Svjetlost poetske imaginacije

Promišljanje poetskih riječi kreativan je zahvat u dubinu sanjarija koje postaje svjetlost par excellence, intuitivni osjećaj svijeta kako bi se bez nostalgije proživjela otvorenost životu. Autorica, pjesnikinja Tamara Bakran, specifičnim nas poetskim senzibilitetom uvodi u simboliku svoje Pjesnikinje švelje, koja čudesnom virtuoznošću „hvata munju“ prstima i provuče ju „kroz ušicu pera“. Doista, pjesnički je domašaj osvojiti dušu čitatelja da bi potom komunikacija pjesnika i onog drugog bića ostvarila nukleus vlastitosti: „puče grom! / dignem ruku i uhvatim munju svojim prstima / izvučem je iz neba / provučem kroz ušicu pera / sašijem ovu bučnu pjesmu“ (Pjesnikinja švelja).

Pjesme Ljubavna, Hod, Mladenka, Selo u meni, Na kiši, Barok ljubavi, Neznanje, promiču čistoću jezičnog izražaja, dotiču nas dimenzije neke nove svjetlosti: „pod tvojim nježnim prstima / suze postaju biseri“ (Ljubavna), „a onda opet dalje / naprijed / sve dalje i dalje“ (Hod), „pri svjetlu srca jasnije ću tkati / suknokozmos iz kaoskudelja“, „tamo negdje u toj sjeni i san prvog / od nevinosti rosnog poljupca“ (Selo u meni), „odražavam sve nijanse svu svjetlost sve nebo / ni u ludilu ne otvaram svoj kišobran“ (Na kiši).

Posebnost su ove zbirke osebujna senzibiliteta lirske crtice. One protječu u ritmu poetiziranih rečenica, a lirski elementi intenziviraju se u emocionalnim opisima prirode. Lirsko-epski samostalno egzistiraju nadahnuti harmonijom i disharmonijom opisanih duševnih raspoloženja: „Penjala se, divlja i raščupana, bliska šumi i zvjerkama, jedna od njih, njihova, ipak, penjala se uvijek, pa i tada, kao da se ona ima čemu ili kome vratiti, kao da ima što izgubiti, čak i onda kada to nije imala, čuvajući život, ne iz straha, već iz ljubavi. Život – tu dragocjenost. (Oproštaj od Hipolite, na mostu); „Čuje se još pucketanje magije, a noć šušti sve gušća navire i trava žuta šuti oko vatre. Žene udružuje pjesma, mitom i mistikom ih povezuje, tkaju glasovi njihovi tkaju iz tajne tajnu od koje sve je blisko. Tako su slobodne u ovom trenutku te žene, tako lijepe, gotovo boginje“ (Portret djevojke u vatri).

Izd. Biakova, Zagreb, 2022.

U žaru poetskog zbivanja poezija doseže vrhunac inspiracije, donosi nam novu riječ koja se pridružuje poetskoj slici kao novo biće jezika, kao poetska sintagma vrijedna udivljenja, „kad je ljepota ljepša od sebe same“: „Kućica u cvijeću i trava oko nje. U toj kućici ja nisam sama, već s dragim. Zamišljam kako u njoj živim životom seoske snaše koja mijesi tijesto, stresa poplun, lije bistru vodu izu vrča, miriše ružu i sluša grlicu, no sve to poima ne doslovno, već nekako probuđeno, kao čaroliju. Čarolija vatre u peći, čarolija guguta, čarolija ruže. Čarolija zagrljaja i poljupca.“ (Kućica u cvijeću i trava oko nje).Imaginarni život poezije usuglašen je s osnovnim ritmovima egzistencije koja nije stabilan, jednostavan život. U kontekstu ljudskih realija propituje se i fenomen smrti. Pjesnikinja švelja ne traži neka tajnovita suglasja. Ona zna da „sve se ogleda u smrti“, ali ona tu „sveopću smrtnost“ osmišljava u kontrapunktu života koji se akumulira u smrti. Njezin strah od smrti nema težine, pjesnikinja jednostavnošću pomirenog prihvaćanja „tone u ovaj sunčani radosni dan“, u kojem zatravljena osluškuje kako „treperi / lišće nadvitog stabla“.

U kontrapunktu sa smrću nadvladao je život.