Otvorenost i okrenutost budućnosti

Kazališno-teatrološki Krležini dani pripadaju rijetkim i velikim manifestacijama koje su ucrtale Osijek kao sjecište vrijednog arhiviranja i znanstvenog promišljanja dramskih i kazališnih povjesničara. S godinama će uslijediti sve veće otvaranje, u prvome redu prema suvremenom plesu, performansu i prostornom te izvedbenom dokumentiranju izvaninstitucionalne scene, ali i različitim interpretacijama bilo repertoarnih silnica, lutkarskih uzleta ili sve kraćih odmaka od ne tako davne kazališne povijesti. Organizaciju skupa i njezina praktičnoga dijela u kazališnim izvedbama te predstavljanjima teatroloških izdanja i dalje nose Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, osječki Filozofski fakultet i Odsjek za povijest hrvatskoga kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Ovogodišnja krovna tema zapravo je nastavak na prethodnu dvogodišnju, Devedesete u hrvatskoj dramskoj književnosti i kazalištu, prvi i drugi dio.

Prvo desetljeće 21. stoljeća u hrvatskoj dramskoj književnosti i kazalištu, prvi dio tako za treću generaciju hrvatskih teatrologa postaje vrijeme o kojem su možda čuli i čitali, no nisu mogli aktivno sudjelovati, za drugu ono u kojem polagano ulaze u kazalište tijekom studija i stasaju kao mladi znanstvenici, a za prvu ono u kojem se percipiraju promjene i donose sudovi. Tijekom tri intenzivna i aktivna dana od 8. do 10. prosinca održano je 28 izlaganja, od kojih jedno preko Zooma, a dva je umjesto spriječenih izlagača pročitao akademik Boris Senker. Nažalost, kao i lani, izostalo je uvodno, autorefleksivno izlaganje dramskog pisca, ovaj put Ivana Vidića. Tematski su kretanja bila unutar povijesti i teorije dramske književnosti (Dubravka Crnojević Carić, Kristina Peternai Andrić, Anđela Vidović, Katarina Žeravica i Iris Spajić, Martina Petranović, Ivana Žužul, Ivan Trojan, Ivan Bošković, Alen Biskupović i Lucija Periš, Marija Krnić), obuhvaćanju repertoara ili festivala hrvatskih kazališta preko Šibenika, Zadra, Varaždina pa do Mostara (Grozdana Cvitan, Mirna Sindičić Sabljo, Marijan Varjačić, Robert Raponja), suvremenim čitanjima starije hrvatske književnosti (Ivana Mikulić), režijskim čitanjima Glembajevih (Goran Pavlić, Kim Cuculić), Teatru u gostima upravo kao reakcije na krizu publike (Lucija Ljubić), jednokratnom pomicanju granica u lutkarstvu (Igor Tretinjak), promjenama i važnosti javnog, izvedbenog prostora od Studentskog centra, Brijuna do suvremenog poimanja prostora kao robe s komercijalnom vrijednosti (Višnja Kačić Rogošić, Nataša Govedić, Suzana Marjanić), složenoj hijerarhiji eksperimentalne scene (Ivana Slunjski), participativnosti i iskorištavanju međuprostora (Ana Gospić Županović, Maja Đurinović) da bi završilo s performerima od Slavena Tolja, Siniše Labrovića do Toma Gotovca (Ljubica Anđelković Džambić, Iva Matija Bitanga).

Heterogeni i disperzirani tematski raspon pratila su i brojna predstavljanja novih teatroloških izdanja u foajeu Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku. Tako nas je objavljeni prošlogodišnji zbornik nanovo podsjetio na razbijanje predrasuda o devedesetima kao monolitnim kazališnim godinama. Monografija Ivo Gregurević više autora (Boris Senker, Danijel Rafaelić, Lada Martinac Kralj i Nada Koturić) upućuje na mnogo širu sliku i poseban oblik kazališne prisutnosti. Tijelo otpora Satana Panonskog Ljubice Anđelković Džambić otkriva želju za prihvaćanjem umjetnika kao performera. Rafoltova Montažstroj s Emancipatory Performance Politics, Never Mind the Score sidrište nalazi u teoriji. Suvremeno lutkarstvo i kritika pod uredništvom Igora Tretinjaka pripada pionirskim knjigama u tom području. Dok je knjiga čvrste i jasne metodologije Suzane Marjanić, Umjetnost performansa i kinizam: izvedbena linija otpora, nastavak njezina dugogodišnjeg i iscrpnog bavljenja temom.

U praktičnom dijelu XXXIII. Krležinih dana nakon svečanog otvaranja izložbe Bijenale kazališnog slikarstva u organizaciji Hrvatskoga narodnog kazališta u Varaždinu, odigrane su i tri predstave: domaćinova Čaruga, Sloboština Barbie zagrebačkog KunstTeatra i Miroslav Krleža: Sjetite me se 2022. Gorana Matovića. Nakon protekle dvije godine obilježene krizom i odgodama, jasno je vidljivo vraćanje izvedbene normalnosti, no i dalje ostaje prostora za napredak čak i kad se pohvalno uključuju izvedbe izvaninstitucionalnih kazališta. Zaključno i ne manje važno, manifestacija je duboko okrenuta vlastitoj budućnosti. Budi se, barem povremeno, nužan polemički ton jer povijest koja je vrijedno rezimirana posljednjih godina itekako je svježa, baš i kao njezini akteri.