Da, Picasso je mrzio žene!

Marina Picasso, unuka slavnoga genija, ustvrdila je da je njezin djed, svakako najveći umjetnik 20. stoljeća, nemilice iskorištavao i potom odbacivao žene. Dimitrije Popović „naljutio“ se na Marinu, smatrajući da ona, baš kao i poznata američka teoretičarka i umjetnica Shannon Lee, griješi smatrajući da je umjetnik postupao sa ženama mizerno, a navodno ih je volio.

Možemo te konstatacije odbaciti s indignacijom, jer ipak je riječ o Picassu, pa kako možemo išta loše i pomisliti o neprijepornom geniju. One su žurno okarakterizirane kao antimodernistice ili, kako smatra Popović, to su feministički ispadi.

Ponekad je potrebno humanost i poniznost odvojiti od djela, u Picassovu slučaju odvojiti od neprijeporne manifestnosti, začudne originalnosti – genijalnosti. Picasso zaista nije bio ugodan ženoljubac. Istina je, za njega su se žene lijepile, pa bi se mogla primijeniti njegova slavna maksima u stvaralaštvu i na žene, „ja ne tražim nego nalazim“. Onako nizak rastom, ali snažna tijela i duha, obožavao je vlastiti lik i tijelo, kako je to fotografski ponajbolje zabilježila (pa i on sam podosta narcisoidno) naša sunarodnjakinja Dora Maar. Ali jadna Dora loše je prošla nakon fatalnog odnosa s tim mačom. Njezina je psiha bila ruinirana nakon raskida. Mnogo žena boluje od štokholmskog sindroma, no to je već područje psihijatrije.

No je li Picasso osim Umjetnosti imao i druge nagone, uz koridu i žene? Korida je namjerice navedena prva. Poznato je iz zapisa njegove supruge Françoise da je napuštao sve ako je korida bila u rasporedu dana. Od sedam žena koje navodi Dimitrije Popović, Françoise je bila jedina koja se uspjela othrvati tom geniju, napustiti bračnu zajednicu, jer je pravovremeno osjetila da će samo tako ostati zdrave, premda kreativno već zapuštene glave. Jednog je dana spakirala kofere, uzela njihovo dvoje djece i otišla. Urlao je jer mu je to priuštila znatno mlađa žena u njegovoj već pomalo staračkoj dobi, što je Françoise zorno opisala u Životu s Picassom (Françoise Gilot i Carlton Lake, Život s Picassom, Zora, Zagreb, 1967), s engleskog preveli M. Sinković i G. Bunčić. Likovno je knjigu opremio S. Domić stavivši na omotnicu čuvenu fotografiju Parasol na kojoj su ovjekovječeni Françoise i Picasso (u pozadini je slikarev prijatelj). Picasso nasmiješena lica, pozirajući kameri, drži objema rukama poveći suncobran koji je dohvatio s plaže zakriljujući (samo od sunca?) Françoise, koja sretna, nasmiješena i lijepa skladno korača ispred genija. Da, Pablo bi držao menhir kao što je to s lakoćom činio slavni Gal Obeliks zasigurno svakoj dami koju je trebalo osvojiti ili se tek korteđavati, ali sve ima svoj rok trajanja ... nije u tom pogledu Pablo Picasso umnogome drukčiji od mnogih mačista, ali žene Pabla Picassa, potrošene i ostavljene, bijahu populacija skrenutih s uma. U Italiji su takve zvali bazalama! Prisjetimo se kako je prošla Olga Khokhlova, ili koliko bi taj mačo uživao dok bi se Marie-Thérèse i Françoise mlatile ispred njegovih prekrasnih i prodornih očiju, za muževu naklonost. Da, Picasso je istovremeno održavao više partnerstva, pa je tako Marie-Thérèse jedina imala pravo pristupa stopalima genija, izvodeći mu redovitu pedikuru.

 Osim bravuroznih likovnih igara kojima nas nadahnjuju već čitavo stoljeće, svjedočimo i ženskoj borbi koju je genij obožavao poput one u koridi dok je pohlepno uživao gledajući okrvavljene bikove i pucajući od smijeha dok su se njegove žene čupale za kosu. To ga je i nadahnjivalo za brojne portrete žena koje plaču, ridaju, žaluju, ili se pak raskriljuju na raznoraznim prikazima. Taj najveći revolucionar u umjetnosti, koji je suvereno vladao svim mogućim medijima u likovnosti, doista, u privatnom životu nije bio manifestan. Je li volio žene? Ne, nije, jer voljeti ne znači trošiti, potrošiti, uništiti. Ali eto one po piscu Popoviću jesu sretne jer čine dobar dio njegove likovne ostavštine, a slike postižu nestvarne vrijednosti u novcu. Radovi Žena koja plače, Gospođice iz Avignona, Pišačica (ne pisačica) i dr. za Dimitrija nikako nisu izraz slikareve mržnje prema ženskom tijelu, već kubistički izraz fascinacije njime. Ako je fascinacija posrijedi, to je vrlo dobro, no ako je kubistički izraz posljedica iscrpljivanja ženskosti, postaje to opasnije jer sam je Picasso svjedočio da će svaki kubizam uroditi nekim novim kubizmom (solve et coagula). Stil je zadugo opstao rađajući brojne sljedbenike, epigone, obožavatelje, ali i brojne nepoklonike, nepodržavateljekoji su ga smatrali razornim, kao što je zabilježio drugi genij, koji si je čak predbacivao činjenicu stvaranja kubizma u stanovitoj zajednici s našim revolucionarom likovne umjetnosti. Bio je to glavom i zapisom Maurice de Vlaminck u članku De la pallete e l’ ecritoire, iako njegov slikarski opus nije bio većim dijelom kubistički.

Dimitrije dalje navodi da španjolski genij „penetrira u ženu svim svojim bićem“, diveći se njezinu erosu i pritom zadovoljavajući nepobitnu potrebu puti. U redu, Dimitrije, ali ni penetracija, ni divljenje erosu pa ni zadovoljenje putenosti nisu iskazi ljubavi prema ženi, unatoč činjenici koja se navodi u članku, da će potom rezultat ostati „nedorečena tajna sama čina“. Ljubav prema ženi nije nedorečena tajna već posvećenost odanosti. Takvo uzvišenje potencijal je humilitasa. Poniznost, uvijek u opreci oholasti, koje eto nisu oslobođeni čak ni geniji nad genijima kao naš poštovani i slavljeni Pablo Picasso. Geniju kojem, ove godine u povodu pedeset godina od smrti, moramo opet pružiti zasluženu pozornost i divljenje. No to nikako velikana ne oslobađa „grijeha oholasti“, kojem se tijekom svojeg dugog i plodnog života, kako je navedeno u Popovićevu tekstu „sedmerostruko“ odavao.

Navedeni alkemijski postupak solve et coagula, dakle rastvoriti i ponovo spojiti, fenomenalno funkcionira unutar likovnosti stvaranjem novih i novih oblika, kako je to činio Picasso, ali taj alkemijski postupak ne uklapa se s tvarnosti ženskog bića, jer to čudnovato ili tek čudesno biće ne koagulira, čak ne i na isključivo simboličkoj razini. Neke rane nikako da zacijele.