Pijetet prati kletva, a anegdotu istina

Ana Mušćet, multimedijalna umjetnica čije stvaralaštvo odlikuje izrazita posvećenost projektu, intenzivno je prisutna na umjetničkoj sceni već više od deset godina. Dobitnica je mnogih nagrada od kojih je ona posljednja – Grand Prix na 57. zagrebačkom salonu, uz netom zatvorenu izložbu Albedo u Galeriji Matice hrvatske, i povod za ovaj intervju. Anino stvaralaštvo sastoji od različitih projekata duga trajanja, od kojih se ističe projekt Horizont (2021, rad u tijeku) za koji je i dobila spomenutu nagradu, a na koji se nadovezuje i izložba u Galeriji Matie hrvatskei. Privremena site-specific-intervencija u galeriji nastavak je istraživanja koje umjetnica već nekoliko godina sustavno provodi o temi nasilno odvedenih osoba tijekom rata 90-ih, a s posebnim osvrtom na područje Vukovarsko-srijemske županije.

Snimio Bernard Čović

Kako ste došli na ideju projekta o nasilno odvedenim osobama tijekom rata 90-ih, s posebnim osvrtom na područje Vukovarsko-srijemske županije? Sjećamo se, recimo, projekta Sandre Vitaljić Neplodna tla (2009–2012). Umjetnica se također u mediju fotografije bavila pejzažom kao dijelom političke retorike, mjestom traume.

Nije postojala planirana ideja već samo nastavak bavljenja prethodno započetom pričom s tadašnjim profesorom, Slavomirom Drinkovićem, u čijoj sam klasi i diplomirala i s kojim sam snimila dugi razgovor o njegovu životu i radu, pa tako i o rješenju spomen-obilježja za mjesta masovnih grobnica, kojeg je i autor. Formalno, u sklopu istraživanja i metodološki planirano počinjem onamo odlaziti 2019. Moram istaknuti koliko je važno da je Ministarstvo kulture od 2018. započelo s financiranjem umjetničkih istraživanja jer su samo u sklopu sustavne potpore duga, višegodišnja istraživanja moguća. Projekt je usmjeren konkretno na Vukovarsko-srijemsku županiju iz više razloga, od kojih su dva ključna i pragmatična: sigurna provedba (s obzirom na ostale redovne obveze) i specifičnost terena i sveg njegova političkog sadržaja. Kako su godine prolazile, istraživanje se proširilo, osim na nasilno odvedene osobe i na žrtve silovanja u ratu, a pred prvu produkciju radila sam manje forme priprema za prvi rad, za koji sam odlučila fokusirati se na pitanje pejzaža. Projekt i grafička mapa Horizont tako od studije terenskih zabilješki postaje galerija fragmentiranih drugih mjesta koja, po Focaultu, pripitomljujemo u napetosti njihove reprezentacije onoga višeg, onoga što je izvan i onkraj njih. Pitanje nesavladivoga horizonta, u kontekstu rada o nasilno odvedenim osobama tijekom Domovinskog rata, remeti taj uspostavljeni red prisutnosti i odsutnosti. Drugo (dodala bih – posljednje) mjesto ne ostvaruje se, zadržano je u prostorno-vremenskom prekidu, i artikulira samo tenzije začete kompleksnom vučedolskom vizijom svijeta. Potiče diskontinuitete, bezobzirno akumulirajući vrijeme.

Kako je izgledao sam proces, s koliko ste različitih ljudi surađivali, kako se odvijalo istraživanje?

Izlasci na teren prve dvije godine značili su najviše kontakte s vodećim ljudima raznih udruga Domovinskog rata, ali i konkretne lokalitete Vukovarsko-srijemske županije. Ti razgovori vrijedni su izvori informacija i jedini su putokaz u sklopu terenskog istraživanja, koje je značilo potom i obilazak i snimanje mjesta po županiji, kao i konkretnih mjesta gubilišta koje sam uz pomoć Ministarstva branitelja i Uprave za zatočene i nestale snimila 2021. Jednako tako, iz svjedočenja suradnika preuzela sam priče koje sam ugradila u produkcije koje tek slijede, od kojih je jedna i za film Albedo za koje mi je ključan razgovor sa sada pokojnim Danijelom Rehakom, višegodišnjim predsjednikom Hrvatskoga društva logoraša srpskih koncentracijskih logora.

U kontekstu nestalih i nasilno odvedenih osoba, sam čin izabiranja područja fokusa čini mi se vrlo neugodan i nezgodan zbog osjetljivosti teme. Kako ste pristupili tom problemu i namjeravate li proširiti područje istraživanja?

Izbor je izazovan (tako sam osobno gledala na to kada sam se odlučila za istraživanje). Riječ je o ulasku u teritorij koji je neistražen, o odlasku na terene koji znače brojne intervjue, razgovore i dogovore s ljudima koji su te razgovore obavili već mnogo puta, koji su velikim dijelom razočarani ili rezignirani. Riječ je o brojnim pretpostavkama koje nosite sa sobom. Ovo je i prvi put da sam u životu promijenila vlastita uvjerenja. Ali i naučila mnogo o odnosima koji ne ovise samo o privatnim poveznicama ili pak poslovnim dogovorima, već se temelje na provjeri zajedničkih područja osjetljivih interesa. I nekad ništa nije dovoljno da odnos opstane.

Vaš rad odlikuje istraživački pristup, a pristup je multimedijalan. Kako se odlučujete za pristup i medij u kojem ćete se izraziti?

Odluka se sama nameće temom koju obrađujem. Pitam se što želim (sa)znati.

Završili ste i studij kroatistike i ruskog jezika i književnosti. Koliko se ta činjenica odrazila na vaš umjetnički izričaj?

Često pitanje na koje odgovorim uvijek jednako ili slično. Nemam mogućnost percepcije kako bi bilo da jedan studij nije prethodio drugom. Odražava li se on ili ne? Ne znam. Bi li u nekom drugom scenariju realizirala, primjerice, svoj rad Zastave? Istodobno ne znam i ne vjerujem.

Kao što sam napisala u predgovoru izložbe Albedo, kod vas rezultat nije dokumentacija već je konačni proizvod ispražnjen od viškova značenja te vi kao umjetnica pozivate posjetitelja da stvori vlastita tumačenja i projekcije. Čini mi se da veoma njegujete taj prostor praznine iz kojeg se rađaju ideje i tumačenja…

Mislim da je to jedino mjesto susreta. Je li u pitanju praznina ili promjena moje umjetničke prakse, to još nisam odlučila. Postajem li hermetična? Nemam jasna odgovora na to pitanje. Ali jasno je da sam htjela izbjeći čistu prezentaciju prikupljenoga dokumentarnog materijala. Kod Albeda je došlo i do performativa u obliku scene u kojoj se otvorio prostor praznine, mjesta nestanka na kraju hodnika, što je kamerom zabilježila Ana Opalić.

Grafičku mapu nazvali ste Horizont, a izložbu u Galeriji  Matice hrvatske Albedo. Kako povezujete te dvije riječi?

Ne povezujem riječi nego pojmove, pojave i prostorne činjenice. Sve se događa kroz postupke i načine preuzete iz suradnje s vojskom. Rez, vraćanje, pregled, obrada, skeniranje, toniranje, ponovno obrada, pregled, ponovno vraćanje. Sve po načelu zbrajanja. Pijetet prati kletva, a anegdotu istina. Ništa važno nije fiksirano. Sve je nejasno. Grafička mapa nastala je višeslojnim kolažiranjem digitalno zabilježena materijala, mjesta na kojima su osobe posljednji put viđene, ili za koje se tvrdi da je tako. Prostori su u trenutnoj obradi ili su nedavno dovršeni; riječ je kako o primarnim tako i o sekundarnim grobnicama. Na radove gledam kao na pokušaj kreiranja alatki za orijentir. Za povrat snage. Pitanje je koliki je albedo kada sunce osvijetli ono što smo dvaput presavili, dvostruko pokrili, dvostruko ne izrekli.

Intervencija u Galeriji Matice hrbatske je site specific. Zanimljivo je da ste se fokusirali na činjenicu da je prostor te galerije podrumski.

Albedo je gesta, priređena za prostor galerije smještene ispod razine zemlje. Njegov je začetak u scenariju za film, koji sam počela razvijati prije dvije godine, a koji se referira na vođene intervjue, razgovore, ali i pročitane tekstove o problematici nestalih osoba na području Vukovarsko-srijemske županije. Koncentracija na silazak u zamračeni i izdvojeni prostor potaknula me na promišljanje intervencije u kojoj prostorno-vremenski aspekt poprima karakter metafore.

Izložba je svedena tek na uporabu jednog materijala i svjetlost-sjenu, koja se u njemu odražava dopirući iz druge prostorije. I mapa Horizont također se bavi svjetlom i sjenom, samo kroz medij fotografije, koju precizno nazivate kolažiranom sken-slikom. Proširuje li i na koji način Albedo vaše viđenje fotografije?

 Svjetlo i sjena osnova su oko koje se gradi Albedo, pa je i njegov nastavak na sken-sliku očekivan; što znači biti perceptivan u pogledu sličnosti ako ne inaugurirati sličnost spajanjem pojmova koji se isprva čine dalekima, a zatim odjednom bliskima? Shematiziranje jedne operacije upućuje na (pre)kalibriranje pogleda. Kolaž u jednom radu nije samo metodološki dio nekog postupka iz tog i tog razloga, već se određenoj semantičkoj inovaciji prikrada iz (nekadašnjih) uglova, razmontiranih u današnje čiste linije. Preoblikovati mogu samo vlastitu fotografiju; kod tuđih i dalje stanem nakon reza. I ne fiksiram ih; ne lijepim. Postavljam ih u suodnose sa sjenama koje tvore. U obama slučajevima svakako nije namjera da atribucija bude drska. Otud i neizravno svjetlo koje za intervenciju u Galeriji Matice hrvatske dopire iz druge prostorije. Odnekud, tamo.

Nedavno ste nagrađeni i nagradom Zagrebačkog salona Grand Prix. Što vam znači ta nagrada, pogotovo u kontekstu projekta Horizont?

Nadam se da će rad kompenzirati činjenicu nagrade novouspostavljenim kontaktima, što se već zapravo i događa. Vjerujem da će pomoći stvoriti nove sadržaje. Nagrada jest pomoć. Pomoć radu da si sam stvori prostor nešto veće vidljivosti. Osobno bih bila zadovoljna kada bi kombinacija svega donijela neki nov, snažniji izazov, i meni osobno neku novu ulogu. Neku neiskušanu.