Kolorature i ples za Dan dvorane

Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog, koja je kao ustanova osnovana 29. lipnja 1971, a svečano otvorena 29. prosinca 1973, proslavila je 49. rođendan tradicionalnim Danom dvorane, 29. prosinca, na kojemu se ponovo poslije pandemije i plesalo! Na slavljenički operni gala koncert pozvani su talijanska sopranistica Daniela Schillaci te Simfonijski orkestar HRT-a i dirigent Ivo Lipanović.

Daniela Schillaci najavljivana je i predstavljena kao diva. Pojam talijanske dive u Verdijevim arijama trebao je, zasigurno, biti mamac za zagrebačku publiku. Umjetničina biografija navodi niz talijanskih gradova u opernim kućama kojih je nastupala, od onih doista najvećih do onih manjih. Uz dužno poštovanje, za opernu kuću u Trapaniju na Siciliji nikad nisam čuo, što je sasvim sigurno moj propust. Navodim to zato jer se, začudo, u biografiji i u najavama, uopće ni slovom ne spominje činjenica da je Daniela Schillaci posljednjih godina stalna suradnica i neka vrsta pridružene članice Opere HNK-a u Splitu. Svi ljubitelji opere, osim možda onih koji to još nisu, mogli su je, zahvaljujući izravnim prijenosima Hrvatskog radija i televizije, slušati i gledati na otvaranjima Splitskog ljeta: kao Abigaille u Nabuccu, Giseldu u Lombardijcima, Ameliju u Simonu Boccanegri, a u Splitu je još, s više ili manje uspjeha, pjevala niz uloga: Verdijeve Aidu, Leonoru u Moći sudbine i Ameliju u Krabuljnom plesu, te Puccinijeve Butterfly i Turandot. Teško je shvatiti zašto svi ti nastupi KDVL-u nisu referentna točka, a nastup u Trapaniju jest. Previše je umjetničinih splitskih uloga da bi se previdjele, a ne mogu ni pomisliti da bi se one zatajile zagrebačkoj publici radi boljeg imidža dive.

Sopranistica Daniela Schillaci u pratnji Simfonijskog orkestra HRT-a pod ravnanjem maestra Ive Lipanovića / Snimio Tomislav Jagar

Daniela Schillaci pripremila je četiri Verdijeve arije obilježene koloraturama. Dvije od njih, arija Odabelle Santo di patria… Allor che i forti corrono!… iz Attile i arija Lady Macbeth Nel dì della vittoria… Vieni t’affretta… iz Macbetha, iz faha su dramske kolorature, dok arija – bolero Elene Mercè, dilette amiche iz Sicilijanske večernje koloraturama izražava radost trenutka koji će ubrzo zastrti mračni oblaci. Sve tri vraški teške arije Daniela Schillaci odlično je otpjevala, s precizno jasno artikuliranim koloraturama. Glas joj je ugodne boje, nije velika volumena, ali je nosiv i čujan, visine su neupitne. Ima karakter dramske kolorature već i zbog nijanse reskosti koja u tom fahu može biti dobrodošla, ali koju pjevačica ne može izbjeći niti oštrinu omekšati u delikatnim, dugim Verdijevim legato-frazama. Čulo se to u ariji Leonore Tacea la notte placida… iz Trubadura, čije kolorature također izražavaju junakinjinu radost u maštanjima o ljubavi, a čulo se to i u njezinim splitskim nastupima.

Talijanska diva oduševila je publiku koloraturama kao takvima. Jasno je da u blagdanskom ugođaju nitko nije previše razmišljao o zlokobnosti Lady Macbeth koja će proisteći iz te arije, ni o također krvavim Odabellinim osvetničkim težnjama. Ni o pokolju Francuza u Sicilijanskoj večernji, u kojemu će skončati i Elena. Neobaziranje na dramski sadržaj arija i zadovoljstvo lako savladanim teškim vokalnim ukrasima prometnuli su se, uz orkestralne operne ulomke u osebujni (pred)novogodišnji koncert vedra ugođaja!

Zasluga je to i odlično disponirana Simfonijskog orkestra HRT-a, uigrana u svim dionicama, plemenita zvuka, brija, ali i elegantna muziciranja pod vodstvom dirigenta Ive Lipanovića. Svi su glazbenici bili posvećeni pratnji solistice, a oduška su si, i žara, dali u orkestralnim ulomcima. Izveli su uvertiru Offenbachovoj opereti Orfej u podzemlju, valcer iz Gounodova Fausta, farandolu iz Bizetove Arležanke, ples satova iz Ponchiellijeve Gioconde, valcer iz Jevgenija Onjegina Čajkovskog i ples komedijaša iz Smetanine Prodane nevjeste. U dodacima je ponovljen can-can, sopranistica je otpjevala ariju Judite iz istoimene Lehárove operete, a orkestar je izveo polku Grom i munja mlađega Straussa, tako da su svi oni posjetitelji koji nisu bili na Filharmonijskom balu dan poslije mogli odmah mirne duše ući u novu godinu.

Među dodacima našao se (sjajno!) najnoviji pronalazak muzikologa Davora Merkaša, neumorna tražitelja zagubljene glazbe hrvatskih skladatelja, ponajprije Borisa Papandopula. U Njemačkoj je pronašao Papandopulov Orkestralni mozaik s nizom citata iz poznatih skladbi. Simfonijski orkestar HRT-a izveo je peti stavak, Tempo di samba, famozne orkestracije u holivudskom swing-stilu.