Edgar Allan Poe na West Pointu

Zimi 1830, u napuštenoj ledari na osami, nedaleko od vojne akademije West Point, u američkoj saveznoj državi New York, pitomac Edgar Allan Poe (Harry Melling) leži omamljen, razdrljene košulje, s krvlju iscrtanim trokutom na grudima, ponad srca. Izjavivši nedugo prije djevojci u koju se zaljubio da će za nju učiniti bilo što, samo napola svjesno pristao je postati žrtvom okultnog obreda koji će, navodno, rečenoj Lei Marquis (Lucy Boynton) vratiti narušeno zdravlje.

Harry Melling kao Edgar Allan Poe / Izvor Netflix

Smjestiti zbiljsku, znamenitu osobu u središte fikcije ili polufikcije u kojima se dokumentirani događaji prepleću s onima osmišljenima u autorovoj mašti nedvojbeno je uzbudljivo polazište za gradnju privlačnoga djela. U prošlom broju Vijenca na ovim smo stranicama pisali o povijesnoj drami Korzet (Corsage, 2022), po scenariju i u režiji Austrijanke Marie Kreutzer, koja je u njoj vrlo slobodno prilagodila i preradila dio života carice Elizabete Austrijske (1837–1898), slavne Sisi, posebno iz filmova Ernsta Marischke u kojima ju je, nasmijanu i dražesnu, glumila mlađahna Romy Schneider. Slučilo se da još jedan aktualni film, Svijetloplavo oko (The Pale Blue Eye) Scotta Coopera, rabi načelno isti pristup, ovom prilikom usmjeren na mlade dane američkog književnika Edgara Allana Poea (1809–1849). Slavna osoba kao lik pripovijesti gotovo neizbježno potiče zanimanje publike, a isto tako – koliko god storija bila nevjerna stvarnim činjenicama – vrlo će vjerojatno mnogoga čitatelja, gledatelja, slušatelja... ponukati da provjeri i, odmjeravajući udio istinitoga i krivotvorenoga, nauči ponešto o protagonistu, dodatno se zainteresira za njegov lik, djelo, povijesnu ulogu. Edgar Allan Poe uistinu je, sedam mjeseci (1830–31), pohađao West Point, no događaji opisani u ovomu filmu posve su izmišljeni. Cooper je scenarij napisao prema istoimenom romanu Louisa Bayarda, objavljenu 2003, a nakana i romanopisca i filmaša bila je, očito, oživiti duh i ozračje Poeova stvaralaštva u novoj zgodi, u kojoj će sudjelovati i sam književnik, za života neshvaćen i nepriznat, po smrti, sve do danas veličan. Među inim kao otac istražiteljskog, detektivskog pisma, koje je utemeljio pripoviješću Umorstva u Rue Morgue (1841).

Poeova i pjesnička i prozna djela natopljena su grozom, napetošću, osjetilnim senzacijama, zdvajanjem nad nepotpunošću ljudske sudbine, melankolijom, sanjarenjima, mistikom, obuzetošću zagonetkom života. Film Svijetloplavo oko – prema Cooperovim riječima znatno sažeta interpretacija romana koji nudi materijal za čitavu seriju – skladno združuje logičnost detektivsko-istražiteljskih operacija i neuhvatljivo, onostrano, nedokučivo, koje je također, ako ne i više, sastavnica svagdana u kojem se često zavaravamo da se snalazimo vlastitim snagama.

Na akademiji, dakle, West Point, u nejasnim je okolnostima smrtno stradao pitomac. Samoubojstvo ili ubojstvo? Pozvan je ugledni, nekonvencionalni istražitelj Augustus Landor (Christian Bale), koji za neslužbenog pomoćnika intuitivno izabire neobičnog kadeta Poea. Kako je i red, nizat će se zagonetke i njihova razrješenja, no težište cjeline bit će na sumornoj ugođajnosti zimskoga, snijegom prekrivena krajolika optočena maglenim sivilom, kojim se nerijetko, vizualno zanimljivo, kreću čiste, uredne, intenzivno nebeski plave odore polaznika i nastavnika West Pointa. Interijerima također prevladavaju zagasitosti pepeljastoga i kestenjastoga, pretežno tek pod skromnim svjetlima svijeća, sve vrsno, nenametljivo dojmljivo, snimljeno kamerom Masanobua Takayanagija.

Uz majstorski ostvaren opći ton tjeskobe, Svijetloplavo oko osvaja blago iskošenim izvedbama vodećih glumaca izabranih, neće biti slučajno, i zbog nekonvencionalnih fizionomija. Osim pristaloga Christiana Balea u glavnoj ulozi istražitelja mučena vlastitom obiteljskom tragedijom, istaknutije likove tumače glumci zanimljivo nepravilno izdjeljanih lica – Britanci Simon McBurney, Timothy Spall i Tobey Jones – mahom uz mjericu-dvije karikaturalnog naglašavanja, što potiho osnažuje željeni dojam očuđenja i artificijelnosti. Osobito uspješno nastupa Harry Melling, također Britanac, poznat po dječjoj ulozi zločestog Dudleyja Dursleyja u serijalu o Harryju Potteru (2001–2010), a poslije iznimno pamtljiv kao tragični glumac bez udova koji u vesternu Balada o Busteru Scruggsu (The Ballad of Buster Scruggs, 2018) Ethana i Joela Coena, u nedođijama Divljega Zapada recitira Shakespearea i Shellejya. Plavooki Melling ovdje živo dočarava Poeovo šarmantno čudaštvo, sklonost teatralnoj komunikaciji, zanesenost književnošću, jezikom i riječima, te Svijetloplavo oko snažno odzvanja i kao mogući (fikcijski) portret velikog pisca.