Otac videoumjetnosti

Izvrsna je izložba Nam June Paik, In the groove u zagrebačkom MSU-u. Partner je izložbe Nam June Paik Art Center iz južnokorejskoga grada Yongina. U Hrvatsku je odande pristiglo šesnaest Paikovih radova, a ostatak su radovi umjetnika iz regije. Ukupno je na izložbi 41 rad. Radovi su posuđeni iz Muzeja savremene umetnosti iz Novog Sada i Beograda, iz Budimpešte, Rijeke i Maribora, Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i Hrvatskog filmskog saveza iz Zagreba, Electronic Arts Intermix iz New Yorka, iz Sive zone – prostora suvremene i medijske umjetnosti na Korčuli te od umjetnika koji izlažu: Ive Dekovića, Sreče Dragana, Silvija Foretića, Sanje Iveković, Dalibora Martinisa, Vladimira Peteka, Vladana Radovanovića i Andreja Zdraviča.

Rad Mjesec je najstarija televizija  / Izvor MSU

Predavanje studentima četvrte godine iz kolegija Suvremena umjetnost na Akademiji likovnih umjetnosti o Namu Juneu Paiku (1932–2006) počinjao sam otprilike ovako: od rata u Koreji Paikova obitelj emigrira u Tokyo. Tamo je stasao mladić talentiran za glazbu. Na konzervatoriju je dobio odličnu poduku, postao vrstan pijanist. Diplomirao je s radom o njemačkom kompozitoru Arnoldu Schönbergu. No umjesto da nastavi koncertnu karijeru, vodila ga je znatiželja, zanimalo mnogošto drugo. Filozofija umjetnosti i glazbe primjerice, ali i razumijevanje inovacija na planu tehnike i tehnologije. Odlazi u München da bi se susreo s Karl-Heinzom Stockhausenom, avangardnim skladateljem. Anegdota govori da je pred velikoga kompozitora stavio na bok postavljen pijanino i rekao neka ga uništi kako razara tkivo tradicionalne klasične glazbe, upravo kako je i radikalni Paik izvodio performans u kojemu sjekirom razbija pijanino. Majstor je mirno vratio pijanino u uobičajen položaj.

Dekonstrukcija tradicije

Paikov se odnos prema glazbi promijenio potkraj pedesetih, u čemu presudnu ulogu ima susret s američkim skladateljem i suosnivačem pokreta Fluxus Johnom Cageom. Glazbena izvedba nije više trebala biti s predumišljajem i određenim tokom i ishodom. Tradiciju je trebalo potkopati i dekonstruirati. Paikova je žestoko eksperimentalna i inovativna praksa bila revolucionarna za suvremenu umjetnost. Istraživao je (poput Cagea) improvizirane zvukove poput piljenja ili razbijanja klavira, do invencije novih (anti)instrumenata poput urininstrumenata ili složenih instrumenata izrađenih od globalno umreženih ekrana. Paikov pionirski rad pomogao je definirati novo polje videoumjetnosti i umjetnosti novih medija, utemeljeno na dubokom razumijevanju tehnologije elektroničke komunikacije i njezinim snažnim učincima na globalnoj razini.

Tijekom karijere Paik je iskušao mnoštvo različitih područja kako bi promislio i artikulirao novo društvo utemeljeno na tehnologiji i odnosu čovjeka prema njoj. Neprestani nagon za preispitivanjem i prenamjenom medija dok je riskirao s različitim pristupima stvaranju umjetnosti definirao je Paikovu ostavštinu pionira u suvremenim umjetničkim događanjima. Nam June Paik među prvim je umjetnicima pokazao dubinsko razumijevanje revolucionarnih implikacija uporabe videotehnologija na društvo, pa tako i umjetnost. Zalagao se za „elektroničku autocestu“ (electronic highway) u smislu otvorene i besplatne mreže s globalnom recepcijom. Ikonoklastička djela Paika – kojega nazivaju i ocem ili pionirom videoumjetnosti – istražuju spoj umjetnosti, tehnologije i popularne kulture, a korejsko-američki umjetnik utjecao je i na generacije konceptualaca i videoumjetnika u Jugoslaviji, o čemu izložba govori.

Mjesec je najstarija televizija

Šezdesetih godina preselio se u New York. Tamo je upoznao violončelisticu Charlotte Moorman, koja mu postaje suradnica i s kojom je izvodio mnogobrojne performanse. Na zagrebačkoj je izložbi videorad u kojem Moormanova svira sarabandu iz Bachove Treće suite za violončelo solo, ostavlja glazbalo, ulazi u bačvu punu vode, izlazi mokra i nastavlja svirati gdje je stala. Moormanova slika i izrađuje grafike s motivom žutoga violončela. Sjajno je vidjeti legendarni Paikov rad Mjesec je najstarija televizija, u kojem su na nizu poredanih televizora prikazane različite Mjesečeve faze, od polumjeseca do punog mjeseca. Naslov aludira na činjenicu da su u vrijeme kada nije bilo televizije ljudi projicirali slike i zamišljali priče gledajući u Mjesec.

Tu je i videorad Dobro jutro, gospodine Orwell (Pariz uživo), u kojemu se suprotstavlja prognozi totalitarnoga društva u kojem će Big Brother centralizirati znanje i autoritet korištenjem televizije u romanu 1984. Georgea Orwella. Pritom se transponiraju izvedbe avangardnih umjetnika kao što su John Cage, Merce Cunningham i Charlotte Moorman. Tribute to John Cage iz 1973. posvećen je američkom skladatelju suvremene glazbe koji se zanimao za zvukove, crtanje na notnom papiru, plesanje i proučavanje gljiva te utjecao na mnoge umjetnike pa tako i Paika. Slijedi Ključ autoceste, videorad posvećen obliku i tekstovima na demotskom, grčkom i hijeroglifima ispisanom kamenu iz Rosette, po kojoj je Champolion dešifrirao egipatske hijeroglife. Na tome je radu Paik primijenio svoju ideju „elektronične superautoceste, s crtežima automobila, televizora, satelita i Buddhe“. Tu su i videoradovi s naslovom Leptir, čest motiv u Paikovim radovima, praćen glazbom opere Madama Butterfly, a koji se nalazi i u korejskim dječjim pjesmicama Nabiya, što znači leptir. Tako Paik briše granicu između visoke umjetnosti i masovne kulture sa zajedničkom temom leptira.

Rad TV-Buddha

Od Sanje Iveković do Dalibora Martinisa

Rad Tigar je živ, trokanalni video, naručilo je korejsko predsjedničko povjerenstvo za novo tisućljeće, a predstavljen je 31. prosinca 1999, izvedbom emitiranom uživo u 77 zemalja diljem svijeta posredovanjem raznih TV-kanala. Scene su to borbe tigra i lava, folklorni prikazi tigra, s izmjeničnim slikama umjetnika kako svira klavir, operne pjevačice koja pjeva arije te scenama iz raznih performansa, dinamično i vizualno čarobno. Signali, paralele i refleksije u grooveu (u utoru) Nam June Paika mogu se pronaći u hrvatskim i regionalnim umjetničkim djelima koja odjekuju i izvedena su pod izravnim utjecajem Paika i Fluxusa te potvrđuju Paikove najistaknutije postavke. Od hrvatskih umjetnika tu su radovi Sanje Iveković – izvanredan rad Resnik, sadnice stabala u vrtu i video na kojemu se izmjenjuju riječi Change, Seed, Sever, Roots, Life, Soil, Bad, Care, Sight, Good, Ugly… i radovi jednoga od najvećih hrvatskih živućih umjetnika Dalibora Martinisa.

 Izložbu otvara slavni Paikov rad TV-Buddha. Buddha sjedi pred televizorom. Izveo je taj rad u stotinama varijanti. Mnogi su u svjetskim muzejima i privatnim zbirkama. Na zagrebačkoj je izložbi onaj u kojemu se vidi lice posjetitelja na ekranu kada ga približi Buddhinoj glavi. Odmah uz TV-Buddhu izložen je Martinisov Kameni vrt, u more pijeska do pola uronjeni televizori, složene filozofijske problematike. Martinis i Ivekovićeva poznavali su Paika te ga tri puta intervjuirali u New Yorku i Zagrebu. Tu je i rad Ive Dekovića (1951), desetljećima profesora na ahenskoj akademiji, televizori u ribarskoj mreži, izlagan na Venecijanskom bijenalu 1993. Deković je studirao u klasi Nama Junea Paika na Kunstakademie u Düsseldorfu i bio pod određenim utjecajem velikog umjetnika i profesora. No nevjerojatan mi je previd kustosice Muzeja suvremene umjetnosti i ove izložbe da nije uvrstila rad Sandra Đukića (1964), vrsnoga foto-, video- i konceptualnoga umjetnika, jednoga od najboljih koje Hrvatska ima u svojoj sredini. Đukić je diplomirao slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Đure Sedera i na Kunstakademie u Paikovoj klasi. Pričao mi je da je profesor Paik čitavu klasu svojih studenata iz cijeloga svijeta počastio dvotjednim boravkom u New Yorku, otvorio im vrata svih muzeja, galerija i atelijera, učio ih tehnici videa, a ideje će doći same. Vodio ih je na večere u gostionice.

Paik je bio skroman i razborit, zanimljiv, duhovit i uvijek nasmijan. Kako je Paik mnogo putovao, klasu mu je vodila asistentica, američka videoumjetnica Nan Hoover, s kojom je Đukić ostao prijatelj do njezine smrti. Tu su i konceptualni radovi na tragu fluksusovsko -paikovskih postulata Gorana Trbuljaka, prazan televizor bez ekrana i antologijski Ping-pong Ivana Ladislava Galete. Video Ping-pong bavi se iluzijom igre i odnosom „mogućeg“ i „nemogućeg“, a instalacijom Zrcalni ping-pong – pola stola za stolin tenis s reketom i lopticom nalazi se pred zrcalom – sugerira se igra sa samim sobom i produbljuje ideja o tome da je vizualna varka koju gledamo na videu i fizički moguća.

S područja bivše Jugoslavije nekoliko je avangardnih umjetnika stvaralo konceptualnu umjetnost. U Srbiji neki su umjetnici izvodili performanse preispitujući govor, ali i mogućnosti tjelesnih pokreta, dok recitiraju razne tekstove, od filozofskih do poezije. Vladan Radovanović istražuje odnose između glazbe i zvuka, književnosti i vizualnih umjetnosti. Splitski skladatelj Silvijo Foretić godine 1964. izvodi na koncertu performans Pianoforetić, spavajući ispod klavira, na tragu performansa koje su u Wiesbadenu izvodili fluksusovci George Brecht i George Maciunas. Bavio se dekodiranjem notnoga zapisa u jezik. Vjerodostojna je Katalin Ladik iz Novoga Sada, koja je također na tragu fluksusovskih praksi istraživala jezik, izvodila performanse, pa i video Poemim, na kojemu vidimo autoričino lice s velikom čašom vode koju uvlači u nos i izgovara neartikulirane riječi te ispušta razne zvukove ne bi li izrazila emocije. S druge su strane njezini crteži vizualne poezije i slova koja „pokušavaju“ formirati riječ, zapravo slova i slogova koji bi mogli postati, ali još nisu, riječi.