Cjelovito obrazovanje zahtijeva humanistiku

Obrazovanje je ljudsko pravo, javno dobro i javna odgovornost. Opća skupština Ujedinjenih naroda proglasila je 24. siječnja Međunarodnim danom obrazovanja, u znak proslave uloge obrazovanja za mir i razvoj. Danas 244 milijuna djece i mladih u svijetu ne pohađa školu, a 771 milijun odraslih je nepismeno. Krši im se pravo na obrazovanje, što je nedopustivo. Vrijeme je za transformaciju obrazovanja. Peti Međunarodni dan obrazovanja obilježen je 24. siječnja pod geslom „ulagati u ljude, dati prednost obrazovanju“. Nadovezujući se na globalni zamah koji je stvorio UN-ov Samit o transformaciji obrazovanja u rujnu 2022, ovogodišnji je Dan pozvao na održavanje snažne političke mobilizacije za obrazovanje i zacrtao put za prevođenje obveza i globalnih inicijativa u djelo. Obrazovanje mora biti prioritet kako bi se ubrzao napredak prema svim ciljevima održivoga razvoja u kontekstu globalne recesije, rastućih nejednakosti i klimatske krize.

Humanističke znanosti potrebne su za razvoj kritičkog promišljanja i donošenja odluka / Izvor Pixabay

U Hrvatskoj i Europi obrazovanje se stalno razvija, pa mnogi napori te akcije neće imati izravna učinka, no u ulaganju u ljude i njihovo obrazovanje opasno se zanemaruje dio ljudske misli – onaj koji ne donosi izravni profit. Takav stav definira svrhu obrazovanja kao pripremu za globalnu konkurentnost, visoko obrazovanje ili radnu snagu. Na studente se gleda kao na „ljudski kapital“ ili „imovinu“. Rijetko se u literaturi ili javnim izjavama spominje važnost razvoja punopravnih osoba za preuzimanje odgovornosti građanstva. Privatno obrazovanje služi općem dobru, no nije dostatno, jer zanemaruje one dijelove obrazovanja koji nužno ne pružaju zadovoljavajući kapital. Istovremeno, iz praktične i ekonomske perspektive, razumijevanje složenih problema, jasno komuniciranje, kritičko i kreativno razmišljanje te prilagođavanje kontekstu koji se brzo mijenja nikada nije bio traženije među poslodavcima. Na dubljoj razini, ta su znanja također temelj onoga što filozofi nazivaju „dobrim životom“, što znači život pun svrhe, vrline i ispunjenja.

Filozofija, povijest, teologija, književnost, antropologija, umjetnost potiču na kritično promišljanje, što je blagodat za demokratski razvoj, ali ne stvaraju nužno kadar koji će moći održati i jačati financijske aspekte razvoja. Mnoge humanističke znanosti nemaju novca za održavanje svojih sveučilišnih odjela, mnogi se smanjuju ili gase, ili se prilagođavaju obrazovanju za profit u nekim svojim aspektima. Humanistički i umjetnički programi, koje političari sve više smatraju „beskorisnim“, zamjenjuju se tehničkim tečajevima u znanosti, inženjerstvu i tehnologiji u ime ekonomske dobiti. Dok su tehničke vještine važne za opći razvoj, bez pozadine humanizma svijet bi bio ispunjen uskim, tehnički obučenim radnicima, a ne potpunim građanima koji mogu razmišljati svojom glavom.

Naime, studij povijesti i kulture daje sposobnost pristupanja globalnim problemima kao građanina svijeta. Studij filozofije podučava vještinama kritičkog mišljenja koje nam pomažu da donosimo odluke i obrazlažemo svoje izbore. Sudjelovanje u kreativnim umjetnostima potiče sposobnost empatije u raznolikom i složenom svijetu. Taj je svijet počeo odbacivati humanističke znanosti još potkraj sedamdesetih, kao što je to opisao u svom slavnom Postmodernom stanju Jacques Lyotard. Upravo je postmoderna dovela do propitivanja cjelokupnog znanja, a kako humanistički znanstvenici nisu dali prikladan odgovor, tehnologija je ponudila svoj. Modernistički neohumanizam vrlo je brzo došao u područje postmodernoga antihumanizma, a danas se on očituje prije svega u posthumanizmu – vremenu u kojemu čovjek nije iznad svih drugih stvari, već samo sudionik procesa koji ne stavljaju čovjeka u središte slike. Kao logičan korak slijedi i transhumanizam, u kojemu se ljudske mentalne i fizičke sposobnosti „poboljšavaju“ korištenjem novih znanosti i tehnologija za stvaranje nekakva „nadčovjeka“, čak i do razine čovjeka-robota. Takav zasigurno ne treba humanistički nauk.

Još je starogrčki filozof Sokrat smatrao da demokracija treba građane koji mogu razmišljati o svojim izborima, a ne samo pokoravati se autoritetu. Odgovornost je također rastući trend u trenutnoj globalnoj poslovnoj kulturi. Zaposlenici se potiču da istupe s pitanjima, idejama i problemima. Format rasprave i debate koji se nalazi u učionicama humanističkih znanosti gradi samopouzdanje potrebno za zviždača ili inovatora. Sudjelovanje u umjetnosti izaziva znatiželju za druge i drukčije, doprinoseći dijalogu kao obliku učenja i mijenjanja odnosa na temelju naučenog. Ipak, gotovo polovica brucoša koji upišu humanistiku u Hrvatskoj ne završi studij, a mnogo je nezadovoljnih koji završe studij i ne znaju kako nastaviti karijeru u struci.

Međunarodni je dan obrazovanja i poziv za buđenje diva humanistike, koji je već duboko u krizi, a mi nismo u potrebi kriznog upravljanja nego postkrizne sanacije. Ako se to ne dogodi, obrazovanje će (p)ostati jednoobrazno, odnosno dio prevladavajuće tehnosfere, a to je na tragu jasne razdiobe Martina Heideggera između fizike kao spoznaje prirode i egzaktnosti znanstvenog dokaza spram neegzaktnosti spoznaje i mišljenja.

*

Prepoznajući probleme humanističkih znanosti, Filozofski fakultet u Zagrebu od 2021. provodi projekt Izazovi za društvene i humanističke znanosti: novi studiji i sustav kvalitete Filozofskog fakulteta u Zagrebu u kojem osam visokoškolskih ustanova (partneri na projektu su filozofski fakulteti u Osijeku, Rijeci i Splitu, Fakultet hrvatskih studija, Hrvatsko katoličko sveučilište, Fakultet elektrotehnike i računarstva te Sveučilište u Zadru) pokušava naći odgovore na izazove koji stoje pred društvenim i humanističkih znanostima. Unatoč smanjenim kvotama, ali ne i interesu za humanističke znanosti, većina hrvatskih studenata zadovoljna je perspektivom i oko sedamdeset posto njih pronalazi zaposlenje u obrazovnom sektoru. Ipak, riječ je o malim brojkama, a velik broj studenata odlazi u inozemstvo. Projekt ukazuje na potrebu razvoja novih zanimanja i obrazovnog kadra koji će se prilagoditi stalno promjenjivim okolnostima.