Popis darova

Krug

U doba kad se ružičasto rublje noći zamjenjuje crnim

i kad tradicionalno želimo da nitko ne bude sam

ja se ne mogu naužiti samoće.

Mažem je na kruh svakog jutra i još trpam u džepove
za put i užinu umjesto pjesme.

I pozvala bih je kad bih je samo imala čime privući
da pravimo krug oko tajne: da budemo pogled u vatru
drevnog Badnjaka i nijemost želja izrečenih u nebo

koje se otvori

San

Sanjala sam da duboko spavam
 i da se mogu probuditi
 potonula
 do druge strane
 doprla do dna svijeta
 kojem pred blagdane u tramvajima dijele letke
 za školovanje za vojne pilote.

Nitko
u kojem
ne čuje ton
ako i vidi u šumi
(ili rijekama) vile što plaču
ako i osjeća svezane svoje prave ruke
izrasle poput križa iz predjela srca.

Prepun
poruka
elektromagnetskog polja
za gluhe stanovnike koji jedino
čuju praskanje pirotehnike kao znak za veselje.

Tako su dugo
 spremali čežnju u ladice sna o plehovima
 punim kolača
 i toplom mirisu na začinjene jestvine
 za koje je neko srodno tijelo (istog
 neurovegetativnog sustava) moralo neopisivo patiti.

Nadrisljepilo

    blagdani uvis bacaju nadrisljepilo
    do krajnje gumilastike u krinolini svoda

Dva obilata dana blagdana i padanje u san kao snijeg
noći, nisu dosta
da ponište tjeskobu
administrativnim žigom.
Kad smo kao struna na vjetru makar vjetar i stao
i kad je svijet
najednom zgusnut kao veliko gluho uho ispred crkve
svetog Eustaša u pariškoj nekadašnjoj četvrti tržnica; kad se čini

da smo manje od zrna
pred odlukama.
trepne poneka kap
na lišću:
vidim te;
znam

Okićen grad

blagdan je uobičajen dan za tjeskobu. grad pokazuje lica
svoje građevinske zapostavljenosti i epohe
nesklada nanesene sukcesijom
odijela koja ga nisu voljela nego imala
ovlast. dovoljno je
razgrnuti
sloj ili dva
haljine duha
porinuti nosni brod u prostor
slobode tek otpuštene iz okova ošamućene još radom
mehanizma dužnosti.

o jarbol zamijenjen božićnim stablom
ovjesiti jarki bol ispod žigica i sve to upitno gdje je
naš sretan grad?

naše pravo
mjesto
u labavu krugu blagdansko-ljudskih srca
bez gledanja

Bljesak (San 2)

Sanjala sam da duboko spavam
u duplji duha, sraštena
s godovima i kapilarama dok Zemlja
prolazi kroz suncostaj.

I da su se svi drevni
obredi nade i izazova mraku
zaredali u krešendo implozija
u rasprskavanju bljeska buke o stanične stijenke.

crvena zrna

božikovine
jedra u dopuštenoj ranjivosti
nisu zadrhtala
u okružju bodljiva lišća

deblo se treslo
kao gromobran sa mnom u srčiki
i čitavo je čovječanstvo u meni
(barem na čas)
željelo zaglušiti sumnju i znanje

postati
ponovo djetetom

vjerovati
prigušiti osjetila
osim dodira prekrivanja
toplom tkaninom
kretnjom neke beskrajno blage
sigurne ruke.

Poziv

pozvati vas u sušnicu usred zime
u pecivni miris zadržane topline
spojeve oblica, rupice
potkornjaka ili crva koji sniva
pogled na hladno, čisto, ispisano nanovo
kao da nikad…; pozvati vas

i ponuditi pod pun vrećica sjemena
šarenih slika
na koje se hvata
paučina mašte
ulijepljene kapljicama meda

u čizmama
otpuštate svoje ogrtače i na koljena na brodski
pod prstima
otiskujete – ciktaj!

Osamljeno blagdansko stablo usred smrznute doline

stablu možda…

i može biti
dvojbeno vlastito biće ako ne postoji
uho koje mu sluša pad.

no meni ne, ja čujem
disanje njegovih lisnih pora u noći
i kolanje uzbuđenja finih klorofilnih
stijenki kad pomisle zimsko
sunce. kao i izdisaj
krtog, šušnja zgužvanog lista kao papira s
previdom pjesme o postanku.

i samo ne znam kako nije svima
preočita ta premetaljka zabune
da smo na zemlji djeca nedotičnoga
božanskog oca; kad
sve stupa u njezino bujno carstvo
iznova
iz neke utrobe.

kad sve prstima
poput svojih grana i radom vrijednih
stanovnika nutrine
u utrobu raspadom ona vraća;
kao hranu
budućem, plodu, mladome
stablu
melodioznog bića za osluh.

Osamljeni

Magla nas zaštitno zagrće
od svake akutne boli
okvir za maštu
u kojoj tinja
napol zgaslo ognjište

u kojoj
Osamljeni ljudi
ne sjede uz TV-program
i ne sriču želje
na mobitel, ili čak za stolom,
davno ohlađenoj no poluhladnoj
rodbini, koja ih prigodno pozove;

ne gledaju u vrhove
vlastitih prstiju pruženih
drhtavih šaka
ne skrivaju
valovite nokte

ne okreću se
na tramvajskoj stanici kad se učini
da je netko
nešto pitao, a oni znaju

ne uplaćuju za
kumstvo slonićima u Indiji
ni zvjezdicama
neke katedralne žbuke u dugom
restauriranju

ne preslaguju
na policama stvari
izdvajajući vrijedne
koje bi još bile dobre
da se nekom
poklone.

Nego
gledaju u prozor;
čak i ako je neoprano staklo ne u besputnu daljinu
iz koje nitko ne maše
nego u
slike
gradove, čipke
inja i vrtove obilja
i pustolovne staze, dvorce...
koje je ono izgradilo
na prozirnosti stakla

Obustava vatre

uvažila bih Božić kad bi zaista bio dan prekida.

dan dizanja ograda u podjelnim torovima

i kad bi

jedina podjela bila dijeljenje pogače jednako svima
i soli.

pucketanja

vatre badnjaka (cer ili hrast). domaći u njoj kad bi došli

svakome i kad bi se

pred izlaznim vratima podigla jedna stara

šuma

uzdaha diva Kleka u snu

bobice kleke zadrhtale tamnoplavo i bjesovi se
vratili u oganj.

 - - - - - - - - -

Začaravanje
svijeta

DARIJA ŽILIĆ

Vera Vujović pjesnikinja je i prevoditeljica, voditeljica radionica pisanja i voditeljica putovanja. Od 2014. do danas objavljene su joj zbirke poezije: Godina nakon Egipta, Tintana olovka, Prkos čuperka trave i, sasvim nedavno izašla kod izdavača Biakova, Teška voda. U opisu poetike ove pjesnikinje možemo istaknuti da je riječ o visoko stiliziranoj poeziji u kojoj je prije svega smisao ­poezije estetički doživljaj. Autorica ispisuje unutrašnja stanja svoje lirske junakinje, fenomenološki i antropomitološki poetizira svakodnevnicu. U ciklusu Popis darova istražuje pojam i običajne motive blagdana zimskog dijela godine. Njihovu podrazumljivu i ceremonijalnu, povanjštinjenu, civilizacijsku stranu, na čijoj pozadini blagdanska projekcija „mira i ljubavi“, slavljenja svjetlosti te obiteljske pripadnosti dolazi u oštru opreku sa značajkama vremena i naših stvarnih slojeva. Tradicija te projekcije u pjesmama autoričina blagdanskog ciklusa sučeljena je s poviješću i starijim slojevima rituala, čijim je kontekstom ujedno obuhvaćena. Provodni motiv ,,samoće za blagdane“ dosljedni je ishod i izbor promatračke nutrine usmjerene na prebiranja po stvarnom, iznutra, naspram običajnim rutinama i neprisutnosti osjetila.

Potreba za darom tišine (jedinim poželjnim) jest „prazno mjesto“ koje bi pružilo uvjete vraćanju sluha za stvarne potrebe, za Prirodu. I njezinu tajnu obnove bića.

Autoričin je jezik precizan koliko i metaforičan, maštovit i ne zazire od vlastitih neologizama koji teže preciznosti, a ne začudnosti ili dekoru, dok je (govorni) ritam stiha primarna odrednica koja ga strukturira. Na taj način Vera Vujović vraća se prvobitnoj zadaći poezije, začaravanju svijeta, koje pak odlično korespondira s vremenom blagdana, kad se nebo otvara, a veo je između svjetova stanjen.