Veliko plavetnilo velikoga vizionara

Baš kao i prvi segment prema najavama petodijelnog serijala, akcijsku fantasy-pustolovinu Avatar iz „davne“ 2009. godine koja je jesenas ponovo puštena u kinodistribuciju, i njegov recentni nastavak podnaslovljen Put vode svakako se preporuča pogledati u kinu. Jedino na velikom platnu, naime, mogu u potpunosti do izražaja doći sva vizualna raskoš, svi specijalni efekti i sve redateljske majstorije kojima je James Cameron nakrcao oba filma. Izvorni je Avatar 2010. bio nominiran za čak devet Oscara, među inima i u kategorijama najboljeg filma i režije, a pozlaćenu Akademijinu statuu osvojio je za najuspjeliju fotografiju Maura Fiorea te u tehničkim kategorijama najboljih vizualnih efekata i scenografije.

Fascinantna vizualnost

Fotografiju u nastavku potpisuje ugledni Russell Carpenter, koji je s Cameronom surađivao i na hitu Istinite laži, da bi Oscar osvojio upravo za rad na njegovu remek-djelu Titanic, te nimalo ne iznenađuje da je i Put vode vizualno fascinantan i na stilsko-snimateljskom planu u svakom kadru promišljen do najsitnijeg detalja. Baš kao i prethodnik, koji je pripreman gotovo petnaest godina i čija je realizacija koštala tada iznimno visokih 300 milijuna dolara, i nastavak je uistinu impresivno snimljen kombinacijom igranog filma i 3D-animacije. Ta se animacija sa zelenom pozadinom i stop-motion-tehnologijom do danas uvriježila u Marvelovim blockbusterima i sličnim filmovima, ali u ono vrijeme bila je praktički revolucionarna. U tom smislu neizbježno je da Put vode ostavi ponešto slabiji dojam od prvog filma, jer čarolije Jamesa Camerona i njegova studija za vizualne efekte Industrial Light & Magic ovaj put ne posjeduju aromu izvornosti, svježine i pomicanja granica u percepciji ovakve vrste filmova. Jednostavno, Cameron nas je naviknuo na čuda iz svoje majstorske radionice, i barem u kontekstu njegova autorskog habitusa u svakom novom filmu očekujemo i nove ekstravagancije.

Vizualno raskošan Put vode govori o traganju za iskonskom i elementarnom ljudskosti, za temeljnom čovječnošću koja je povezana s obitelji i potrebom očuvanja zajedničkog doma / Izvor: Blitz film i video distribucija

Njih ni ovaj put ne nedostaje, i baš kao i u slučaju prvoga nastavka i ovaj se ubraja u možda jedine naslove općenito koji su smisleno i s punim opravdanjem realizirani 3D-tehnologijom. No gledatelji su se u međuvremenu naviknuli na bombardiranje vizualnim atrakcijama, pa je i sam Cameron donekle pao u drugi plan. On je posljednjih godina aktivniji kao filmski i TV-producent te je među ostalim producirao i filmove Alita: Borbeni anđeo Roberta Rodrigueza i posljednji nastavak franšize Terminator podnaslovljen Mračna sudbina. A producirao je i niz dokumentaraca o Titanicu i Atlantidi, pa je očito da radi ono što ga privlači i u čemu uživa, da zaranja u duboko plavetnilo i istražuje ga.

James Cameron trenutačno je možda jedini autentični filmski vizionar, onaj koji ni pod koju cijenu ne odustaje od vlastitih ambicija i planova, koji uvijek teži stvaranju novih filmskih svjetova i očuđavanju gledatelja, i čije su vizije pritom zaokružene i temeljito promišljene. On je i autor u punom smislu riječi, koji stalno varira srodne priče o borbi dobra i zla, o susretima među rasama, kulturama i civilizacijama, ponekad i klasama kao u Titanicu. Pritom jedne rase, kulture i civilizacije obično valja spašavati od drugih, bez obzira bila riječ o pustolovnoj drami Bezdan ili o Avataru. Njegovi filmovi obiluju atraktivnom akcijom, režiranom kronometarski precizno, pregledno i iznimno sugestivno, te je u cijelosti možda i najbolji redatelj filmske akcije uopće. Pritom i protagoniste hoksovski profilira u akciji, ali i emocijama, zbog čega ne stoje prigovori da su u Putu vode likovi plošni i ponekad, recimo u slučaju pripadnika grebenskog plemena Metkayina na planetu Pandori, ponajviše poglavice Tonowarija i njegove supruge Ronal, svedeni na ekološke i roditeljske stereotipe.

Upravo suprotno, njih ekološki stavovi i roditeljstvo od početka ključno definiraju, takvi stavovi u dobroj mjeri definiraju i protagonista Jakea Sullyja tj. Jakesullyja i Neytiri, baš kao što će ih poslije definirati i sudjelovanje u akciji, kad greben i Pandoru bude trebalo spašavati od Milesa Quaritcha i njegovih podčinjenih, od novoga starog negativca koji je vraćen kao Na´vijevski avatar u kojem je klon starog Quaritcha.

Odnos roditelja i djece

Premda formalno govori o izmišljenom dalekom planetu i rasama koje ga nastanjuju, kao i borbi tih rasa i stanovnika planeta poput Tulkuna, divovskih superinteligentnih bića nalik kitovima, koji su i pjesnici i filozofi i matematičari a naposljetku i srodne duše pripadnika plemena Metkayina, protiv osvajača koji žele narušiti njihov miran i idiličan suživot s čitavom florom i faunom (od nekih se bića dobiva svjetlost, od nekih energija, a neka posjeduju i iscjeliteljske moći), Put vode zapravo govori o traganju za iskonskom i elementarnom ljudskosti, za temeljnom čovječnošću koja je povezana s obitelji i potrebom očuvanja zajedničkog doma, formalno Pandore, a u biti Zemlje. Ekološki, altruistički i pacifistički angažman u Cameronovu filmu jasan je i na trenutke odveć doslovan, svakako i izraženiji nego u spomenutom Bezdanu, a autor ga proširuje intrigantnim uslojavanjem likova i nekih motiva, kao i variranjem detalja koji se mogu interpretirati kao religijski.

Tako je lik Quaritcha ovaj put obilježen ne samo psihopatskom agresivnošću i destruktivnošću nego i naznakama humanosti, kroz naklonost pa i ljubav prema sinu zvanom Spider, adolescentu u ljudskom obliku kojem će unatoč određenim dvojbama idiličan život s Na´vijima na Pandori naposljetku biti neusporedivo draži od očeve nasilnosti. Odnos roditelja i djece bitan je motiv koji se u različitim varijacijama provlači čitavim filmom i sve važnije likove, od relacija Jakesullyja i Neytiri s njihovo četvoro djece preko spomenutog odnosa Quaritcha i Spidera do načina na koji se Tonowari i Ronal odnose prema djeci te, što je prilično važno već sad, a vjerojatno će u nastavcima postati i važnije, relacije četrnaestogodišnje Pandorke Kiri i njezine pokojne majke, dr. Grace Augustine, koju kao i Kiri tumači Sigourney Weaver.

Angažman i autoreferencijalnost

O dosljednosti Cameronova autorskog rukopisa svjedoči i profiliranje snažnih i iznijansiranih ženskih likova i u nastavcima zacijelo junakinja, što je njegov izvedbeni forte još od Terminatora i Aliensa. Uz spomenutu Kiri kao posvojenu kćer Jakesullyja i Neytiri, tu je i njihova druga kći, ratoborna Tuk, a tu su i kćeri Tonowarija i Ronal te svakako i trudna pripadnica plemena Metkayina, u vođenju koje je buduće majčinstvo zanimljivo spojeno s borbenošću i angažmanom.

Filmofilima i boljim poznavateljima dosadašnjega Cameronova opusa Put vode će biti zanimljiv i kao poligon za otkrivanje redateljevih referenci na njegova prethodna djela, koje u obliku varijacija određenih likova, situacija i scena u novim kontekstima dobivaju nova značenja. Takav je slučaj ne samo s Bezdanom, na koji se autor i vizualno i motivski jasno referira u segmentu upoznavanja Tulkuna i odnosa prema njima, nego i s Cameronovim filmovima Aliens i Terminator 2. Kad generalicu Ardmore, kao u nastavcima možda važan lik koji tumači Edie Falco, prvi put vidimo u vojničkoj opremi/oklopu, taj kadar neodoljivo asocira na oklop koji u završnici Aliensa u borbi protiv čudovišta HR Gigera navlači poručnica Ripley. Na Aliense izravno asocira lik tinejdžera Spidera, koji je i izgledom i osobnošću jasan derivat djevojčice Newt iz tog filma.

A u završnoj borbi za spas grebena pa i Pandore od Quaritcha i njegovih ljudi/avatara lako je uočiti sličnosti sa završnom borbom u Terminatoru 2. Ukratko, unatoč određenim zamjerkama i jednokratnom padu ritma, u segmentu s upoznavanjem Metkayina i Tulkuna, Put vode je iznadprosječno uspio nastavak superiornijeg Avatara, ostvarenje koje Jamesa Camerona potvrđuje kao jedinstvena filmskog vizionara.