Ne iznenađuje, tek povremeno umara duljinom

Drame Antona Pavloviča Čehova često su na scenama hrvatskih kazališta, za što ima opravdanja, ma koliko gledatelja „sa zadatkom“ takva praksa može umarati. Opravdanja su, dakako, u motivima koji u suvremenom društvu obilježenu fragmentacijom svih odnosa i ruganjem svakoj iskrenosti ostaju trajno aktualni. Redatelj Ivan Popovski, koji je, s dramaturginjom Ivanom Đula, u Zagrebačkom kazalištu mladih postavio Višnjik kao zadnju premijeru u kalendarskoj 2022. godini, nije u tom kazalištu nepoznat. Prije desetak godina na istoj je sceni režirao adaptaciju romana Idiot Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, predstavivši se kao redatelj sklon klasičnom čitanju uz blag ironijski odmak, osobito u vizualnom prosedeu i radu s glumcima. Ta je estetska linija nastavljena i u novom ZKM-ovu Višnjiku.

Publiku dočekuju bijeli zastori, lakaj Firs ih tijekom predstave otvara i zatvara, naznačujući tako promjene. Pozornica je podijeljena na dva jasno odijeljena segmenta. Jedan je manji, blago povišen, uz rub, na kojem se odigrava većina prizora, dok je drugi, zapremajući većinu scene, vrlo dugo prazan, ali brzo postaje jasno da je riječ upravo o središnjem mjestu drame, naslovnom višnjiku (scenografija Nine Bačun iz kolektiva Oaza i Ivana Popovskog). Realistički, povišeni, manji prostor obilježen je salonskim pokućstvom, a takvi su i kostimi (Doris Kristić), klasični, u duhu epohe dramske radnje. Prazan prostor traži imaginaciju, ali ju baš i ne nagrađuje. Više je statičan znak no predmet radnje.

Zagrebački je Višnjik u duhu tradicije, no ostavlja dojam određenoga nedostatka stvarne inventivnosti,
koja dobre predstave dijeli od iznimnih / Snimio Marko Ercegović / ZKM

Prošlost je u Čehovljevoj drami mjesto bijega, ali i mjesto koje generira razloge za sukob oko sudbine višnjika, istovremeno ekonomskog i emotivnog resursa koji očekuje promjenu. Promiču povijesno stilizirani prizori kojima kao da se želi osvijestiti suvremeni gledatelj da je bijeg u prošlost način temeljitog samozavaravanja, dok se otrežnjenje nalazi u komičnom poigravanju likovima, čije su želje dovedene do groteske. Nije i neće biti isto, jer ne može biti isto. Novac će presušiti, netko će odrasti, netko odseliti, a višnjik će biti kupljen. Zanimljiv je i način kako Lopahin u ovoj predstavi izvodi kupnju, s kojim sentimentima taj poduzetnik pristupa transakciji. Umjesto kapitalističkog lišenja osjećaja u ime poslovne prilike, on kao da se transakcije boji, pristupa joj nevoljko, pun poštovanja i razumijevanja za donedavne vlasnike.

U takvoj fakturi najbolje funkcioniraju uloge u koje je upisan ironijski, komični odmak, ponajprije Dunjaša Petre Svrtan, Jaša, kojeg tumači Vedran Živolić te Jepihodov Frana Maškovića. Dobro je oblikovan i Trofimov Rakana Rushaidata, u tek nešto prigušenijoj maniri, a ozbiljnu je kreaciju ostvario i Ugo Korani kompleksnim ocrtavanjem višedimenzionalnosti Lopahinova karaktera. Katarina Bistrović Darvaš ponešto je prigušena Ranjevska i pitanje je što ostaje od tako oblikovane uloge. Tina Orlandini i Milica Manojlović kao njezina kći Anja i pokćerka Varja napete su od pasivnosti do snažnih gesti, što uloge u konačnici čini ponešto neujednačenima.

Ivan Popovski završio je režiju u Moskvi, kod Pjotra Fomenka, što se vidi u gotovo svakom segmentu predstave. Njegov je zagrebački Višnjik u duhu tradicije, predstava koja ne iznenađuje, tek ponekad umara duljinom. Možda je to i dobro i moglo bi imati uspjeha kod publike željne sigurnih čitanja klasika. Ipak, ostavlja dojam određenoga nedostatka stvarne inventivnosti, koja dobre predstave dijeli od iznimnih.