Šutnja je glavni lik Dunkelbluma

Nagrađivana i prevođena, jedna od najistaknutijih austrijskih književnica srednje generacije, Eva Menasse u studenom je svoj novi roman Dunkelblum predstavila u Zagrebu (Društvo hrvatskih književnika) i Puli (Sa(n)jam knjige). Eva Menasse (1970) studirala je germanistiku i povijest u Beču, a nakon studija radila je kao novinarka za austrijske novine i kao dopisnica njemačkih Frankfurter Allgemeine Zeitung. Kao predložak za prvu knjigu Holocaust vor Gericht poslužio joj je sudski proces Davidu Irvingu, koji je poricao holokaust, a koji je pratila u Londonu kao dopisnica. Nakon toga objavila je nagrađeni roman, Vienna, zbirku pripovijedaka Lässliche Todsünden, Wien. Küss die Hand, Moderne, roman Quasikristalle, zbirku eseja Lieber aufgeregt als abgeklärt, roman Tiere für Fortgeschrittene i posljednji u nizu, Dunkelblum, koji je i povod ovom razgovoru.

Snimio Juergen Bauer

Razmišljajući kako početi razgovor stalno mi se nametalo pitanje koje sam odbijao i zapravo se tek na kraju ipak odlučio pitati, staviti ga na početak, jer iako je općenito ovdje je prvo potrebna dijagnoza: što je Dunkelblum?

Dunkelblum je fiktivni gradić, smješten na austrijsko-mađarskoj granici, koji ne treba u potpunosti poistovjećivati sa stvarnim gradom Rechnitzom. Riječ je o mjestu zločina, obilježenu brojnim povijesnim činjenicama. Dunkelblum doista postoji, kao eklatantan primjer što su ljudi uvijek iznova sposobni učiniti, ne samo u vrijeme nacizma i ne samo u Austriji.

Knjiga je politička, radnja romana smještena je u 1989, ali sve se zapravo vrti oko Drugoga svjetskog rata i onoga što se tada dogodilo, pa je neminovno riječ o spoju fikcije i fakcije. Kako je nastao Dunkelblum, koji je dočaran plastično, s kartom mjesta na početku, jer nastao je na temelju stvarnog događaja?

Roman se zasniva na sveobuhvatnom povijesnom istraživanju. Postavljala sam si pitanje kako je takvo što uopće moguće: da se u jednom malom gradu dogodi golem zločin, koji se naknadno više gotovo nikako ne može razjasniti. Koji su uvjeti doveli do okorjele šutnje, koja je trajala desetljećima. No budući da se tako dogodilo, onda se mora nekako moći i objasniti. A taj pokušaj da se nešto, na prvi pogled neobjašnjivo, razjasni na prihvatljiv način stoji u pozadini mojega rada na romanu.

Uspjeli povijesni romani nerijetko su spoj fakcije i fikcije – kako ste vi odredili granicu, i što se tiče događaja, ali pogotovo kroz prizmu likova? Je li riječ o stvarnim imenima?

Činjenice i događaji su oko 80 posto stvarni, povijesni. Fiktivan je jedino okvir radnje u koji su uklopljeni. Ali doista, u romanu je gotovo sve „točno“, dogodilo se na taj ili sličan način.

Mnogo je likova, kako glavnih tako i sporednih, koje donosite na kraju knjige, zajedno s kratkim opisima, ali glavnog lika kao da i nema, već ih je nekoliko ravnopravnih? Moglo bi se reći da je to samo mjesto, odnosno čitavo mjesto?

Mjesto, vrijeme, šutnja i granica – to su protagonisti. Ljudski likovi u ovome slučaju služe samo kao kulise, kostimi, kako bi se oni istaknuli.

Dunkelblum je roman epoha, rastvaranja svjetova. Na početku stoji izreka da su Austrijanci narod koji nepokolebljivo gleda u prošlost. Nepokolebljivo, ali bezglasno? Pišete da ljudi uvijek imaju neki osjećaj, ali svatko šuti neku vlastitu povijest?

Taj se citat na početku romana odnosi na to da Austrijanci rado ističu svoju naizgled pozitivnu prošlost (carsko doba, za kojim neki i dan-danas žale), ali pritom prešućuju neugodne i sramotne događaje (nacističko doba i vlastitu ulogu u njihovim zločinima). Ljudi se uvijek priklanjaju onomu što im ide u prilog i što ih štiti od vlastite krivnje. A šutnja je dio toga, osjećaj da je bolje držati jezik za zubima.

Izd. Leykam interational, Zagreb, 2022.

Pišete da za Dunkelblumljane povijest mjesta već dugo počinje mnogo kasnije od Rima, čime se bavi jedan od likova, i počinje danom kad su došli Rusi, jer povijest se u Dunkelblumu spotaknula i nakon Rimljana skočila sve do Rusa. Fascinantna je tišina oko toga što se dogodilo u mjestu prema kojemu je Dunkelblum modeliran?

Odgovor je jednak kao i na prethodno pitanje. Rado se naširoko priča o svemu važnome, još od rimskoga doba, no na vrijeme nacizma rado se gleda iz perspektive žrtve. A ta tišina nije fascinantna, već je zagušljiva. Čovjek se mora zapitati kako su mještani uopće mogli toliko dugo izdržati to stanje šutnje.

Stvari se dakle mijenjaju tek krajem jedne druge epohe, padom Berlinskog zida i komunističkih vlasti. Je li do toga došlo slučajno ili je ipak sve povezano s padom sustava, makar Austrija nije bila dio socijalističkoga bloka i koliko vam je to u romanu važno?

Iznimno mi je važno. Godina 1989. nedvojbeno je obilježila poslijeratno vrijeme – sa zakašnjenjem. Tek nestankom dvaju suprotstavljenih nuklearnih sila bilo je uopće moguće razgovarati o onome što se dogodilo prije. Suočavanje s mnogobrojnim sličnim zločinima moglo je započeti tek nakon 1989, i to ne samo ovdje, u Austriji, već i u mnogim drugim dijelovima Europe. To je činjenica. I nema nikakve veze s time što Austrija nikad nije pripadala ni Istočnoj ni Zapadnoj Europi. Ležala je između njih poput svojevrsne tampon-zone i jednako je snosila sve posljedice.

Slučaj o kojem pišete nije poznat hrvatskoj javnosti pa ga možemo čitati bez konotacija koje imaju stanovnici tog područja. Kako je roman primljen tamo, u okolici zamišljenog Dunkelbluma, kako u čitavoj Austriji?

Mislim da nije bilo veće razlike u percepciji. Na istoku Austrije slučaj Rechnitz je vrlo poznat, no roman Dunkelblum jasno pokušava istaknuti bezvremenost i općenitost takva slučaja. To se moglo dogoditi bilo gdje. I događalo se, na ovaj ili onaj način, u brojnim drugim europskim mjestima.

S Rusima se sve nastavlja „s jadnim i ponižavajućim poslijeratnim dobom“ kad se trebalo potruditi da se naznači razlika između Austrijanaca i Nijemaca, odmicanjem od nacističke ideje, gdje zaboravu na ruku idu i događaji nakon rata, odnosno ulaska ruskih snaga. Čitajući roman postavlja se pitanje: je li zaborav moguć zbog pojedinih grijeha s obiju strana i nije li to uvijek tako? Da se glanca uopćena slika rata, a zaboravljaju uvjetno rečeno manji događaji poput ovog dunkelblumskog, jer s njima se stvar od ideologije odmakne prema pojedincima, a tu se stvari mijenjaju zbog mnogih niti koje povezuju?

Ne, ne vjerujem da se „manji događaji“ zaboravljaju. Za ljude iz Rechnitza, odnosno Dunkelbluma, to i nije nešto malo, nego veliko, nešto što znaju da bi trebali opisati ili ispripovijedati. Gdje su svjesni da su tim događajima šutke svjedočili i da za njih snose krivnju. I da su iz dana u dan, iz godine u godinu, radije šutjeli o svemu što se dogodilo. Potrebna je iznimno velika snaga da se u malom mjestu ne govori o događajima takvih razmjera i da se ne raspravlja o njima. S druge strane, „velika povijest“, zapisana u udžbenicima, nešto je drugo. Ali ljudi obično najbolje znaju ono što se odnosi na njih same, ono što se dogodilo u njihovoj sredini.

Svatko ističe svoj komadić žrtve, kako kažete, a svi skupa nose bijelu zastavu, koja u Austriji ima posebno značenje?

Zapravo, riječ je o tome da nitko ne progovara rado o zločinima vlastitih predaka. Ako ih se već ne može prikazati kao heroje, onda ih se opisuje kao žrtve ili pak prešućuje što su učinili. Držim da je to zajedničko svim ljudima. Isto kao što su se masakri uvijek iznova događali, a događaju se i dalje, no odnos ljudi prema njima u neku je ruku licemjeran. To nas ne treba čuditi, ne trebamo se čak ni zgražati nad njima, dovoljno je da se samo suočimo s tim.

Roman ste promovirali u Zagrebu i Puli. Što mislite, kako će ga primiti hrvatska publika jer masovne grobnice kod nas se svako toliko izvuku kao tema, jednako one koje su ostavile fašističke, ustaške snage i sustav, kao i komunistički?

Nadam se da ću ja, odnosno da će roman uspjeti naglasiti univerzalnost takvih priča. U određenim okolnostima takvo što može se dogoditi posvuda. Zločini na Balkanu primjer su toga. Jedino ako shvatimo da pokolji i šutnja nisu ništa specifično za naciste, staljiniste ili bilo koga drugog (protivnike, koje u usporedbi sa samima sobom uvijek rado doživljavamo moralno iskvarenijima), možda će ubuduće biti teže dopustiti da se dogode ili barem da toliko nepodnošljivo dugo budu prešućivani.