Pamtite me po pjesmama mojim

„Zvuk doživljavam kao sliku, kao boje“, pojasnio je Massimo Savić u televizijskom intervjuu vlastiti pristup glazbi. Dodao je pritom da radi na nadogradnji onoga što mu je bogomdano, na vlastitu talentu, vodeći pritom računa o jednostavnom pravilu manje je više: „Glazba zahtijeva trenutke tišine, trenutke praznine. Jer ako nema praznine, onda nema ni napetosti.“

Otišao je prerano, šokantno brzo, a tijekom četiri desetljeća karijere njegove su se zvučne slike katkada i drastično mijenjale – od art-rocka i synth-popa do funka, dancea devedesetih i srednje rock-struje – no u središtu svake od njih bio je i ostao njegov vokal, toliko slavljen i hvaljen da se činilo kako su mu sve stručne nagrade unaprijed osigurane: u razdobljima od 2004. do 2007. i od 2012. do 2016. bio je predodređen za Porina u kategoriji muške vokalne izvedbe. Čini se da se na domaćoj sceni nitko nije mogao, niti usudio, uspoređivati s njegovim stilizmima otprilike na razmeđu Scotta Walkera, Davida Sylviana i Davida Bowieja iz post-Ziggy-faze. „Stvar je u tome da smo i Bowie i ja i Scott Walker imali baritone s primjesom tenora, to je frekventni spektar, zbog toga su slični. Ako si, osim toga, sofisticirano odjeven, odmah počinju priče o imitaciji. Ipak, publika je brzo shvatila da sam ja – ja“, komentirao je Večernjem listu optužbe o „imitacijama“ stranih heroja.

Massimo Savić – najosebujnija vokalna pojavnost
u novijoj povijesti hrvatskoga popa / Snimio Duško Marusić  / PIXSELL

No tko je doista bio Massimo i što ga je tolike godine održalo na vrhu? Afirmirajući se u kontekstu skučena kulturnog miljea poput našeg, njegova sveprisutnost katkada „zamagljuje“ pravu sliku o jednoj od bitnih hrvatskih pop-zvijezda. Rođen je 1962. u Puli, ali ga je put u mladim danima vodio na razne krajeve svijeta – u Italiju i Australiju, konkretnije –  prije negoli se skrasio u Zagrebu, gdje je dovršio školovanje. Karijeru je počeo ranih osamdesetih na čelu kvinteta Dorian Gray, koji je slijedio sva zacrtana načela art-synth-popa, prevodeći ih uspješno u kontekst kasnoga zagrebačkog novog vala. Imidž članova benda s ovitka albumskog prvijenca – skrojen po mjeri Bowiejeva lika s albuma poput Heroes i Scary Monsters – otvoreno je reflektirao njihove ključne utjecaje i kreativne nakane.

Znajući da im je za medijsku pozornost potreban snažan radijski hit, na sugestiju ondašnjeg Jugotonova uredničkog stratega Siniše Škarice reinterpretirali su klasik The Sun Ain’t Gonna Shine (Anymore), koji nisu napisali The Walker Brothers, ali su ga 1965. proslavili. No Sjaj u tami bio je blagoslov i prokletstvo, uteg oko nogu sastava barem jednako koncipirana na „umjetničkim“ kao i komercijalnim temeljima. Kad se nakon drugog albuma Za tvoje oči (1985) Dorian Gray preselio u povijest, Massimu nije trebalo dugo da shvati prvo pravilo šoubiznisa: trendovska prilagodba ključ je svakog ozbiljnijeg dugoročnog uspjeha. Naslovna skladba prvog solo albuma Stranac u noći naznačila je zaokret prema širokoj ne-rokerskoj publici, što je potvrdila plodna i razmjerno duga suradnja sa Zrinkom Tutićem. Istovremeno, usporena soul-adaptacija Stublićeve Zamisli život u ritmu muzike za ples u suradnji s autorom očuvala je njegov novovalni kredibilitet. Katkada je djelovao  na dijametralno suprotnim glazbenim polovima, s jedne strane u natjecanju za Pjesmu Eurovizije, a s druge u eksperimentalnom projektu Metal Guru s članovima umjetničke frakcije Labin Art Expressa.

Ipak, vrijeme će pokazati da je njegov najprirodniji ambijent melodiozni, produkcijski dotjeran pop za odrasle, na rubu mainstream rocka i na korak do „estrade“. Kad je 1995. snimio notorni hit Benzina, bilo je teško razlučiti je li to bizarna manifestacija neke Massimove šale, ili pak ozbiljan pokušaj uklapanja u ondašnje cro-dance-tokove. Bez obzira na to što je bilo posrijedi, upravo će se ozbiljnost i ustrajnost pokazati njegovim najvažnijim osobinama. Sve što je činio činio je posvećeno, predano i bez zadrške.

To se osobito odnosi na dva konceptualno povezana albuma Vještina, objavljena u razmaku od dvije godine (2004. i 2006), s kojima je u novom stoljeću spektakularno revitalizirao karijeru. Njihov uspjeh proizlazi iz kombinacije gotovo savršena izbora pjesama i autora – Arsen Dedić, Branimir Štulić, Goran Bregović, Jura Stublić – i pogođena osjećaja za mjeru pri njihovoj interpretaciji i novog „tumačenja“. Tako će, na primjer, Loše vino (plod suradnje Dedića i Bregovića iz 1970-ih) i klasik Indexa Bacila je sve niz rijeku (Vještina I) doživjeti emotivni remake dostojan mitskih izvornika. Uz još dva elegantno izvedena standarda Dugmeta i nešto novog materijala, Vještina II uz ostalo uključuje i besprijekornu interpretacije najbolje Stublićeve balade Mi nismo sami, koja možda označava vrhunac Massimove cjelokupne karijere.

O važnosti i omiljenosti tog projekta dovoljno govori činjenica da mu se petnaest godina poslije vratio u koncertnoj formi, kad je u formi vrsna kvarteta (uz Elvisa Stanića, Henryja Radanovića i Ivana Popeskića) u primjereno intimnu ugođaju kazališta Gavella izveo probrane skladbe s obaju albuma – što je dakako, rezultiralo live pločom Vještina Boutique. Premda ostavlja dojam individualca bez ostatka, Massimo se uvijek dobro osjećao u različitim suradnjama, u rasponu od Nene Belana, Matije Dedića i Meritas do Zagrebačkih solista. Energična Nama se nikud ne žuri (u društvu Vatre) nije samo među najčešće emitiranih pjesama 2018. nego i Massimov simboličan povratak vlastitim art-rock-korijenima, ovoga puta u modernom kontekstu, u društvu mlađih kolega iz Vatre koji su se vjerojatno nadahnjivali opusom grupe Dorian Gray. Rijetki osporavatelji u kasnijim su mu etapama predbacivali da je prelazio granicu koja „art“ dijeli od artificijelnosti i prenaglašene melodramatičnosti, ali Massimo je unatoč svemu zadržao razinu samopouzdanja, izvođačke strasti i, kao najvažnije, karizmu možda najosebujnije vokalne pojavnosti u novijoj povijesti hrvatskoga popa.