Evolucija ljudskog odnosa

Jedna od najvećih zabluda suvremenog društva, mitova s tendencijom pretakanja u književnost i umjetnost općenito, ona je o nevažnosti društvene nejednakosti ili barem lakom zanemarivanju razlika među društvenim klasama. Poricanjem se u dvadesetom stoljeću zarazio gotovo sav zapadnjački svijet, a bolest je u idućem, dvadeset i prvom, samo uznapredovala. Posebno je to vidljivo u Americi, napose velikim gradovima poput Los Angelesa ili New Yorka, blještavilo kojih tragače za srećom privlači kao svjetlo komarce. S tom razlikom što, u ovom slučaju, mnogo češće grad iz pojedinca izvuče životne sokove. Vjerojatno je baš to uzrok podložnosti američke književnosti takvoj vrsti konstrukcije fikcije – ona je započela još i prije Fitzgeraldova Velikog Gatsbyja, a nastavlja se i u najsuvremenijim ostvarenjima.

Iako se na prvi pogled može činiti drukčije, prozna djela Elizabeth Strout, dobitnice Pulitzerove nagrade za roman Olive Kiteridge, ne stoje u službi raspirivanja toga mita. Ako išta, ukazuju na mogućnosti. Ne nude obećanja. Posebno je to vidljivo u njezinim posljednjim, labavo povezanim proznim ostvarenjima što ih je istovremeno, u studenom prošle godine, objavio njezin hrvatski nakladnik Profil; romanima Zovem se Lucy Barton čiji prijevod potpisuje Patricija Horvat i O, Williame! u prijevodu Srećka Jelušića. Premda oba romana iznosi isti pripovjedački glas, zanimljive su sitne promjene u tonu, u hrvatskom izdanju vjerojatno dodatno naglašene izostankom vremenskog razmaka između čitanja, ali i dvjema različitim prevoditeljskim pozicijama, ženskom i muškom. Izbor, naslućujem, nije bio slučajan jer Stroutova obama romanima istražuje odnos prema sebi, najprije kroz protagonistkinju samu i iznošenje njezine priče, a onda zakriljene optikom Drugoga i zamagljene njezinom sigurnošću.

Izd. Profil, 2023, s engleskoga prevela
Patricija Horvat

Izd. Profil, 2022. s engleskoga preveo
Srećko Jurišić

Istovremenost objave spominjem namjerno jer se u anglofonoj kritici pojavio termin pripovjedni ciklus Lucy Barton, ujedno začetak rasprave o redoslijedu čitanja romana smještenih dijelom u izmišljeni gradić Amgash, a dijelom na Manhattan. Autorica ovdje, naime, uspijeva u književnost prenijeti postupak iz komercijalne fikcije i za svoju protagonistkinju, u ovom slučaju Lucy Barton, stvoriti ono što bismo mogli nazvati „svemirom“ i u nekoliko romana, bez patetika i podilaženja zahtjevima tržišta, razgranati njezinu priču. U tom smislu, romani Zovem se Lucy Barton i O, Williame! nisu nužni za postojanje onog drugog pa niti redoslijed njihova čitanja nije obligatan, a jedan se prema drugome odnose komplementarno. Naravno, valja uzeti u obzir da drugi roman „univerzuma“, Amything is Possible, u nas još nije preveden pa i ta tvrdnja dolazi sa zadrškom.

Naratorica, Lucy Barton, složen je mozaik, posljedica spleta uzročno-posljedičnih veza, žena uhvaćena u različitim životnim razdobljima i neprekidno sputana nemogućnošću da sa sobom raščisti duhove prošlosti. Lucy je spisateljica, što je potaknulo nagađanja o ulasku Elizabeth Strout u vode autobiografske proze, što je autorica nekoliko puta opovrgnula, razvedena žena, majka pa udovica. Ali tko je zapravo Lucy? Možda bi cijeli ovaj serijal trebao nositi nadnaslov Tko sam zapravo ja?

Već na početku čak je i nepažljivu čitatelju jasno da je riječ o ženi problematična odnosa s majkom i ostatkom nekadašnje nuklearne obitelji – njezini roditelji i braća jedva poznaju njezina supruga, djeca su im potpuni stranci. Stereotipno, Stroutova priču smješta u bolničku sobu, ali ne udovoljava čitateljevim očekivanjima sretnoga svršetka i pretvaranja prostora bolesti u pomirbenu arenu. Umjesto toga, u kratkom odsječku majčina posjeta kroz hladnoću se nazire mlakost odnosa, ali i odbacuje pomisao o potpunom izostanku majčine naklonosti najmlađoj kćeri. Ipak, to je važan dio romana jer uvodi čitatelja u svijet nezamislivog siromaštva kakvim je Lucy Barton odrastajući bila okružena, djevojka toliko siromašna da do polaska na fakultet i nije znala za postojanje škarica za nokte. I dok bi sam izbor visokog obrazovanja trebao značiti bijeg i obred prelaska u (makar mentalnu) višu klasu, Elizabeth Strout potrošit će još četiristotinjak stranica dvaju romana kako bi posvećenijem čitatelju zorno pokazala da bijega, pogotovo mentalnog, zapravo i nema. Kako će u kasnijoj fazi drugog romana zaključiti, ma koliko se prala, uvijek će osjećati smrad siromaštva.

Istu, prividnu, prisutnost u odsutnosti razvija i s (za većeg dijela priče bivšim) suprugom Williamom. Za razliku od većine, stvarnih kao i fikcijskih, parova autorica njih dvoje nakon razvoda postavlja u zanimljiv, prijateljskom bliskošću ispunjen, gotovo bratsko-sestrinski odnos. Sintagma je posebno zanimljiva jer ni jedno od njih, ponajviše zahvaljujući roditeljskim naporima, sa svojim krvnim srodnicima ne uspijeva ostvariti sličnu povezanost. Kroz naraciju se izmjenjuju i njihove pozicije; dok je u mladosti i danima braka Lucy bila gotovo bolesno ovisna o prisutnosti svojeg supruga, na zalasku života on se, kao na štap od punog drveta, oslanja na njezinu prisutnost.

Je li prisutnost ključna? Kroz ova dva, labavo povezana, a opet tako intenzivno međusobno prožeta romana, Elizabeth Strout pokazuje da, ako već nije u pitanju prisutnost, onda su to evolucije međuljudskih odnosa, evolucije optika kojima promatramo svijet. Kao i pojedinčeva sposobnost da stvarno vidi drugoga. U tom je smislu zanimljiv izbor naracija: u prvom romanu gdje fikcionalna pripovjedačica iznosi svoju, makar i fikcionalnu, priču, poglavlja su kratka, u brzoj izmjeni, pisana kao sa željom da se kaže što više prije nego što ponestane prostora (što može simbolizirati i kratkoću i nestalnost odnosa s majkom), dok drugi teče u velikim cjelinama, uz tek nekoliko prekida, kao da postoji bojazan da bi misao mogla isteći, nestati u pogrešnom trenutku.

Naposljetku, pokazat će se u završnom, također neprevedenom, odsječku Lucy by the sea, za konačno je razumijevanje važna i razmjena iskustava – u drugoga se najčešće upisuje samo ono što promatrač nosi u sebi, drukčija je situacija rijetko moguća. Zato i nije moguće drugoga u potpunosti poznavati. Štoviše, kao da zaključuje Strout, pravo je postignuće poznavati sebe.