Gorki su, sinko, plodovi, čemer je ono procvao, umjesto zlatne pšenice – korov je tamo niknuo!

Naš cijenjeni znanstvenik, biolog Radovan Kranjčev, u Vijencu od 15. prosinca 2022. objavio je članak pod naslovom Podravska kronisterija o Miškini. Kranjčev navodi da su neka područja vezana uz lik i djelo Mihovila Pavleka Miškine nedovoljno obrađena, ili pak kako nešto nije rečeno dovoljno eksplicitno. Pokušat ću odgovoriti na ta pitanja.

Upada mi u oči navod u članku da Miškinu nisu ubile ustaše, ubili bi ga partizani. Osobno u to ne vjerujem, ali to ipak govori o nekim obnašateljima vlasti u to vrijeme. Autora te teze Zvonka Brkića (mislim da je bio orgsekretar CK SKH) žestoko su kritizirali moj brat Branko sa stricem Slavkom (najmlađi Miškinin sin). No posljedice su ostale. Otkrivanje Miškinina poprsja 1968. kod škole u Đelekovcu (Miškinino rodno mjesto), koji je izradio Sikirica, demonstrativno su napustili predsjednik općine Miloš Dobrinić i sekretar komiteta Rade Radišić.

Kako je došlo do brošure Zašto hrvatski seljak nije komunist? Stric Slavko bio je u ime HSS-a zadužen za suradnju s komunistima, pa se zaljubio u mladu skojevku Paulu. Zbog toga je Juraj Krnjević prijetio da će Miškinu izbaciti iz HSS-a (Krnjević je bio bliski suradnik Stjepana Radića, neko vrijeme i glavni tajnik HSS-a). Miškina je kao odgovor Krnjeviću, svom uredniku u sklopu Seljačke sloge, predao nacrt za tu brošuricu, koja je pisana „korienskim“ pravopisom. Kratko vrijeme nakon toga je brošurica bila objavljena, a Miškina je to mislio još dotjerati i naravno da je negodovao. Vjerojatno je urednik mislio da bi Miškina mogao dotjerivanjem nešto izbjeći (cizelirati).

Nije mi jasno Radovanovo inzistiranje da nema potpunog otkrivanja istine o Miškini. Ne znam koja bi to još bila istina? Ja sam se rodio i živio u kući gdje se rodio i živio Miškina, pa mislim da su mi bile dostupne sve istine, a ne vidim zašto bih bio nezadovoljan s Kulundžićem, Bartolićem i simpozijem o Miškini, osim nekih sitnih primjedaba. O Miškini se govori kao književniku, publicistu, prosvjetitelju, a ima samo pet razreda osnovne škole (peti se nazivao opetovnica). Ne može ga se usporediti s Galovićem, koji je bio u prvom redu pjesnik, školovan filolog. Miškinine pjesme izdane su u posebnom svesku – 176 naslova, polovina ih je štokavskih. Dobro je poznavao štokavski književni jezik, jer je mnogo, mnogo čitao. U njegovoj su biblioteci bili Tolstoj, Dostojevski, Zola, Šenoa, Preradović, Novak, Kolar, Krleža, Starčević i drugi. Miškinina Zbirka pripovijedaka Za svojom zvijezdom tiskana je u 100.000 primjeraka!

Miškina je razmišljao oprečno od komunista

Radovan mi spočitava da nisam bio dovoljno eksplicitan, jer nisam naveo zašto su Miškinini sinovi apstinirali od bilo kakva sudjelovanja u novouspostavljenoj komunističkoj vlasti. Ja sam u jednom članku naveo da ih je Franjo Gaži (on je kao haesesovac participirao u vlasti do 1953) htio pridobiti da uđu u vlast, ali su mu oni stavili šmajsere na stol i rekli da se vraćaju svojim poslovima i porodicama. Zar to nije dovoljno eksplicitno?

Zanimljivo je kako je 1971. stric Slavko izbačen s fakulteta zbog podrške studentima, a izričito Budiši i Čičku, dok je strina Paula (oboje su bili profesori na agronomiji) izbačena samo iz partije. Ja sam joj rekao da ona vjerojatno i nije bila komunistkinja. Navela mi je zanimljivu evoluciju. Rekla je da kad bi živjela za vrijeme Starčevića, da bi bila stekliš (buntovnik, jurišnik), a kao mlada studentica, slijedila je Krležine ideje. Danas kao zrela osoba gleda sasvim drukčije. Strina je u Londonu saznala kako su Churchillu njegovi pratitelji prije sastanka s Titom 14. kolovoza 1944. u Napolju skrenuli pozornost da je Tito komunist. Churchill je na sebi svojstven način odgovorio: „Pa što onda! Kad je čovjek mlad, a nije komunist, nije mlad, a kad dođe u godine, ako ne postane konzervativac, onda nije sazrio.“ Zanimljiva evolucija.

Miškina je razmišljao sasvim oprečno od komunista. Govorio je i pisao u svojoj brošurici kako seljak gleda kad zasije kako rastu biljke, kako gradi porodicu i dom, a komunisti zastupaju revoluciju koja sve ruši. Tu je temeljna razlika. Miškina u brošurici Zašto hrvatski seljak nije komunist navodi pet načela ili principa – privatno vlasništvo, obitelj, svoj ja, narodnost, religija. To su potpuno suprotna stajališta od revolucionara, koji nasuprot privatnom vlasništvu zastupaju kolektivno, umjesto vjernosti obitelji zastupaju liberalizam (Friedrich Engels je u Porijeklu porodice, privatnog vlasništva i države gledao na brak kao na buržoasku tvorevinu koja teži privatnom vlasništvu), umjesto svog ja zastupaju pokoravanje kolektivnoj ideologiji (kao i fašizam), umjesto narodnosti zastupaju internacionalizam, umjesto religije idu manipulacijom. Miškina razlučuje vjeru i klerikalizam, jer „naš narod ne dozvoljava da netko pomoću vjere grabi političku vlast“. Miškina je izjednačio komunizam, fašizam i klerikalizam kao velike opasnosti za čovječanstvo i zato nije čudo što su ga razapinjali. Miškinini sinovi bili su odgajani na tim temeljima i zato nisu htjeli participirati u poslijeratnoj vlasti.

Pavelić: Podravci ne idu u ustaše zbog Miškinina utjecaja

Miškina je tragično završio u Jasenovcu ili Novoj Gradiški, ne zna se točno gdje. Prikrivalo se, jer su se ustaše bojale da se narod ne digne, što se poslije i pokazalo točnim. Kad je početkom 1942. kod nas došao mlad ustaša Gračan koji je Miškinu cijenio, rekao je da ide Paveliću na razgovor. Nekoliko mjeseci se nije znalo gdje je Miškina. Moj je otac pismeno Pavelića zamolio da se porodici kaže gdje je završio otac, a konačno je to Pavelić objasnio ustaši Betlehemu iz Peteranca, da ima dojavu kako Podravci ne idu u ustaše zbog Miškinina utjecaja. Kad su nekoliko puta k nama dolazili da Miškina ide u Sabor kao zastupnik, on je otvoreno govorio da ne priznaje rasni zakon, pa ne može ući u njihov Sabor.

Dolazili su i izaslanici partizana. Najprije Santo iz Varaždina, kojem je Miškina rekao da ima veliku porodicu i da je to nemoguće. Poslije došao Ivić, također iz Varaždina, s prijedlogom da prebjegne čitava porodica. Miškina mu je rekao da je to iluzorno. K nama je dolazio Stjepan Petak, koji poslije rata bio u Saboru narodni zastupnik kao haesesovac. Ustaše su mu vjerovali vjerovale, jer je kao mladić pobjegao na Janka-pusztu (ustaški vježbovni logor). No partizani su ga zadržali u selu da im bude obavještajac. On je već početkom 1942. upozorio Miškinu da ga se sprema poslati u Jasenovac. Miškina je samo rekao kako zna da je s njim gotovo. Kad se poslije doznalo da je Miškina ubijen, Franjo Gaži javio je haesesovcima da moraju svi otići „u šumu“. Tako su u šumu, zapravo u partizane, otišli Miškinini sinovi i snaha Paula.

Zanimljivo je da je njegova najmlađa kći Dragica bila mezimica, koja mu je od malih nogu sjedila u krilu, pa su joj se njezina braća čudila što je postala skojevka. Ona je tumačila da su japek govorili da su svi ljudi jednaki, a to govori i SKOJ (u kajkavskom japek je tatica, a u to vrijeme roditeljima se govorilo vi, oni). Mika Špiljak mi je jednom prilikom rekao da se osjeća krivim za Dragičinu smrt. Naime, uzeo ju je u partijsku školu kako ne bi išla na frontu. Ona ga je mjesec dana molila da joj dade pušku da osveti oca. Popustio je, dao joj je pušku kao privremenu, a ona je počela pucati i poviknula: „Juriš!“ Pala je kao pokošena. Zato je Dragičinim imenom na početku bila nazvana škola u Đelekovcu, kako bi tadašnje vlasti izbjegle Miškinu, ali je to poslije ispravljeno.

Miškina kao pisac

Još nekoliko riječi o Miškini kao piscu. Miškina je bio tijesno povezan s prirodom i mislim da odatle potječe njegovo razmišljanje o evoluciji, koja je oprečna revoluciji. Nekoliko pjesmica posvetio je prirodi, a posebno pticama, koje je njegovo oko uvijek pratio kad je bio vani.

Pjesma Crveni makovi pripada u zbirku Za domovinu i pravicu.

Radovan me citira kako navodim „nepismenjake i primitivce“. Meni su ti primitivni nepismenjaci sasuli u lice da je Miškina bio komunist, jer piše o crvenim makovima. Ni ja nisam ostao dužan i izrecitirao sam jednu strofu:

Gorki su, sinko, plodovi,

Čemer je ono procvao.

Umjesto zlatne pšenice – korov je tamo niknuo!

Nepismenjaci – pa Miškina govori o korovu!

Nekoliko je pjesama uglazbljeno. Crveni makovi najizvođenija je, a čini mi se da ju je u svoj album prvi uvrstio Alfi Kabiljo 1976, a Oče naš uglazbio je i pjevao Kićo Slabinac. Pop-grupe pjevale su 2013. Miškininu Pjesmu međimurskih zlatara, a dvije godine poslije Goran Živković, nastavnik glazbe iz Rijeke kraj Koprivnice, još je dodao Invalidovu pjesmu i Bijedu. U jednoj se spominje seljak koji se bori za cara, morao sam intervenirati, jer je jedna sudionica simpozija žestoko protestirala zbog pop-glazbe (heavy metal) i borbe za cara. Rekao sam joj da sam ponosan što je Miškina inspiracija i u modernoj glazbi, a „za cara“ je krivo shvatila, jer je to duboko antimilitaristička pjesma.

Proza Mihovila Pavleka Miškine uglavnom je prožeta socijalnim notama, a priroda je često zastupljena. Primjerice, navod iz Trakavice: „Ptice polijeću, klasovi žita talasaju poljem i ljube kao vrhovi morskih pjena. Ponekad počinju igru s jedne, ponekad s druge strane, ganjaju se, sukobljavaju do u nevidljivu daljinu.“ Kad je to pročitao Krsto Papić, prijatelj moje porodice, rekao mi je: „Zvonko, ja vidim već cijeli film.“ Stvarno, kad se čita Miškina, čovjek si u glavi stvara sliku, ili film, kako kaže Krsto.

Miškinin život i djelo mogli bi se sažeti u kratki rezime. Miškina je imao svoje jako ja, koje nije odgovaralo ni „lijevima“ ni „desnima“, i zato su ga znali razapinjati. Kad se analiziraju i stave u povijesni kontekst njegovi sukobi s „lijevima“ i „desnima“, onda se zapravo radi o ultrašima. Zato je i tragično završio. Ali ono što je on zaista bio ne može mu se osporiti – humanist, pacifist, zapaženi hrvatski književnik koji je aktivno radio na prosvjećivanju hrvatskog naroda. U tom kontekstu treba shvatiti njegovu borbu za pravicu, za pravdu, za poštenje, a to su moralne vrijednosti koje nam i danas itekako nedostaju. Miškina je za sobom ostavio vrijedna literarna djela u tri sveska (1.145 stranica) te brošure i publikacije (184 stranica), koje više puta listam i uvijek me impresioniraju.

Miškinin se život najkraće može sažeti u zadnje stihove njegove posljednje pjesme, kad je već bio shrvan svime što je proživio:

Žohkega pehara ponopot pil

A pesnik i puntar on je bil.