Čudna i nevjerojatna priča

Odmah negdje na početku romana Pavla Pavličića Klub čitatelja pripovjedač u prvom licu jednine i ujedno glavni lik ovako opisuje svoju dvostruko nezahvalnu poziciju (onoga koji nešto doživi i onoga koji to doživljeno mora vjerno prenijeti): „Kako da čitatelja uvjerim u ono što je za mene (a poslije će se pokazati: i za druge) bilo neprijeporna istina, i to takva da čovjeka obavezuje da se njome pozabavi? Kako da ikoga uvjerim u činjenicu – u ono što je meni bilo činjenica – da Vikica odjednom više nije bila ružna? Pa, majka mu stara, ne pričam ovdje bajke u kojima se žabe pretvaraju u prinčeve i gdje je dovoljno izjaviti da se nešto dogodilo (recimo, ta pretvorba), pa da odmah svi u to povjeruju. Ja pripovijedam o nečemu što se doista dogodilo i pri tome sam svjestan da se zapravo nije moglo dogoditi, pa odatle i proistječu sve moje tegobe.“

Već nam ovaj kratki citat jasno nagoviješta „čudnu i nevjerojatnu“ priču, roman u jednom od ključnih žanrova Pavličićeva opusa – fantastici, onom njezinu tipu u kojem nikad ništa nije toliko fantastično a da se u jednom trenutku ne bi moglo povjerovati da se u zbilji doista nije odigralo. To prije što pisac u svoje tekstove znade vrlo funkcionalno ugraditi elemente romana istrage, aktualnih socijalnih, medicinskih, političkih i drugih ideja i strujanja. Radnja novoga Pavličićeva romana zbiva se u Zagrebu, zapravo u komornom prostoru Doma umirovljenika na Trnju, u samo tjedan dana, od jedne do druge subote u lipnju 2015. Glavni junak romana, neimenovani sveučilišni profesor pred mirovinom i književnik (za kojeg se prema nekim biografskim detaljima može zaključiti da je zapravo sam autor, Pavličić), dolazi u Dom u redoviti tjedni posjet majci, koju oslovljava Bakuta. Majčina prva susjeda, gospođa Novogradec, usplahireno pozove protagonista romana u svoj stan, gdje se on uvjeri da se s njezinom jako ružnom ali karakternom kćeri, radijskom novinarkom Vikicom, događa nešto zaista neobično: ona više nije bila ružna. Ništa se bitno na njezinu licu nije promijenilo, sve je bilo tu, ali je bilo drukčije, mnogo ljepše. Kad su pokušali odgonetnuti što je dovelo do te promjene, ostali su na pretpostavci da bi uzrok mogao biti dodir majčinih ruku. Tu je pretpostavku potvrdio eksperiment na drugoj Bakutinoj susjedi, koja je također bila ružna, a proljepšala se nakon dodira Vikičine majke; pokazalo se da je gospođa Novogradec imala tajanstvenu moć da dodirom svojih ruku poljepšava ružna lica.

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2022.

Sljedećih dana neobični događaji u Domu nastavili su se množiti. Nakon gospođe Novogradec pokazalo se da i gospodin Karić ima tajanstvenu moć da djeluje, a djelovao je tako da je dodirima ruku bezoblično tijelo svoje ljubavnice pretvorio u ljepše, skladnije, uzbudljivije, erotski vrlo privlačno, tako da je vidjevši to, od uzbuđenja završio u predinfarktnom stanju. Gospođa Mrkoci može pozitivno djelovati na cvijeće i ostalu organsku materiju, profesor lingvistike Trogrlić utječe na riječi i govor, nekadašnja časna sestra Anka Blagaić djeluje na misli, a književnik i bivši politički policajac Luketić utječe na ljudsko djelovanje. „Ljepota je pokuljala sa svih strana, iz lica, tijela, riječi. Ili to ona pobjeđuje, ili joj prijeti nekakva opasnost. Osobno sam skloniji vjerovati u ovu drugu mogućnost“, smatra profesor Trogrlić. A Bakuta komentira: „Ljudi imaju neku moć, ali tu moć ne razumiju, ne znaju odakle ona dolazi ni kamo ih vodi…“

 Kako su se stvari komplicirale, a bilo je sve više nejasnoća, nepoznanica, prijetnji i strahova, trebalo je sve to istražiti, prikupiti informacije, tragati za uzrocima i paziti da ono što se događa ne procuri van. Glavni junak romana i njegova Bakuta neformalno postaju istraživački i organizacijski centar nekolicine zainteresiranih stanara Doma. Aktivnost im olakšava činjenica da je posrijedi sedam-osam članova Bakutine čitateljske grupe koja se okuplja četvrtkom u domskoj knjižnici, druže se i razgovaraju o knjigama i domskim novostima.

Pavličićev je Klub čitatelja, među ostalim, dragocjen literarizirani kompendij estetike koji se sastoji od briljantnih minijatura o književnosti, slikarstvu, glazbenoj umjetnosti, o jezičnoj problematici, o ključnoj opreci ljepota – ružnoća, o romanu u nastajanju u kojem se pripovjedač maksimalno približava čitatelju komentirajući pojedine svoje postupke, ispričavajući se što je neki put zastranio, utječući se kadšto afektiranoj skromnosti:

„…ja uvijek odmah razlikujem sliku koja prikazuje neki ružan motiv, od slike koja je ružna sama po sebi. (…) Jer, ona slika koja je ružna sama po sebi (…) ta zapravo propagira ružnoću, slavi nakaznost i širi odvratnost. Ona ne priznaje da u životu postoji i lijepo i ružno, nego tvrdi da postoji samo ružno.“

„…na svijetu traje stalna borba između ljepote i ružnoće, kao što postoji suprotnost dobra i zla, duha i materije. U tom smislu, i ljepota i ružnoća potrebne su na svijetu i obje su Božje djelo.“

„Naš jezik (…) nepovratno tone u ružnoću i glupost, i to zato što ima jako mnogo njegovih govornika kojima upravo to odgovara, koji se u tome smeću ugodno osjećaju.“

„Profesor je svoja predavanja započinjao tvrdnjom kako je rječnik najvažnija od svih knjiga: u svakoj kulturi, svakom jeziku, upravo je on ključan.“