Novi život kajkavskog

Na jeziku koji izumire, jidišu, pisao je nobelovac Isaac Bashevis Singer, pripovijedajući zgode i nezgode svojih Židova s istoka Poljske, uništenih u međuvremenu u Holokaustu – za opisivanje nestalog svijeta nema ništa prikladnije od nestalog jezika. Eto, Singera se sjetim kad mi god dođe pod ruku neka lijepa knjiga sa starim kajkavcima, a prošli sam ih mjesec dobio čak tri: Hrvatsku kajkavsku duhovnu prozu XVII. i XVIII. stoljeća, koju su priredili Mijo Korade i Lahorka Plejić Poje, roman Tri prijatelja iz Novoga Zrina Ignacija Aurelija Fesslera koji je na kajkavski preveo 1823. Juraj Pavlinić, a sada priredio Alojz Jembrih, te Blagorečja Ignaca Kristijanovića Barbare Šterbih Golub.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2021,
prir. M. Korade i L. Plejić Poje

Izd. Institut za hrvatski jezik
i jezikoslovlje, Zagreb, 2022.

Izd. OMH Čakovec, 2022,
prir. Alojz Jembrih

Nije kajkavski nestao slučajno, sam od sebe, nego su ga se odrekli preporoditelji, i sami mahom kajkavci; u njemu je, pak, ustrajao Ignac Kristijanović, dugovječni zagrebački svećenik koji je službovao i po mnogim udaljenim župama, što mu je, kako piše Barbara Štebih Golub, omogućilo da upozna „život puka u siromašnoj, gospodarski i obrazovno zaostaloj sjeverozapadnoj Hrvatskoj i spozna njegove potrebe, kao i potrebe njegovih duhovnih pastira, seoskih župnika“. Njezina knjiga usmjerena je ponajprije na proučavanje jezika tog „velikoga kajkavskoga pisca“, kako kaže autorica, ali donosi i niz propovijedi, tj. blagorečja, izvorno tiskanih 1830. u Zagrebu, kojima nam propovijeda elokventan, živopisan i obrazovan govornik. Njegove su prodike duge i elaborirane, ispunjene stilskim figurama i svakovrsnim peldama, bogate epitetima i sinonimima. O njegovu etosu, primjerice, govori propovijed Od fašničkih veselj, u kojem Kristijanović nije samo protivnik „goščenja, prekorednog pila, nočneg zestanka, razvuzdana shodišča, prevzetna plesanja i spačljiva razveselenja“, nego upozorava i rasipne bogataše zbog velikoga troška koji rade, umjesto da pomognu sirotinji.

Kristijanović je zadnji velikan u nizu mnogih duhovnih pisaca 17. i 18. stoljeća, od kojih je petnaest predstavljeno u novoj knjizi u nizu Stoljeća hrvatske književnosti, uz jednu autoricu – Anu Katarinu Zrinski. Mnogo je tu raznovrsna štiva – od prijevoda klasika koji se i danas čitaju, Filotee Franje Saleškog i Nasljeduj Krista Tome Kempenca, preko duhovnih vježbi u stilu Ignacija Loyole do čudovitih pripečenja, to jest čudesnih događaja povezanih s Majkom Božjom Bistričkom. To su upravo onakvi tekstovi zbog kojih je zadnja dva stoljeća stara kajkavska književnost bila odbacivana kao nabožna, prijevodna i neoriginalna, ali mislim da bismo danas mogli imati za nju više afiniteta. Jer ta velika kajkavska čitanka podsjeća na Enciklopediju fantastičnih bića J. L. Borgesa – ti stari isusovci i pavlini, čije biografije uglavnom sliče jedna drugoj kao jaje jajetu, i od kojih nam uglavnom nisu sačuvani portreti, nisu pisali toliko o stvarnosti, nego o onom što su pročitali. Od Zrcala Marijanskog i Puta vu nebo do Cveta sveteh i Kinča osebujnog slavnoga orsaga Horvackog, sve su to knjige o drugim knjigama, zbog čega su ih nekad proučavatelji prezirali, ali mi smo slobodniji u njima uživati, jer kao djeca postmodernizma znamo da su sve knjige ionako o drugim knjigama.

Nisu ni svi stari kajkavski pisci dosadno živjeli. Juraj Ratkaj, recimo, propovijedao je u katedrali Sv. Stjepana u Beču, sudjelovao je na ugarskom saboru u Požunu, a s Petrom Zrinskim i Krstom Frankopanom borio se u Češkoj, Saskoj i Türingiji. Ili Nikola Plantić, koji se kretao između Cordobe, Buenos Airesa i Montevidea, sudjelovao je u izgradnji paragvajskih redukcija, dobro poznatih iz filma Misija s Robertom De Nirom i Jeremyjem Ironsom, doživjevši i njihovu propast te izgon isusovaca iz Južne Amerike. No nitko nije živio dinamično kao I. A. Fessler – rođen 1756. u Mađarskoj, počeo je kao franjevac, doktorirao orijentalne jezike i dobio profesuru u Lembergu, gdje je napustio red i postao slobodni zidar; prešao je na luteransku vjeru, oženio se, razveo i opet oženio, posvadio se i s masonima pa promijenio ložu te preko Berlina otišao u Sankt Peterburg, gdje se opet zavadio na sveučilištu, a na kraju je bio superintendant tamošnje evangeličke zajednice. Napisao je desetak romana na njemačkom, od kojih mu je u Mađarskoj bio popularan baš ovaj o Zrinskima pa je konačno preveden i na kajkavski, a objavio ga je 1833. u Zagrebu Tomaš Mikloušić, jamačno iz domoljubnih razloga, što nije bilo nevažno u ta preporodna vremena; možemo još dodati da je Mikloušić, i sam važan kajkavski pisac i prosvjetitelj, bio Kristijanovićev ujak, i tako shvatiti da su svi ti zanemareni pisci bili upućeni jedni na druge, bilo kao prava obitelj bilo kao duhovna.

„Književnost nitko više ne čita“, rekao je jednom vrstan književnik i zaslužni proučavatelj kajkavskog jezika i književnosti Ivo Kalinski, „a kajkavsku k tome nitko i ne razumije.“ Reprezentativno izdanje Tri prijatelja iz Novog Zrina, koje je priredio Alojz Jembrih, osim mnogih ilustracija i popratnih tekstova, donosi i prijevod tog romana na suvremeni hrvatski Lidije Kolar – eto, dakle, prilike za čitanje i učenje kajkavskog jezika, nepravedno zaboravljena, koji je za nas sačuvao svoja jedinstvena životna, kulturna i književna iskustva.