Čajanka u Vukovaru

Tekstove u knjizi Malena mjesta srca moga (Alfa, 2015) počela sam pisati od krajnjega juga, a ovaj ću niz (Skokovito po dolu i gaju) početi od istoka, u Vukovaru. Vukovar je bio obuhvaćen i prethodnom knjigom, pa ga zbog toga i ne bih uvrštavala ovamo, no za njegovo uvrštenje odlučio je jedan osobni razlog te ga i ovaj put uvrštavam u sadašnji putopisni niz. Naime, poziv na Čajanku bio mi je nakon svih ovih pustih godina prvi poziv da gostujem u rodnom gradu. 

Kapelica sv. Roka u Vukovaru / Izvor TZ Vukovarsko-srijemske županije

Bio je svibanj 2022. Još nisu zaredale pasje vrućine, još se dalo živjeti. Stigao mi je neočekivan poziv iz Vukovara: „Profesorice, ovdje vaš bivši student Dalibor Jurišić, možete li gostovati na mojoj tribini Čajanka s autorom?“ Dečko se unaprijed oboružao podacima da mi sebe nekako dozove u sjećanje, no nije trebao. Sjećala sam ga se. Sjećam se mnogih svojih studenata. Pomiješaju mi se godine, no imena i lica dugo pamtim. Osim njega, sjećam se i ostalih studenata koji su jednom davno samoinicijativno posegnuli za tekstom Jeđupke Mikše Pelegrinovića (1500–1562) iz hrvatske književnosti 16. stoljeća i prikazali ga u Sedmici (najvećoj dvorani) Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Pozvali su me na predstavu. Jasno da sam se odazvala. Dalibor je u njoj pjevao bećarac. Kako sam se onomad odazvala pozivu na studentsku predstavu, tako sam se i sada odazvala pozivu svojega bivšeg studenta. Uostalom, usprkos nekim mlakim pokušajima da me neki ljudi dovabe u moj rodni grad da održim predavanje, to se nikad nije ostvarilo. Valjda s razlogom. Jer očito me u Vukovar trebao s voljom pozvati bivši student, a ne netko iz „struktura“ bez prave volje, tek tako da se odradi. Dalibor je procijenio da bi moja prisutnost u Vukovaru mogla privući publiku u Hrvatski dom, a i okvir u koji sam dolazila, Čajanka s autorom, nije mogao biti bolji. Očekivala sam nevezani razgovor, s upadicama iz publike, kao druženje uz čaj. Tako je i bilo. Tvrdim da razgovori o hrvatskom jeziku ne moraju biti ni suhoparni ni dosadni, pa je tako i to neformalno druženje s publikom bilo opušteno i ugodno. Svima.

Doputovala sam autobusom koji vozi pet i pol sati. Dalibor me dočekao na kolodvoru i oslobodio od putne torbe. Ne špinčim se garderobom, no u nešto sam ipak trebala staviti spavaćicu, jer bez noćenja u Vukovaru nije išlo. Tribina je bila navečer, autobusa za povratak iste večeri nije više bilo, pa noćenje nisam mogla izbjeći. Smještanje u hotelsku sobu bilo je tek kratko umivanje i bacanje torbe u ormar, jer je prije večernjega čaja valjalo ipak nešto strpati u kljun. Tko zna hoće li nakon tribine još išta raditi? Iz prijašnjih posjeta Vukovaru znala sam za poznati lokal na obali Dunava Vrške, pa smo otišli onamo (a i nalazi se iza Hrvatskoga doma, pa nećemo gubiti vrijeme na klipsanje u povratku). U Slavoniji, Baranji i Srijemu obično jedem riječnu ribu – po mogućnosti onu bez kosti (som, smuđ) – pa sam i ovdje znala što ću naručiti. Bilo je to ugodno poslijepodne već nagnuta sunca, uz širok Dunav ravan Srijem i blagi povjetarac s rijeke, jedna od onih gotovo nestvarnih oaza koja se ničim nije mogla prispodobiti užasima o kojima smo slušali zgruvani u svojem improviziranom skloništu, koje nas – da je stvarno došlo do gustoga – nikako ne bi moglo zaštititi. Usprkos službenim državnim podsjećanjima na ratno vrijeme, sve se ipak tako brzo zaboravlja, otupljuje, stasaju nove generacije kojima pripovijedamo o nečemu u čemu one nisu, u čemu one ne žive, iz nekoga pijeteta još donekle i slušaju te naše ratne priče, no znam i sama kako: jednako onako kako smo i mi slušali o tada nedavnom ratu, onom Drugom svjetskom, iz kojega vlastitih sjećanja zapravo nismo imali, nego se sve vrtjelo oko kontroverznih priča starijih.

Tribina je završila, ljudi su još malo postajkivali pa se razišli svojim kućama. Ostala sam kao i uvijek nakon takvih događaja sama. Vrijeme oko 9 navečer i inače mi je ranjivo – prerano za spavanje, a prekasno da se još kamo utrpaš. Pošla sam u šetnju mirnim vukovarskim ulicama, u kojima nema izgleda da sretnem ikoga poznatoga jer ne poznajem baš nikoga. Nismo tu imali rođaka ni kad sam se 1944. rodila, nemamo ih ni danas. Onomad se na posao išlo državnim dekretom, tako su i moji roditelji dospjeli u Vukovar na rad i ostali godinama (mama kraće, tata dulje). Znala sam gdje je tata nekoć stanovao jer sam ga posjetila jednoga ljeta kad sam imala dvanaest godina i tu provela dio školskih praznika. Uputila sam se prema toj Ribarskoj ulici što je onomad vodila ravno u Dunav, na samoj obali bio je križ u nekom ograđenom vrtiću, no regulacija obale sve je promijenila, nema više ni križa ni ogradice, a ni kuće u kojoj je tata stanovao kod svoje mađarske gazdarice Mari nenike. Grad je bio pust, tih, svijetlila je tek koja slastičarnica, više onako polulegalno, sad će, eto, zatvoriti, svi su brzo uzimali kornete sa sladoledom i nestajali. Znala sam da neću dobro spavati, ne samo zbog crkve sv. Roka koja je plehnato zvonila svakih petnaest minuta nego onako: nov krevet, neudoban jastuk ... Mahnula sam Ružičkinoj kući preko puta hotela i smirila se. Sutradan sam imala slobodno još cijelo dopodne. Poželjela sam se popeti na vodotoranj, stala na mrtve stope Ivice Ivanike i Hrvoja Džalta, ljudi koji su u ratu svaki dan dizali hrvatsku zastavu noseći glavu u torbi, i tim sam se magličastim širokim pogledom oprostila od rodnoga grada. Brza kupnja kobasica na novoj tržnici, šluk kave, pozdrav s Daliborom i ukrcaj u autobus koji će me večeras ostaviti u Zagrebu, a on će nastaviti prema iseljenoj djeci i unučadi mojih suputnika po Austriji, Njemačkoj. Meni Vukovar ostaje trajno. Kao ime koje nosim u svakom svojem dokumentu.