Ususret novoj rubrici

U Vijencu XXX ispratila sam rubriku Rakova djeca prema njezinu ukoričenju, koje bi se trebalo dogoditi 2023. godine. No kako me i noge i glava još služe, odlučila sam ih još malo upotrijebiti, pa sam predložila novu rubriku, Skokovito po dolu i gaju, što odmah vuče dalje … po dragome kraju, a kako je meni dragi kraj cijela Hrvatska, zamislila sam – naravno, i opet, ako Bog da – još jednom prošpartati po svim hrvatskim županijama i skicirati iz svake od njih barem po jedno mjesto, ako ne i više njih. Ideju za takav pristup dala mi je slična moja knjiga malih putopisa koji su obuhvatili sve naše županije – Malena mjesta srca moga (2015) – a ostala je nedostupna još mnogim zainteresiranim kupcima jer je rasprodana. Sadašnje prohođenje Hrvatskom, uz ono prethodno, vjerujem da bi dalo još bogatiju i plastičniju sliku naše domovine, njezinih ljudi i krajeva. Dakako, bit će i s novom valutom, eurom.

U novom nizu nastojala bih obuhvatiti ona mjesta koja nisu opisana u prethodno spomenutoj knjizi, no nekima ću se i vratiti ako se u njima dogodila neka veća promjena (nabolje ili nagore). To je plan, a hoću li ga uspjeti i ostvariti, uvijek je otvoreno pitanje, no mislim da je pošteno prema čitateljima da im izložim svoju namjeru, pa da znaju što mogu očekivati. Moj hod po svim hrvatskim županijama (i Grad Zagreb ima status županije) vjerujem da će biti poticajan i članstvu svih ogranaka Matice hrvatske, jer će u Vijencu moći naći zapis o nekom mjestu iz svoje županije, a to znači i eventualnu želju da pojedina mjesta i sami posjete. Ne govorim to napamet. Nakon objavljivanja Malenih mjesta prilazili su mi ljudi i govorili kako su upravo mojim dojmovima o nekim mjestima bili potaknuti da ta mjesta i sami posjete. Jer, zapravo, sva mjesta u cijeloj toj našoj kifli ili bumerangu od države (mislim na oblik), uz samo malo truda i volje, lako su dostupna svima koji ih žele otkriti i posjetiti. Tako je moj intimni opis nekoga krajolika postao nekom vrstom turističkoga vodiča, jer mjesta o kojima pišem doista nisu razvikana turistička odredišta, koja upravo svojom turističko-propagandnom razvikanošću postaju neudobna, pa time i kontraproduktivna. Nisam pisala niti ću pisati o većim gradovima (Dubrovnik, Split, Rijeka, Osijek, Zagreb), a ako iz njih nešto i izdvojim, bit će to i opet neki mikrolokalitet, nešto poput zagubljenoga i ponovno nađena dragulja, zapretanoga pod naplavinama povijesti ili našega nemara, koji samim svojim otkrićem blista u novom sjaju.

Dinara / Izvor HTZ, snimio Aleksandar-Gospić

Moji tekstovi o tim manjim mjestima sazdani su isključivo od mojih dojmova o njima. Nemaju pretenziju sveobuhvatnosti i/ili iscrpnosti. Meni su svi krajevi uvijek neraskidivo povezani s ljudima koje asocijativno spominjem, jer sam ih se sjećala i dok sam tim mjestima prohodila. Susret s davnašnjima i današnjim žiteljima tih mjesta čini ta mjesta u mojoj svijesti živima, punijima i dragima. A sam čin putovanja – odlaska od kuće i prepuštanja nečemu novom – ispunja me uvijek onom blagom putnom groznicom (Reisefiber), koju sam osjećala uvijek kad su me još kao dijete vodili na neko putovanje, koje je tada bilo pravi pothvat. Danas putujem brže i lakše, svakako bez suvišne prtljage, samo s ruksakom (ako i s njim). To su kratka putovanja, uglavnom bez noćenja, jer koliko god moj ležaj bio trošan, on mi je ipak najudobniji (a o jastucima da i ne govorim). Putovanje mora i započeti i završiti ugodno i voljko, nadahnjujuće, što moji kratki izleti i uzleti i jesu. Pa kad se s njima još spoji svijest da o nekom mjestu sigurno nitko drugi neće pisati (tko bi npr. pisao o Drenju kraj Đakova?!), osjećam se dobro. Što sam starija, sve više zazirem od nepreglednosti velikih gradova, bučnoga i bezobzirnoga prometa, teško savladivih udaljenosti, cjelodnevnoga hodanja da su ti navečer noge kao buhtli, pa mala mjesta dođu čovjeku poput melema: sve ti je blizu, sve obavljaš lako i bez umaranja, sve ti je nekako pitomo, nadohvat ruke, tu pokraj nas. Zacijelo griješim, no uvijek mi se čini kako se u manjim mjestima svi sumještani međusobno poznaju, kako se još nisu otuđili jedni od drugih, kako još u smiraj dana razgovaraju pred kućama, premda me demantira sve manji broj klupica pred kućama u slavonskim šorovima, a i klupice koje još vidim najčešće su prazne. Kuće spuštenih roleta na prozorima kao da su slijepe. Ljudi su zauvijek otišli ili na groblje ili u tuđinu. Želim zabilježiti i takav trenutak, sjećajući se, dakako, i negdašnjih.

Dakle, sad znate i što namjeravam i kako to kanim izvesti. Ispričat ću vam svoje viđenje nekih mjesta, što, naravno, ne isključuje viđenja drugih autora, a poglavito viđenja samih žitelja tih mjesta. No kadšto stranac vidi ono što je domaćima pred nosom, a to ne vide, ne žele vidjeti ili vide sasvim drukčije. Isto tako i ja, čitajući putopise svojih prethodnika, uklapam ih u svoj dojam, sjećajući se i kad sam te tekstove čitala, i gdje sam ih čitala, i – možda – na čiji sam ih poticaj čitala, i komu sam o njima pripovijedala. Sve to sadašnje i prošlo iskustvo ulazi u žanr putopisa, jer putopis je umjetničko-esejistička vrsta o ljudima i krajevima, nekoć i sada, a i svjedok naših vlastitih životnih mijena. Neki moji tekstovi bit će potaknuti nekim davnim tekstovima, jer nije tajna (već sam je više puta otkrila): volim putovati po knjigama, uočavati promjene u nekim mjestima kako su ih vidjeli drugi, a kako ih vidim ja danas. Čitajući i vlastite tekstove s vremenskim odmakom, vidim u čemu sam se i ja promijenila. Nova iskustva, novi prizori, novi rakursi, nova traženja i nova otkrića vode nas prema novim putovanjima, a onda možda i prema novim putopisima. Što nam drugo preostaje nego poći na put?!