Oduvijek sam slobodnjak u duši

Marija Sekelez je glumica, producentica i dugogodišnja ravnateljica Gradskog kazališta Žar ptica. Nedavno je u tom kazalištu, koje je organizacijski i programski postavila na noge i snažno obilježila, proslavila pedeset godina umjetničkog rada. Rođena u Vukovaru, odrasla u Splitu, zagrebačku je Akademiju dramske umjetnosti završila 1972. kao jedna od najboljih studentica. Ostvarila je niz uloga u kazalištu (osobito u Teatru &TD, ali i mnogim drugim kazalištima, između ostalih u predstavama Kaspar, Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj, Woyczek, Don Juanov osmijeh, Odmor za umorne jahače, Ručni rad, Volpone), na filmu i televiziji. Osobito se ističu njezini monodramski projekti (Tebi, moja Dolores Saše Božović, Večernja zvijezda ili Žena sam Vesne Parun, Uzmi me takvu kakva jesam Vesne Krmpotić, Isadora ili Prva bosonoga plesačica Ala Weinera). Producirala je i igrala glavnu ulogu u predstavi Majstorska klasa Marie Callas 1998, s kojom je nastupala u Hrvatskoj, ali i Londonu i Parizu. Dobitnica je niza nagrada, između ostalih Posebne nagrade hrvatskog glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti 2015, Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 2019, Nagrade Zagrepčanka godine 2020, a odlikovana je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića 1996. Sve to više su nego dobri razlozi za razgovor s Marijom Sekelez.

Snimio Jurica Galoić / PIXSELL

Krenimo od početka. Kako ste se zainteresirali za kazalište i odlučili da će vam ono postati životni poziv?

Ja sam iz Splita, uz protivljenje roditelja i nedostatak sredstava, odlučila otići na prijemni ispit za zagrebačku Akademiju. Pripremala me Božena Kolničar, divna glumica, Zagrepčanka koja je cijelu karijeru provela u Splitu. Važnu ulogu imala je i Tribina mladih, u kojoj sam sudjelovala, a vodila ju je Milka Barač, okupljajući mlade ljude svih profila. Oliver Dragojević, Đurđica Miličević Barlović, Jakša Fiamengo, Luko Paljetak, Momčilo Popadić… Događale su se fantastične stvari, svaku smo nedjelju na Prokurativama, u današnjem Gradskom kazalištu mladih, imali predstave za mlade, pjevali, recitirali, glumili. Bila je to oaza kreativnosti.

To je Split. Onda ste stigli u Zagreb, na Akademiju?

Da, za prijemni sam pripremila Kasandru, Camusov Nesporazum i pjesme Luka Paljetka i Tina Ujevića. Bila sam vitka, u bijeloj haljini, kiša je padala. Ušla sam na Akademiju i prvi kojeg sam ugledala bio je podvornik, zvao se Čišmir. Krupni čovjek, visok, s mnogo bijele kose. Izgledao mi je kao neki bog Posejdon. I prošla sam, iz prve. Budući da su roditelji time bili vrlo nezadovoljni, položila sam prijemni i na Filozofskom fakultetu, komparativnu književnost i češki. I tu sam stigla do apsolventure. Cijela naša generacija na Akademiji bila je jako siromašna. U klasi su bili Veronika Durbešić, Zrinka Kolak Fabijan, Zdenka Marundžić, Mirjana Pičuljan, Žarko Savić, Zlatko Vitez, Rajko Bundalo, Eduard Černi. Na Akademiji smo se čak i kupali i grijali, jer su podstanarske sobe bile grozne, ali bili smo u totalnom zanosu i ništa od toga nam nije smetalo. Na drugoj su godini počele prve uloge, male, u &TD-u.

Po čemu pamtite vrijeme u &TD-u?

U to vrijeme ravnatelj je bio Vjeran ­Zuppa, bilo je to njegovo zlatno doba. Ostala sam tamo deset, petnaest godina. Igrala sam u gotovo svim važnim predstavama tog razdoblja. Kaspar s Ivicom Vidovićem, Don Juanov osmijeh i Odmor za umorne jahače Ivice Ivanca. Kad se Vlasta Knezović razboljela, uskočila sam u Hamleta u Mrduši Donjoj. Kultni Ručni rad, koji smo igrali deset godina. S tim smo predstavama dobili sve moguće nagrade u bivšoj državi. Poslije sam igrala i u Stoppardovu Hamletu u režiji Zlatka Boureka.

Onom s poznatim guzovozima i lutkama.

Da, tom. S njim smo obišli četrdeset svjetskih festivala, od Caracasa do New Yorka. Samo smo šest puta bili u Španjolskoj. Za izlazak iz država plaćao se depozit, danas nezamislivo. Paralelno sam radila i u Trešnji, dolazila su snimanja, samostalni projekti.

Spomenuli ste samostalne, monodramske projekte. Što vam je bio poticaj da ih počnete raditi?

Diplomirala sam 1972, tada su se još osjećale posljedice Hrvatskog proljeća, nije bilo otvorenih vrata za angažman. Znala sam da moram pokazati da sam tu. A kako sam uvijek intenzivno pratila književnost, prvo sam počela raditi multimedijalni projekt Večernja zvijezda ili Žena sam po poeziji Vesne Parun. Imali smo snimke na kojima je govorila Vesna Parun, od Zlarina, do njezina doma u Studentskom gradu. Ja govorim pjesme, ona komentira njihov nastanak.

Kako je bilo surađivati s Vesnom Parun? Ona je bila poznata po osebujnosti.

Bilo je urnebesno. Jako me zavoljela, zvala me Gavrošica, ne znam zašto. Dolazila sam kod nje, snimali smo je, film je napravio Suad Sudović. Pratila sam je u Kupalište Diana u Ilicu. Normalno je da smo imali i prijepore, s njom je bilo nemoguće drukčije. Imala je toliku tremu da nije došla na premijeru. Ako je nešto definiralo moje mladenačke zanose, bili su to njezini stihovi. Poslije je došla meditativna, transcendentalna Vesna Krmpotić. Spojila sam dvije Vesne, toliko različite. Nije to slučajno. Bila su to istovremeno svjedočanstva preko njih o meni.

Kakav je vaš odnos prema kritici?

Najteže su kritike koje dobijete kao mlad glumac. Svi bi kritičari trebali biti posebno pažljivi prema mladim glumicama i glumcima. Kritika dobivena na početku karijere ožiljak je koji zauvijek ostaje. Gledatelji i slušatelji zaborave, ali glumac to uvijek pamti. A kritičar može biti indisponiran, pristran. Stariji mogu sve podnijeti. Ja danas uvažavam svoje mišljenje, kritiku više ne. I kritičari su nekada bili korifeji, sjećam se Anatolija Kudrjavceva, Dalibora Foretića, Marije Grgičević, Petra Brečića. Danas nemamo nijednog koji je izrastao u vertikalu čije se mišljenje zaista cijeni, a ni novine više nisu takve. Koliko je napora potrebno da se napravi i najmanja uloga, a kamoli ona velika, a glumci se u kritikama često tek uzgred pobroje.

Glumačko obrazovanje apsolutno je palo / Kritičari bi trebali biti posebno pažljivi prema mladim glumicama i glumcima. Stariji mogu sve podnijeti / Divim se svim slobodnjacima i njihovoj kreativnosti, a ogorčena sam na to koliko su loše financirani

Imali ste priliku primati glumce u ansambl kao ravnateljica. Je li glumačko obrazovanje danas na visini zadatka?

Ne, apsolutno je palo. Trideset sam godina bila slobodnjak, a dolazili su mi glumci nakon godine i pol jadni što nema posla. Događa se hiperprodukcija, jer su razni politički „meštri“ odlučili da svaki grad mora imati akademiju. Ispada da su akademije nastale da bi profesori imali plaće, a tko se poslije brine o glumcima? Nitko, a izlazi mnogo talentiranih. Divim se zato svim slobodnjacima i njihovoj kreativnosti, a ogorčena sam na to koliko su loše financirani.

Često se govori da ste preporodili Žar pticu, kako ste došli u to kazalište i kakvu ste situaciju zatekli?

Jednostavno sam osjetila da bih mogla voditi kazalište. Javila sam se na natječaj, nisam mogla, kao što se danas može, dobiti uvid u financijsko stanje i osoblje prije prijave. Na računu je bilo nula kuna, bilo je jedanaest podstanara, šahisti su u kazalištu igrali šah. Četiri glumca su bila na plaći, imali su ukupno šest izvedbi godišnje. I pas lutalica, kojeg smo odstranili, a onda su ga, da mi napakoste, vratili natrag. Dok nije napao policajca, nije otišao. Počeo je hod po mukama, trebalo je sve oformiti, pozicionirati kazalište, ljudi nisu znali ni gdje je.

Koji su bili prvi potezi? Kako ste pokrenuli stvari u kazalištu?

Prvi je potez bio da sam dobila herpes zoster po licu, ali nisam bila na bolovanju. Postupno smo povećali ansambl. Napravili smo Bonton po tekstu Zvonimira Baloga, i nekako je krenulo, dalje i dalje. Radili smo Bajku o ribaru i ribici, koja je odmah dobila Nagradu hrvatskog glumišta. Dosad ih je Žar ptica dobila osam, od toga šest pod mojim vodstvom, a dvije, do sada, u mandatu Drage Utješanovića. Imamo osamdeset nagrada, obišli smo cijeli svijet s predstavama. Od svega što se dogodilo mogla bih napraviti stand up. U šesnaest godina kroz Žar pticu prošlo je 750.000 djece. Uvijek sam govorila da su djeca u kazalištu glavna.

S kojim je redateljima Žar ptica najbolje surađivala?

S Robertom Waltlom, napravio je tri genijalne predstave. Jako smo dobro surađivali s Oliverom Frljićem, njegova Družba Pere Kvržice igra još danas, više od deset godina od premijere. Kroz Žar pticu prošlo je 400 umjetnika u autorskim timovima.

Imaju li redatelji osjećaj za kazalište za djecu?

Nema režiranja za djecu ili odrasle. Odabrani tekst treba vrhunski pretočiti u predstavu. Etička i estetska komponenta za djecu su presudne, ona neće gledati neku nakaradu, već uživati u ljepoti i plemenitosti.

Slažete li se onda s onom, neki će reći, frazom, da su djeca najiskrenija publika?

Da, jer reagiraju iz srca. Odrasli svašta progutaju, često mi je žao što publika nije malo nepristojnija, a onda mi opet bude žao jer bi ta nepristojnost bila upućena glumcima.

Marija Sekelez u ulozi krčmarice i Rade Šerbedžija u ulozi Don Juana u predstavi Don Juanov osmijeh autora Ivice Ivanca, u režiji Božidara Violića, Teatar &TD, 1976. godina / Privatna arhiva

Imate li osjećaj da ste prepustili Žar pticu u dobre ruke?

Apsolutno. Drago Utješanović, sadašnji ravnatelj, trinaest je godina bio član Žar ptice i vidio kako sve funkcionira. Svi smo danas u izvrsnim odnosima, poštujemo se, volimo. Bio bi mi najveći poraz da je Žar ptica propala poslije mog odlaska, nisam od onih koji kažu „poslije mene potop“. Dolazim na svaku predstavu i uvijek im iskreno kažem što mislim. Ne može svaka predstava biti dobra, ali većinom su takve.

Jeste li zadovoljni kako je prošla proslava 50 godina vašeg umjetničkog rada?

Jesam. Bilo je baš ležerno, ništa pretenciozno. Zadovoljna sam da je sve to iza mene. Zasad nemam nikakvih planova, naradila sam se i moram sad malo odahnuti. Kada bi me netko pozvao, i da mi se to svidi, bila bih spremna raditi svoj glumački posao. Produkcije mi je dosta. Ipak, oduvijek sam slobodnjak u duši i iz petnih žila navijam za današnju nezavisnu scenu. Usuditi se i izdržati, to je bio moj moto, a neka bude i poruka za današnje mlade.