Zagreb kao artistička domovina Krleže i Tina

Koliko dodirnih točaka, bilo da je riječ o životnom ili umjetničkom putu, imaju naša dva književna barda Miroslav Krleža i Tin Ujević? Često se čita o animozitetu, o različitostima i nesuglasicama. No nitko ne može poreći činjenicu da ih, bez obzira na to što je Krleža u našoj metropoli rođen, a što je Ujević bio dotepenec, povezuje Zagreb, da je taj grad bio mjesto njihova života i smrti, raja i pakla, da je Zagreb bio njihova artistička domovina, hram u kojem su nastajale sve one pjesme, romani i drame koje s pravom smatramo vrhuncima naše književnosti. Teatar poezije i Muzej grada Zagreba prepoznali su tu zajedničku nit i odlučili se na veliki, duboki dijalog genijalnih pisaca i stalnog postava MGZ kroz novi dramsko-edukativni program naslova Krleža i Ujević – kroničari Zagreba.

Program je održan 17. prosinca 2022. te je uspostavio dijalog između Zagreba i djela Krleže i Ujevića unutar stalnog postava muzeja, a u njemu su sudjelovali Goran Matović, Sara Renar, Nikša Marinović, Irena Šekez Sestrić, Selma Mehić i Stanko Kovačić te stručne zaposlenice Muzeja Marina Perica Krapljanov i Ivana Čuljak.

Riječ je o spoju muzeološke interpretacije prostora i vremena s umjetničkim izvedbama dijelova opusa dvaju književnih velikana u obliku drame koja objedinjuje tekst i kontekst. Program se izvodio na nekoliko punktova unutar Muzeja, odnosno stalnih postava te je dramskom programu, tj. izvedbi književnih tekstova, prethodilo šarmantno tumačenje kustosica Muzeja. Te informacije, od kojih su neke znane, u kombinaciji s kontekstualno pomno odabranim literarnim tekstovima, otvarale su gledateljima svijet doživljaja Zagreba iz pera dva toliko različita pisca.

Goran Matović (na fotografiji) naglasio je da je MGZ izvrsna lokacija jer je riječ
o svojevrsnoj scenografiji koja daje vremenski i prostorni kontekst / Snimio Saša Novković / Teatar poezije i MGZ

Krleži je Zagreb bio ne samo rodni grad, ishodište prvih fascinacija, prvih ljubavi i trajnih nemira, već motiv polemičkih obračuna na ljevici i desnici. Veliki pisac obračunavao se s malograđanskim mentalitetom, glupošću i primitivizmom, govori Goran Matović. On je, uz Marinu Perica Krapljanov, i autor programa te dodaje da se Krleža, iz čiste ljubavi, ne miri sa slikom rodnog grada. ,,Već godinama se pitam zašto nisam otputovao iz ovog malog grada gdje mi je sve strano. I ljudi i mentaliteti i uspomene na djetinjstvo i sve peripetije… Tu sam kao inostranac koji je pao s neke druge planete“, zapisat će Krleža. S druge strane, Ujević je bio nomadska duša.

To što je izbor bio Krleža i nije čudno, s obzirom na to da je Goran Matović jedan od najvećih poznavatelja njegova lika i djela u našem kulturnom miljeu, ali zašto Ujević? ,,To su naša dva najveća književnika ne samo 20. stoljeća. Živi eho njihova glasa i dandanas odjekuje. Krleža je kroničar Zagreba, Hrvatske i Europe. Neponovljivi, precizni i točni kroničar koji je svoj umjetnički, spisateljski dar utkao u memoriju hrvatske kulture. Ujević je potpuno drukčija vrsta kroničara. Živio je bez doma i domovine. U potrazi za svojom samoćom, mijenjao je gradove, a kako ih je mijenjao, tako ih je stvarao i gdje god bi se pomicao otvarao se veličanstveni ujevićevski teatar. Krleža je živio jedan drugi život, a obojica su bili monološki tipovi. Oni nisu imali sugovornike“, tvrdi Matović naglašavajući kako je MGZ izvrsna lokacija jer je riječ o svojevrsnoj scenografiji koja daje vremenski i prostorni kontekst za umjetničku izvedbu dvaju govora, dva principa, dva svijeta, dvije poetike, dva antipoda, dva univerzuma koja govore na različite načine. Iz tog ne-odnosa, tvrdi glumac, rađa se spasonosna dramatičnost koja osvaja i zavodi.

Zanimljivo je i to da se umjetnički dio programa nije sveo na same monologe ili recitiranje pjesama. Osim što smo mogli čuti i, primjerice, Krležu kako govori o vlastitom djetinjstvu u offu, uživali smo i u dijaloškim trenucima, fizičkom teatru i plesu, ali i glazbenim točkama jer su u programu sudjelovali umjetnici različitih poetika i umjetničkih disciplina. Tako je muzejska, odnosno umjetnička družina tim pothvatom pokazala da muzej može funkcionirati i kao živi organizam, prostor živa sjećanja.