest: Jimmy Page i Jeff Beck, koji je 10. siječnja iznenada preminuo u dobi od 78 godina.

Beck (koji je u postavi Yardbirdsa zamijenio Erica Claptona) pokazat će se najpamtljivijom glazbenom figurom Antonionijeva filma.

Jeff Beck redefinirao je ulogu gitare i presudno utjecao na mnoge dolazeće žanrove  / Snimio WALTER  BESTIMAGE, Pixsell

Naime, gitarist u ritualnom autodestruktivnom činu tijekom izvedbe skladbe Stroll On (adaptirani standard Train Kept-A Rollin) razbija gitaru i njezine ostatke baca u raspamećenu publiku. Ta se slika duboko urezala u kolektivnu pop-kulturnu podsvijest i potvrdila reputaciju Yardbirdsa kao elitnoga britanskog rhythm and blues „comba“.

Ipak, opisana filmska scena ne prikazuje tipičnog Becka. Dok su se Clapton i Page razmetali tehničkom virtuoznošću „božanskog“ tipa (a Hendrix dotad nečuvenom ekspresivnošću zasjeo na sam vrh), Beck je odabrao drukčiju strategiju. Uvijek pomalo povučen, neopterećen komercijalnim imperativima, teško dokučiv i sklon radikalnim žanrovskim zaokretima, izgradio je reputaciju heroja iz pozadine.

Vidno potresen, gitarist Queena Brian May elokventno je u nedavnoj videoobjavi progovorio o „iznimnom gubitku“ i praznini koju je iznenadnim odlaskom njegov heroj ostavio za sobom. Where Were You s albuma Jeff Beck’s Guitar Shop, reći će May, „vjerojatno je najljepši komad gitarističke glazbe ikad snimljen, usporediv s Hendrixovom Little Wing.“

Govoriti o Becku znači govoriti o glazbeniku koji se u početku nedvojbeno afirmirao kao izdanak svoje epohe, ali je vrijednosti te epohe posve preoblikovao. Redefinirao je ulogu gitare i presudno utjecao na mnoge dolazeće žanrove: hard rock, metal, fuziju jazza i rocka i, u kasnijim etapama, neku vrstu elektroničkog bluesa.

Punim imenom Geoffrey Arnold Beck, rođen je 24. lipnja 1944. u Surreyju, u južnom Londonu, a u adolescentskim je godinama, poput mnogih vršnjaka, ostao fasciniran američkim crnim glazbenicima. Pohađao je ugledni Wimbledon College of Art, no glazba će se pokazati njegovom trajnom opsesijom i životnim pozivom. Kad se sredinom 1960-ih priključio Yardbirdsima, njegov doprinos singlicama poput Heart Full of Soul i Shapes of Things pokazao se neprocjenjivim u širim okvirima britanske rane psihodelije. S Beckovim dolaskom grupa je zvučnu sliku proširila istočnjačkim utjecajima i smjelim, uhu ne odveć ugodnim, ali inovativnim gitarističkim efektima. Bio je utjelovljenje nemirna duha i savršene tehnike.

Problem nepopravljive hirovitosti i uporno zanemarivanje zadanih stilskih koordinata mogao se riješiti samo osnivanjem vlastita sastava. Nije čudno da je njegov raskošan talent tek na čelu kvarteta Jeff Beck Group došao do punog izražaja, a podatak da je pod svojim „zapovjedništvom“ imao (tada još malo poznata) Roda Stewarta i budućeg Rolling Stonea Rona Wooda (tom prigodom na bas-gitari) dovoljno govori sam za sebe. Na albumima Truth i Beck-Ola beskompromisno glasna interpretacija bluesa primaknula ih je do ruba metala i pozicionirala kao manje razvikanu, ali ništa manje domišljatu ekipu od Claptonovih Cream i Pageovih Led Zeppelina. „Ne marim za pravila. Zapravo, ako ih ne prekršim barem deset tijekom jedne pjesme, znači da posao ne obavljam kako valja“, slikovito će svoju misiju pojasniti gitarist u permanentnoj potrazi za novim i drukčijim. Kad je tenzija unutar Jeff Beck Group potkraj šezdesetih dosegnula vrhunac i dovela do implozije – Stewart i Wood odlaze u novoosnovane The Faces – Beck je po tko zna koji put ostao sam. Ali ne zadugo.

Sedamdesetih u izmijenjenoj konfiguraciji najprije obnavlja Jeff Beck Group, a zatim na instrumentalnim solo ostvarenjima Blow By Blow (1975) i Wired (1976) čini nov, još ambiciozniji zaokret. Prepoznatljivo razoran stil uklopio je u kontekst jazz-fuzije i hiperaktivnih funk-improvizacija eksperimentirajući s analognim sintesajzerima i gudačima, i sve to uz aranžerski i produkcijski pečat bivšega suradnika Beatlesa Georgea Martina. U instrumentalnim vodama snalazio se najbolje, premda je osamdesetih karijeru oplemenio i brojnim suradnjama s mnogo popularnijim kolegama svojega naraštaja. S Rodom Stewartom 1985. snima emotivnu interpretaciju soul klasika Curtisa Mayfielda People Get Ready. Povremeno je svirao s Claptonom, Rogerom Watersom i Mickom Jaggerom, a pomogao je i Kate Bush na albumu The Red Shoes. Na samostalnom projektu Who Else! sučelio je elemente tvrdog (ili, po potrebi, liričnog) bluesa s hipnotičkim elektroničkim impulsima. Album 18 koji je lani objavio s Johnnyjem Deppom, pokazao se ne osobito uvjerljivim i ujedno posljednjim poglavljem uzbudljive karijere – ipak, peto mjesto na Rolling Stoneovoj listi najboljih gitarista svih vremena posve je zaslužio.

I na kraju, manje poznata zanimljivost: sredinom 1970-ih Beck otklanja ponudu Rolling Stonesa da upotpuni prazno mjesto nakon odlaska Micka Taylora – pomisao na raskalašeni život rock-superzvijezde nije se uklapala u viziju nepopustljiva čudaštva. Ostati izvan fokusa medijskih reflektora cijena je koju je glazbenik njegova kova uvijek i s neskrivenom radošću bio spreman platiti.