Kritičar kao pjesnik

Milan Bešlić u domaćem je kulturnom prostoru u prvom redu poznat po raznovrsnom bavljenju likovnošću. Likovni je kritičar, esejist, autor mnoštva izložbi te likovnih monografija i dokumentarnih filmova o hrvatskim slikarima, kiparima i književnicima. Bavi se i književnom kritikom, a često sudjeluje i u predstavljanju raznih knjiga. Sve te djelatnosti sada upotpunjuje zbirkom pjesama pod naslovom Slagalice, zanimljivo – prvijencem u njegovoj zreloj životnoj dobi. Po tim izvanjskim okolnostima Bešlićeva je poezija uvelike dekontekstualizirana u odnosu na dominantna zbivanja na hrvatskoj pjesničkoj sceni, ne pripada ni jednoj književnoj generaciji, pjesničkom kružoku ili poetičkoj sljedbi. No ta izmještenost iz konteksta i kasniji pjesnički početak ne govore ništa o samu karakteru Bešlićeva pjesništva, a još manje o tome da u prvoj zbirci pjesama ne bi imao jasnu poetičku koncepciju i ustroj knjige. Istina je sasvim suprotna.

Riječ je o poeziji koja ima izrazitu metatekstualnost, koja ne počinje od nule, već se svjesno nadograđuje na razne tipove kolokvijalnih i pjesničkih diskursa, koja valorizira tradiciju te je usmjerava prema željenim reinterpretacijama. Bešlić kao da je iz likovnosti spoznao presudnu važnost forme, materijala, izražajnih sredstava, metiera u tretiranju neke „teme“, odnosno bilo kakva „sadržaja“. Uistinu, njegova je poezija skup različitih jezičnih i diskurzivnih „slika“ koje presudno obilježava način govora o nečemu, premda dakako nije nevažan ni njihov „sadržaj“, no on bi uvelike ostao u području „općih mjesta“ da nije očuđen i jezično i stilski i dramaturgijski. Doista, teme Bešlićeve poezije nisu brojne i nisu neuobičajene, dapače, ulaze u krug onih koje su uvelike korištene, kao što su domoljublje, ljubav prema hrvatskom jeziku i sva tri njegova narječja, omraza prema svim vrstama totalitarizama, ljudski konflikti, ljubav i erotika, portreti različitih karaktera, kulinarski hedonizam. Te su, dakle, teme nešto što obilježava mnoge hrvatske pjesnike, osobito one nekih prethodnih naraštaja koji su njegovali izravnije veze s domaćom pjesničkom tradicijom.

Jezik hrvatski dragi napastuju brojni vragi

Bešlićev je pristup spomenutim temama dvojak – s jedne ih strane afirmira, čak i glorificira, a s druge strane reinterpretira, ironizira, poigrava se njima, ponekad ih čak i posve utapa u jezična preslagivanja koja postaju dominantna. Primjerice, neupitnom domoljublju suprotstavlja deziluzioniran, ironijsko-sarkastičan ton parafraziranja poznate budnice, poduprt usmenoknjiževnom frazeologijom, bećarskom gestualnošću i citatima hrvatskih pjesnika iz ranijih razdoblja („Oj, hrvatska mati, oj, oj... / ne zovi, samo ne zovi, joj, joj / Svi su sokolovi, sokolovi sivi / Slomljenih krila i jedva živi. // Oj, hrvatski tato, oj, oj... / lošo ti je plato, joj, joj / jedinac tvoj tuđinom luta / posve sam – nema puta“). Deziluzioniran stanjem domovine, Bešlić svoje domoljublje u najvećoj mjeri projicira na hrvatski jezik kao svojevrsnu idealiziranu metonimiju nacionalnog bića. Ta ga idealizacija vodi u eksplicitno tematiziranje hrvatskog jezika, izvedeno kolokvijalno intoniranim narativom o njegovoj povijesnoj ugroženosti („Jezik hrvatski dragi / napastuju brojni vragi, / nasilni i razni farbi / svak’ ga trga, sebi grabi“), ali i u opsesivno bavljenje jezikom, osobito onim poetskim kao takvim, odnosno uživanje u njegovim značenjsko-izraznim preoblikama.

Izd. OMH u Hvaru, Hvar, 2022.

Bešlić tako i počinje svoju zbirku ciklusom pod naslovom Budnice, u kojemu se, s osobitom naklonošću za pojedine idiome i idiolekte, zapravo poigrava morfološkim i sintaktičkim mogućnostima, a ujedno metajezično konceptualizira bavljenje samim jezikom i njegovo promišljanje („Riječ, i riječ, i riječ, / i iz riječi u riječ / za reći riječ o riječi / da je riječ / po riječ / riječima izrečen život / istim / i / uvijek drugim riječima, / u stihovima. / Tako je govorio Mallarmé“). Zanimljiva je i njegova vještina u gramatici i stilistici svih triju hrvatskih narječja, kao i u mentalitetnoj karakterizaciji. Tako je u pjesmama pod naslovima Kajkavac, Štokavac i Čakavac dao gipki jezični i psihološki portret neka tri zamišljena, stereotipizirana govornika tih triju narječja, ali se i uživio u uvelike oslobođeno uvezivanje i sudaranje riječi istih korijena, a različitih oblika te zvučnih paralelizama kao što su asonance i aliteracije. Ti značenjsko-izrazni spletovi, s oslonom na Krležin Khevenhiller i tradicionalne čakavske pjesnike, katkada znaju doći do ruba samosvrhovitosti, ali i ta je izrazita igrivost zapravo u funkciji pokazivanja i afirmiranja izričajnoga bogatstva tronarječnoga hrvatskog jezika („Kajkavac kajka / jer kajka / kaj je je / tak je kak je, / kaj je kaj / i tu se nikaj nemre“).

Ono što pak dominira u drugom ciklusu pod naslovom Žalosnice, što asocira na naslov svojevremene zbirke pjesama Žalostinke Ante Stamaća, jesu pjesme u kojima se kude ili tek opisuju neki ljudi i njihovi poroci, kao i oni društveni, i to u izrazito kolokvijalnom stilu muškaračkog pripetavanja, sukobljavanja, igara nadmoći. Tu posve prevladava „tvrda“ štokavština, pučka frazeologija, kolokvijalni leksik, ali i unakrsna rima. Ona pojačava intenzitet afekta koji subjekt usmjerava prema objektu te povremenom apelacijom u tome za svjedoka i sudionika priziva i čitatelja („Glega! Jer sad bolje vidiš / Koliko je tupasti tupan tup!? / Zašto se onda tuponji diviš?“). Ipak, takve pjesme ne treba pojednostavnjeno shvaćati kao neki odraz autorove psihologije, već kao poetsko-jezično evociranje određene situacije i karakternih profila, u čemu je Bešlić vrlo slikovit i pjesnički okretan.

A u neveliku ciklusu Radosnice autor dovodi do vrhunca težnju da mu cijela pjesma bude, sinestezijski rečeno, zvučna slika, da mu se označiteljska strana jezika uvelike osamostali i da zvukovnim podudaranjima, ponavljanjima i gomilanjima stvori jezično zapjenjen prizor radosti ili plesa. Bešlić u takvim pjesmama ulazi u područje onoga što Cvjetko Milanja naziva „označiteljskom scenom“, dakle, u prostor letrizma, konkretizma pa čak i vizualne poezije, s obzirom na likovnost grafičkog izgleda pjesme. Također, u tome ciklusu, ali i u nekim drugima, ima pjesama koje gotovo kubističkom poliperspektivnošću kruže oko svojeg predmeta, koji kao da i jest samo njihova polazna točka. Mnogo je, dakle, važnija elaboracija neke teme od nje same pa je glavni sadržaj pjesme zapravo sam njezin postupak i jezični izraz nekog procesa („Čuješ? To ne! Prvo ovo, pa / poslije to, pa onda ono, pa / nakon toga tamo, pa tamo, pa / po nju, pa gore po njega, pa...).

Ciklus Napasnice čine pak erotsko-ljubavne pjesme u kojima se snažan erotski nagon tek povremeno zaodijeva u sentimentalnu suptilnost. Pjesme su pisane iz muževne, katkada čak i mužjačke perspektive, a erotska eksplicitnost tek je malo ublažena jasnom simbolikom, zapravo metaforama za seksualnost („Konjski konj moj / kopitom tuče, rže, / leti u ljuti boj, / haj, hoj, brzo, brže“). Bešlić se tu uvelike kreće u tradicijski ocrtanim načinima kojima je erotsko-ljubavnim temama pristupala hrvatska poezija još od renesansnih i baroknih pjesnika, a njegova je osebujnost – naglašena afektivnost, čak ostrašćenost subjekta, izrazit ritam poskočice, neprestana jezična i situacijska igrivost te usmenoknjiževna stililizacija.

Spoj tradicije i postmodernosti

Zadnja dva ciklusa nazvana su Slagalica, prva i Slagalica, druga pa bi u vezi s njima, a i samim naslovom cijele knjige Slagalice, trebalo artikulirati što taj pojam govori o Bešlićevoj poeziji. Čini mi se da je riječ o tome da nam sam jezik i način njegove uporabe „slaže“, odnosno strukturira ne samo opću spoznaju nego i sam karakter određenog umjetničkog svijeta, sve njegove dimenzije kako se one već konkretno ostvare u nekom tekstu. Bešlić tako, konstruktivistički, slaže i preslaguje jezik i sve što on nosi u sebi, svjestan da se ista stvar može reći na mnoge načine i da svi ti načini mogu biti poezija. Zanimljivo je, međutim, da on raznovrsnost poetskih postupaka ipak kombinira s tradicijom posvećenim pa i učvršćenim temama i vrijednostima, što stvara neobičnu mješavinu naglašeno tradicionalnih i naglašeno (post)modernih poetičkih obilježja. U tome Bešlićeva poezija donekle nalikuje onoj Slamnigovoj, no ne doseže uvijek njezinu intelektualnu superiornost, erudiciju i kombinatoričku vještinu.

Tako je i u spomenuta zadnja dva ciklusa. U prvome prevladavaju pjesme u kojima se jezik i stilska izvedba stavljaju u funkciju evokacije određene konfliktne situacije, uličnih verbalnih okršaja, pučke mudrosti i lukavosti, ironizacije ispraznih prigodnih i političkih govora, kao i idiolekata raznih praznorječivaca. Ponovno je vrsta poetskog diskursa glavni akter pjesme, a sama jezična procesualnost, koja je često i maska ispraznosti, najvažniji je postupak. A u zadnjem ciklusu Bešlić donosi niz uglavnom minijaturnih karakteroloških portreta u kojima, iznova s oslonom na igre riječi i uglavnom jedanaesteračke te dvanaesteračke četverostihe i dvosložne rime, pregnantno i vrckavo opisuje predizbornoga političkog govornika, hvalisavca, škrca, veseljaka, lažljivca, cinika. U pjesmama kraćih, povremeno i jednoriječnih stihova te bržeg, gotovo furioznog ritma on avangardističkim postupcima ocrtava likove „angažiranog komunista“ i fašista, a u pjesmi I desnicom, i ljevicom ritmičkim sinkopama razlaže prizor i njegov jezični postav, donekle nalik postupku koji je Slamnig upotrijebio u svojoj poznatoj pjesmi Ubili su ga ciglama.

Uglavnom, Milan Bešlić u svojemu, možemo reći, kasnom pjesničkom prvijencu donosi raznovrsnu zbirku domišljene koncepcije i osebujne poetike. Ta je poetika s jedne strane intrigantna u svojem konstruktivističkom ludizmu, potvrđivanju i osporavanju stereotipa te „presvlačenju“ poetskih diskursa u raznolike jezične i karakterološke maske. S druge strane, taj način pisanja ima i svoja ograničenja – povremenu samosvrhovitost jezičnih preslagivanja i pojednostavnjenu sliku situacijskih uloga. Ipak, zbirka pjesama Slagalice zanimljiv je i kvalitetan ulazak Milana Bešlića na domaću pjesničku scenu. Ta knjiga u svojoj razigranosti, maštovitosti te vrsnom osjećaju za jezik i njegove oblikovne mogućnosti nudi solidan temelj za predstojeći Bešlićev pjesnički put.