Nujna carica Sisi

Malo će tko, pretpostavljamo, od dovoljno zainteresiranih, a nedovoljno informiranih, po gledanju Korzeta, iz pera i u režiji Austrijanke Marie Kreutzer, odoljeti tomu da barem brzinski zaviri u ažurirani biografski pregled života carice Elizabete Austrijske, znane i kao Elizabeta Bavarska, a ponajbolje kao Sisi (1837–1898). Jesu li otkriveni kakvi dosad neznani važni podaci o posljednjim godinama njezina carevanja ili su se pomolile indicije ili teorije koje stubokom mijenjaju sliku o tome što se s njom, odnosno u carskoj obitelji austrougarskih monarha, zbivalo u posljednja dva desetljeća devetnaestog stoljeća? Ne, ključnih otkrića nema, ni u naznakama, ni u tragovima. Događaji prikazani u završnici filma zavođenje su na stranputicu. Fikcija, plod mašte, slobodna umjetnička interpretacija nadahnute filmašice. Zamišljena kao upitnik, ne u smislu sumnje u poznate povijesne činjenice, nego metaforičkog naglaska u djelanju jednog od mogućih portreta njezina nesretna veličanstva.

Plakat za film Korzet (Corsage).
Vicky Krieps u ulozi carice Sisi / Izvor: IMDB

Smješten u razdoblje kraće od godine dana, od Elizabetina četrdesetog rođendana u prosincu 1877, proslavljena u Beču, do njezine (izmišljene?) plovidbe putničkim brodom iz talijanske Ancone u listopadu 1878, Korzet već u prvih nekoliko minuta nudi izvrsno osmišljena i izvedena iznenađenja što otvaraju temu privida i predstavljanja – kojom se cjelina dobrim dijelom bavi – i upozoravaju gledatelja da tijekom filma može očekivati da će biti, recimo to tako, prevaren, da ono što će vidjeti možda, ili vjerojatno, ne treba uzimati zdravo za gotovo, već oprezno, s više od tek zrna soli.

Za javne svečanosti u čast njezina rođendana Elizabeta (Vicky Krieps) se onesvijesti. Poslije, u svojim odajama, razgovarajući s milim joj rođakom, bavarskim kraljem Ludvigom II. (Manuel Rubey), carica mu zaigrano pokazuje kako se hini padanje u nesvijest, čemu se, shvaćamo, utječe kad želi okončati kakvu carsku dužnost koja joj postane odveć zamornom. Nedugo potom dolazi njezin suprug, car Franjo Josip I (Florian Teichtmeister), tad znatno mlađi od onoga kojeg likom najbolje poznajemo s portreta i fotografija sjedokosog starine. Godine 1877. četrdeset sedam mu je godina, no resi ga ista ona poznata markantna brada od uha do gustoga raskošnog brka. Sjevši da suprugu podsjeti na važnost ispunjavanja obveza koje se očekuju od uglednika, Franjo Josip I. usput, rutinski, smakne i odloži bradu koja je posve očito tek vlasuljarski rekvizit, maska koju, bit će, na se u javnosti lijepi zato što smatra da pridonosi dojmljivosti predodžbe vladarskog autoriteta. Ili pak filmaši time naglašavaju da je pred nama artefakt u kojemu ništa nije zbiljski, već se nešto – pripovijest o carici Elizabeti – prikazuje na određeni način sredstvima 21. stoljeća te da u ono što gledamo ne trebamo doista povjerovati kao u vjerodostojan prikaz. To, dakako, znamo i bez posebna upozorenja, no moć i čarolija sedme umjetnosti i danas – više od 125 godina nakon rođenja kinematografije – toliko je snažna da je većina gledateljstva sklona zaboraviti, zanemariti tu činjenicu i u umjetnički slikopis uroniti kao da je riječ o realnom uvidu, a ne hipotetskom pogledu u neku stvarnost, prošlu, sadašnju, buduću, usporednu...

Potkopavanjem samorazumljivih temelja Marie Kreutzer će se nenametljivo poigrati u još nekoliko navrata, možda najupadljivije uporabom pjesama suvremenoga zvukovlja u zvučnoj slici, a osobito dviju sjetnih pop-uspješnica druge polovice 20. stoljeća – Help Me Make It Through the Night Krisa Kristoffersona i As Tears Go By The Rolling Stonesa – koje u caričinoj ljetnoj rezidenciji, na starinski način naoko primjeren dobu zbivanja, uz violinu i harfu, elegično izvode dvorski glazbenici. Mada prisutni i jasno vidljivi, ti (post)modernistički potezi ne remete opće ozračje uobičajeno uvjerljiva, vizualno elegantna, kostimografski, scenografski, maskerski oku ugodna kinematografskog prikaza prošloga doba, zanimljive, mozaično ispripovijedane pripovijesti o inteligentnoj dostojanstvenici kojoj se čini da gubi razloge za nastavak ovozemaljskog djelovanja i postojanja. Odmjerenim tempom i ritmom te izbjegavanjem burnosti u dramskom i redateljskom izrazu, premda ne i u samim događajima, Marie Kreutzer privlačno i uspješno ocrtava svijet protagonistice kojom je nepovratno ovladala nujnost.

Luksemburško-njemačka glumica Vicky Krieps, na poticaj koje je film i nastao, dojmljivom suzdržanošću bogato nijansira raspoloženja Elizabete Austrijske, podjednako zanosno zračeći sigurnošću, strahom, samosvjesnošću, nemoći, nemirom, staloženošću i čime sve ne. Nagrade za ulogu, među inim u Cannesu, Sarajevu i Europske filmske akademije, posve su zaslužene.