Odlazak pape emeritusa i vrhunskog teologa

Zadnjega dana vrlo složene 2022. umro je papa emeritus Benedikt XVI. Rođen je 1927. kao Joseph Aloysius Ratzinger, sin domaćice i policajca, u bavarskim Alpama u malenom mjestu Marktlu. U njegovu životu zrcali se dosta povijesti. Majčina obitelj bila je podrijetlom iz Južnoga Tirola, dijela Austrije koja je pripao Italiji nakon Prvoga svjetskoga rata. Odrastao je u najgore moguće doba za Njemačku i svijet, mladost mu je bila u znaku rastućega nacizma. S dvanaest godina otišao je u sjemenište, ali rat mu je prekinuo obrazovanje. Zapadni mediji, pogotovo britanski, obožavali su objavljivati slike mladoga Josepha u uniformi protuzrakoplovca (često krivo pišući da je riječ o odori Hitlerjugenda), u pomoćnoj službi protuzračne obrane proveo je 1943. i 1944, da bi potkraj 1944. kao maloljetnik bio unovačen u redovnu vojsku, u pješaštvo. Dezertirao je u svibnju 1945. Unatoč tome, zarobili su ga Amerikanci, ali već je sredinom lipnja pušten iz zarobljeništva. Obitelj mu je bila protiv nacista.

Ubrzo se vraća zajedno sa starijim bratom Georgom u sjemenište u Freisingu. Do 1951. studira na sveučilištu u Münchenu teološko-filozofski studij kako bi bio svećenik, što konačno postaje 29. lipnja 1951. Ističe se kao nadaren pojedinac i već 1953. doktorira s temom Narod i Božji dom u Augustinovu nauku o Crkvi, a 1957. habilitira radom Teologija povijesti svetoga Bonaventure. Ima pravocrtnu akademsku karijeru, predaje u Bonnu (1959–1963), Münsteru (1963–1966) i u Tübingenu (1966–1969), da bi 1969. dobio katedru dogmatike i povijesti dogme na sveučilištu u Regensburgu. U međuvremenu dogodile su se dvije važne stvari: Drugi vatikanski koncil i 1968, dva događaja koja će trajno označiti život mladoga profesora.

Brzi uspon njemačkog teologa

Na Drugom vatikansku koncilu (1962–65) Joseph Ratzinger bio je osobni teolog nadbiskupa Kölna kardinala Josepha Fringsa. Budući francuski kardinal i jedan od vodećih koncilskih teologa Yves Congar opisuje 1975. njemačke biskupe: „Od Nijemaca bih mogao spomenuti kardinala Fringsa, koji je bio gotovo slijep kao i kardinal Ottaviani. Njegovi govori, koje je učio napamet, ostavljali su velik dojam na okupljene oce. Teološki mu je savjetnik bio Ratzinger, koji ima veoma istančan osjećaj za duboku tradiciju. Frings je odigrao izvjesnu ulogu. Upravo je on najžešće kritizirao Sveti oficij te tako jednoga dana lijepo razgnjevio kardinala Ottavianija. Jedan drugi njemački biskup odigrao je značajnu ulogu. Bio je to kardinal Döpfner, sadašnji minhenski nadbiskup.“ Kardinal Döpfner umro je 24. srpnja 1976, a njegov nasljednik na stolici nadbiskupa Münchena i Freisinga postat će baš Joseph Ratzinger. Papa Pavao VI. imenovao ga je nadbiskupom 25. ožujka 1977, 28. svibnja primio je biskupski red, a već je 27. lipnja bio imenovan kardinalom, čime se nastavila svojevrsna tradicija da istaknuti koncilski teolozi postaju biskupi i zauzimaju kardinalska mjesta.

Sveti otac Benedikt XVI. prvi je papa u novijoj povijesti koji se odrekao papinske službe u veljači 2013.  / Snimio STEFANO SPAZIANI/DPA / PIXSELL

Godina koja će šokirati Josepha Ratzingera bit će 1968. Tada se teolog nalazio na Sveučilištu u Tübingenu, profesorske klupe dijelio je sa svojim istomišljenikom, švicarskim svećenikom i koncilskim kolegom Hansom Küngom (1928–2021). Napeta godina donijela je studentske nemire i u Njemačku. Buntovni studenti, često inspirirani marksizmom, počeli su dovoditi sve u pitanje, pa tako i temeljne istine vjere, nešto preko čega mladi profesor Ratzinger jednostavno nije mogao tako lako prijeći. Kada su mu studenti preuzeli predavaonicu, smatra se da je iz liberalne teološke pozicije prešao u konzervativnu. Hans Küng je pak poslije 1968. otišao teološki još više lijevo i dva prijatelja našla su se na sasvim suprotnim polovima.

Već 1969. profesor Ratzinger počinje javno govoriti o viziji male vjerne crkve, pročišćene duhovnije manjine, nasuprot bezbožničkom Zapadu, misli koju će posebno razvijati kao papa. Teološki koncilski sporovi se nastavljaju, teološki časopis Concilium nastao 1965. postaje za dio autora odveć liberalan, pa 1972. Hans Urs von Balthasar, Henri De Lubac (također 1983. postao kardinal) i Joseph Ratzinger osnivaju konzervativniji Communio. Taj teološki sukob zabavljat će i hrvatsku javnost posljednjih godina (hrvatska verzija Conciliuma izlazila je od 2010. do 2018, a Communio je počeo s hrvatskim izdanjem iste 2010. i još izlazi).

Vrhunac teološke karijere zasigurno je imenovanje kardinala Ratzingera 25. studenoga 1981. nasljednikom kardinala Šepera na mjestu prefekta Kongregacije za nauk vjere. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je i predsjednikom Papinske biblijske komisije te Međunarodne teološke komisije. Treba reći da su se poljski papa i bavarski kardinal našli na istoj teološkoj razini. Izvanredan pisac i autor Ratzinger (stanovnik Vatikana od 1982) uspješno je kanalizirao ideje Ivana Pavla II. u mnogobrojne doktrinarne dokumente, među ostalim priredio je i Katekizam Katoličke crkve (1992). Zapadni ga mediji nisu voljeli, najbolji je primjer kada se Kongregacija odlučila vrlo uspješno u osamdesetima obračunati s lijevom latinoameričkom teologijom oslobođenja. Taj je pokret danas totalno zamro, može se reći da njegovi najistaknutiji teolozi nemaju nasljednika. U Latinskoj Americi njihovo mjesto preuzeo je vrlo brzo rastući pentekostalni protestantizam, koji privlači siromašne mase, ali ima slabu ili nikakvu teologiju.

Iako se možda neće činiti tako na prvu, kao prefekt Kongregacije za nauk vjere, Joseph Ratzinger činio je podosta na ekumenskom planu. Primjerice, 31. listopada 1999. (Dan reformacije) potpisana je Zajednička izjava o opravdanju između Svjetskog luteranskog saveza i Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana. Izjavom je stavljen ad acta jedan od najgorih teoloških problema koji je dijelio dvije strane, a veliki teret iznijela je mješovita komisija čiji su supredsjedatelji bili kardinal Ratzinger i evangelički biskup Eduard Lohse. Kardinal Ratzinger sudjelovao je i u dijalogu sa starokatolicima. Posebno je bio cijenjen među pravoslavnim teolozima. Kao i Ivan Pavao II, smatrao je da je lakše ujediniti se s Istokom nego s crkvenim Zapadom. Pokojni Amfilohije (Radović), mitropolit crnogorsko-primorski, uvijek je u javnosti branio teološki rad Josepha Ratzingera: „On je jedan izuzetno dubok teolog, jedan od rijetkih u savremenoj Evropi, veoma blizak po svome umu bogoslovskom Istoku, pravoslavnom. Veoma često on istočne oce, pravoslavne, citira.“

Papa Benedikt XVI. na susretu s mladima na Trgu bana Jelačića 4. lipnja 2011.  / Snimio Željko Lukunić / PIXSELL

Nakon smrti Ivana Pavla II, na konklavama 19. travnja 2005, izabran je za novoga papu, a imao je tešku zadaću nasljedovanja silno popularna, karizmatičnoga prethodnika. Pokušao je vratiti neke stare običaje (npr. crvene cipele, koje su mediji dočekali na nož), za razliku od prethodnika, na čelo kurijalnih ustanova imenovao je Talijane (prema kojima je poljski papa gajio duboko nepovjerenje), nenamjerno je u rujnu 2006. uvrijedio muslimane. Ali Katolička crkva našla se usred strašnih problema, naime sa svih strana svijeta dolazile su stare i nove optužbe žrtava svećeničke pedofilije, neopisivog zla koje će dosta dugo progoniti institucionalnu crkvu. Iako je početkom 21. stoljeća kao prefekt Kongregacije za nauk vjere napravio znatan napredak u mogućnosti procesuiranja pedofila među klerom, za velik dio žrtava to nije bilo dovoljno. Napori u tzv. novoj evangelizaciji Europe i svijeta nisu dali nekoga ploda. Umoran od skandala koji nisu prestajali (na vidjelo su počeli izlaziti dokazi o razgranatoj korupciji u Vatikanu, tzv. Vatileaks), papa Benedikt XVI. začudio je svijet i 11. veljače 2013. kardinalima okupljenima na konzistoriju u Vatikanu priopćio da se odriče papinske službe nakon osam godina papinstva, prvi takav događaj od 1415.

Život sjajnog teologa – pape emeritusa

Crkva je 2013. imala dvojicu papa, jednoga novoga i jednoga u mirovini, koji je živio u preuređenom samostanu Majke Crkve u Vatikanskim vrtovima i nije se petljao u vođenje Crkve. Papa emeritus bio je obljubljen među hrvatskim teolozima i katoličkim vjernicima. Prijevodi njegovih knjiga, počevši s Uvodom u kršćanstvo (KS, 1970) odlično su prolazili među hrvatskim čitateljstvom. Prevedene su knjige Slike nade, U službi istine, Demokracija u Crkvi, Vjera – istina – tolerancija, Bog je s nama, autobiografija Moj život, Europa, Bog Isusa Krista, zatim knjige razgovora Sol zemlje, Razgovor o vjeri i Bog i svijet, kao i mnogi drugi naslovi. Prevođenje se pojačalo kako je kardinal postao papa, a zadnji je prijevod iz 2020: Ljubav koja spašava. O teologiji pape Benedikta pisali su se na hrvatskom jeziku mnogi znanstveni radovi, mnogi diplomski radovi, ali i pokoja disertacija. Imao je dobre odnose s hrvatskom zajednicom u Bavarskoj kada je bio minhenski nadbiskup, a posjetio je i Hrvatsku 4. i 5. lipnja 2011. (jedno od 24 putovanja u inozemstvo), kada je dao potporu hrvatskim naporima za ulazak u EU.

U svojoj duhovnoj oporuci od 29. kolovoza 2006. napisao je i ovu rečenicu: „Sve one koje sam na bilo koji način povrijedio, od srca molim za oprost.“ Njom završavamo i ovaj pregled života pape i teologa koji je uvijek znao privući pozornost svih oko sebe.