Kako prepoznati sreću u umjetnosti?

Ni ovoga puta najpoznatija bijenalna izložba u istočnoj Hrvatskoj nije podbacila. Smatram važnim tu konstataciju staviti na početak teksta ne samo kako bi se čitatelj potaknuo da zainteresirano nastavi čitati ove retke, nego i da u razmatranje uvedem nekoliko bitnih teza o fenomenu te izložbe. „Ni ovoga puta“ implicitno zahtijeva da analiziramo odnos ovoga prema nekoliko njegovih ranijih izdanja. Nadalje, „najpoznatija bijenalna izložba u istočnoj Hrvatskoj“ priziva objašnjenje zbog čega je tako apostrofiramo te koje je njezino značenje i za širi kontekst hrvatske scene vizualne umjetnosti te općenito vizualne umjetnosti (ne samo hrvatskih umjetnika) u Hrvatskoj. Konačno, činjenica da izložba ni ovoga puta „nije podbacila“ dovodi me do sržnog dijela teksta u kojem je potrebno nešto više reći o djelima koja su nam na izložbi predstavljena i koja se može razgledati od 15. prosinca 2022. do 28. veljače 2023. u prostorima Muzeja likovnih umjetnosti te prvi put i u drugim izložbenim prostorima u Osijeku – Galeriji Knifer, Galeriji Waldinger te Galeriji Kat osječkoga Kulturnog centra.

Postav s radovima Vedrana Perkova i Slavena Tolja / Snimio Tomislav Herega

Osječka dada

Izložbu koncepcijski potpisuje Miško Šuvaković, koji je i predsjednik ocjenjivačkog suda. Uz njega, članovi su suda bili Miran Blažek, Olga Majcen-Linn, Valentina Radoš i Darko Šimičić. Tematski okvir oko kojega se izložba gradila glasi Nove paradigme sreće – od osječke dade do suvremenog kaosa. Šuvaković se pritom referira na stogodišnjicu osječke dadaističe matineje održane 20. kolovoza 1922. u kinodvorani Hotela Royal. On piše da „grad Osijek, u povijesti, za mene, ima označiteljski okidač, a to je mitski narativ o osječkoj dadi“. Spomenuta je matineja odraz vrlo rana utjecaja dadaističke misli i poetike u osječko urbano tkivo. Marko Vunić je u Hrvatskoj obrani (br. 50, 2. ožujka 1922) već i prije te godine pisao o dadaizmu i specifičnostima koje su umjetnici dade unijeli u svijet umjetnosti. O samoj je matineji u istim novinama pisao Ivan Flod, kojemu dadaizam i njegova jugoslavenska inačica – zenitizam – nisu bili nepoznati. Štoviše, godinu prije u Hrvatskom listu (br. 191, 3. rujna 1921) objavljuje članak Jugoslavenski književni monopol u kojem o zenitizmu iznosi pomalo skeptičan stav. Dok hvali kvalitetu nekih umjetnika bliskih pokretu poput Augusta Cesarca, Miloša Crnjanskog, Ulderika Donadinija, Gustava Krkleca i Miroslava Krleže, za Ljubomira Micića – glavnog ideologa zenitističe poetike – nema lijepih riječi. Prema Flodovu izvještaju, prigodom matineje predavanja su održali organizator Dragan Aleksić – praški student, tamo se i upoznao s poetikom dadaizma – T. Milinković, Mee Tar te Slavko Šlesingeri Reich, dok je slike izložio Mihajlo S. Petrov. Zainteresiranoj su publici predstavljena i djela Francisa Picabije te Roula Hausmanna. Prema Flodovu se zapisu može zaključiti da je publika bila više nego zadovoljna: „Pljeskalo se dosta, upadalo i prosvjedovalo. Inače je sve prošlo u najvećem redu.“ (Hrvatska obrana, br. 187, 21. kolovoz 1922.) Mitsko je, dakle, u tom događaju ostalo isključivo ono što se o spomenu matineje ispredalo u kasnijim vremenima jer je sama manifestacija vrlo brzo iščezla iz kolektivne svijesti grada, a reafirmirali su je tek Anđelko Mrkonjić i Suzana Marjanić.

Rad Wesleyja Johna Fourieja u Galeriji Knifer

Neopterećenost teorijskim diskursima

Spoj dade i kaosa uvjerljiv je i snažan jer su se dadaistička nastojanja u umjetnosti koristila apsurdom kao posljedicom duha vremena u kojem je pokret nastao – u jeku Prvoga svjetskog rata i to na tlu glavnoga grada vojno neutralne Švicarske. Kaos civilizacije spojen s kaosom rata jednako su tako čvrsta paradigma suvremenoga svijeta te čine nepremostiv jaz na putu do toliko žuđene Arkadije. No Arkadija, barem kao ideja „zlatnog doba“, postoji i dalje kao predmet žudnje, ona je tu u svima nama te je samo pitanje na koji nas način može inficirati svojim serotoninskim i dopaminskim bacilima. Šuvaković je nastojao postići da svako umjetničko djelo na izložbi bude ispunjeno posebnom pričom i intenzitetom, da bude „doživljaj za sebe“. „Nema“, nastavlja Šuvaković, „općeg principa i metajezičnog kriterija. Sanjao sam, maštajući o ovom tekstu, da nema metajezika, već samo beskrajna mapa indeksa – umjetničkih djela koja moramo svladavati, prisvajati ili napuštati kako bismo doživjeli ili razumjeli neočekivanost mikroparadigmi prijateljstva, ljubavi i sreće.“ Kada pogledamo odabrane izloške, doista možemo zaključiti da nisu opterećeni teškim teorijskim diskursima premda velik broj njih i dalje zadržava segment društvene aktualnosti, no nisu primarno uvjetovani logikom društveno-političke agitacije. Opći dojam izložbe mogao bih sumirati sintagmom kontroliranog ludizma koji posjetitelja ne opterećuje nihilističko-pesimističkim analizama i projekcijama budućnosti, nego potiče želju za participacijom i komunikacijom.

Rad Kaloyana Ivanova

Rad Martine Miholić u Galeriji Waldinger

Razmatranja teze da „ni ovoga puta“ Biennale nije podbacio navodi nas da se vratimo nizu njegovih prijašnjih izdanja. Slavonski biennale izravni je nasljednik Biennala Slavonaca, pokrenuta 1968. godine. Dugi niz godina manifestacija je održavala okoštali koncepcijski identitet usmjeren izlaganju djela umjetnika povezanih sa Slavonijom. Ključna godina za promjenu paradigme bila je 2014, kada je autorica koncepcije i predsjednica ocjenjivačkoga suda bila Marina Viculin. Tradicija izložbe te je godine dobila novo poglavlje uvjetovano ponajprije idejnom preobrazbom. Promijenjeni su propozicijski aspekti prema kojima se više nisu pozivali samo umjetnici koji bilo da su rođeni u Slavoniji bilo da ondje djeluju bilo da pokrivaju oba zahtijeva, nego je izložba postala otvorena svim umjetnicima bez obzira na mjesto rođenja i rada. Cilj je izmijenjenih propozicija bio uvjetovan željom za nadvladavanjem „izmorene formule revijalnog prikaza regionalne umjetničke scene“, njezina presjeka i prosjeka te otvaranja izložbe suvremenim vizualnim težnjama i širenje od lokalne prema globalnoj vizuri. Nastojanja kustosice MLU-a Valentine Radoš nastavljena su i u idućim izdanjima s koncepcijski osmišljenom izložbom poput Granica vidljivosti (2016) kustosice Leonide Kovač i Ravne ploče (2018) autorice Sandre Križić Roban, na kojoj je uz uobičajene nagrade – Grand Prix, tri jednakovrijedne Ex Aequo te priznanja – prvi put dodijeljena nagrada Vlastimir Kusik u spomen na zaslužnog muzealca i dugogodišnjeg kustosa MLU-a, koja je uključivala samostalnu izložbu. U jeku pandemijske 2020. Krešimir Purgar koncepcijski je oblikovao 27. izdanje naslovivši ga u duhu vizualne paradigme W. J. T. Mitchella Slika kao virus. To je izdanje karakteristično jer je prvi put uključivalo znatan broj stranih umjetnika, čime je izložba dobila snažan međunarodni karakter, zadržan i u aktualnom izdanju. S jačanjem međunarodne vidljivosti natječaja i same izložbe dogodilo se i osnaživanje njezine kvalitativne dimenzije – postala je nezaobilazna izložba ne samo hrvatske vizualne umjetnosti nego vizualne umjetnosti u Hrvatskoj.

S jačanjem međunarodne vidljivosti natječaja i same izložbe dogodilo se i osnaživanje njezine kvalitativne dimenzije

Nezaobilazni landmark suvremene scene

Teza da je Slavonski biennale „najpoznatija bijenalna izložba u istočnoj Hrvatskoj“ dijelom se nadovezuje na prethodno napisano, ali nam daje povod da odemo i korak dalje te segment geografskog vezivanja proširimo na prostor čitave zemlje, ne samo njezina istočnog dijela. Prvotno je ova izložba zamišljena kako bi svake druge godine dala pregled lokalne likovne scene te predstavila djela umjetnika koji pripadaju osječkom likovnom krugu rođenjem ili odrastanjem, ali su mjestom rada i djelovanja odvojeni od toga kruga – poput Zlatka Boureka, Ivana Doroghija, Borisa Ivandića, Slavka Kopača, Krunoslava Stipeševića ili Davora Vrankića. Ustrajavanje na lokalnoj vizuri uvelo je circulus vitiosus perpetuiranja istoga, tako da su snaga i kvaliteta izložbe postajale sve provincijalnijom. Pomak su donijele mlađe generacije umjetnika koji su se nakon završetka studija vratili u Osijek, gdje su se zaposlili, bilo u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna bilo na Sveučilištu. Toj generaciji pripadaju umjetnici poput Marija Čaušića, Hrvoja Duvnjaka, Želimira Fišića, Jelene Kovačević, Gorana Kujundžića, Ines Matijević Cakić, Tihomira Matijevića, Domagoja Sušca… Spomenuto je da povijest te izložbe započinje 1968. godine. Bilo je to razdoblje u kojemu su se oblikovale brojne izložbene manifestacije slična tipa u brojnim jugoslavenskim gradovima. Desetak godina prije u Ljubljani se utemeljuje grafički bijenale (1955), zadarski Plavi salon osnovan je 1957, Oktobarski salon u Beogradu 1960, Annale u Poreču 1961, Zagrebački salon prvo izdanje doživljava 1965, Splitski četiri godine poslije, a 1971. u Novom se Sadu počinje organizirati festival proširenih medija pod naslovom Aprilski susreti. Generacije mlađih umjetnika priliku su dobivali na riječkom Bijenalu mladih jugoslavenskih umjetnika (1960–1991) te na zagrebačkom Salonu mladih utemeljenu 1968. Sve spomenute manifestacije, izuzev one u Rijeci, preživjele su do današnjih dana više ili manje se mijenjajući koncepcijski i sadržajno. Najvažnija manifestacija vizualne umjetnosti novijega datuma bila je HT-ova nagrada za suvremenu hrvatsku umjetnost (2007–2019) u zagrebačkom MSU-u. Cilj joj je bio poticati i afirmirati domaće stvaralaštvo na području suvremenih praksi vizualne umjetnosti. U jeku pandemijske godine izložba HT-ove nagrade nije održana te je i u sljedećim godinama izostala ostavivši veliku prazninu u kontinuitetu praćenja aktualnih umjetničkih tendencija. Ovdje se nisam referirao samo na povijest naših izložbenih manifestacija, nego sam nastojao ukazati i na kontekst u kojem se Slavonski biennale zahvaljujući promijenjenoj koncepciji i širenju prema umjetnicima iz Hrvatske i svijeta uspio pozicionirati kao nezaobilazni landmark suvremene scene vizualne umjetnosti te bez imalo ustezanja parira primjerice salonima u Zagrebu i Splitu. Štoviše, zahvaljujući snažnu međunarodnom bouquetu, izložba se značenjem izdignula i stupanj više.

Prevlast netradicionalnih medija

Konačno, došli smo i do dijela teksta u kojemu će biti nešto više riječi o tome zašto izložba „nije podbacila“. Prije svega bih istaknuo da su umjetnici uspjeli na vrlo raznolike načine uroniti u „svijet u kojem je apsurd postao mainstream i stvarnost nepovratno virtualna“ te se zapitati „kako i gdje pronaći novu paradigmu sreće kojoj ćemo težiti i po kojoj ćemo željeti živjeti“. Tematsko određenje, na koje se u svojoj izjavi referirao umjetnik Ivan Midžić zapisavši da je njegov rad prilagođen svakoj temu „s obzirom na to da već godinama govorim protiv ideje da revijalne izložbe budu tematski koncipirane jer time se ne pokazuje kojim temama se bave umjetnici već kustosi“, ipak se nije pokazalo otežavajućim aspektom jer u najvećem broj djela predstavljene su trenutne preokupacije kojima se umjetnici bave. Djela za koja bi se možda moglo pomisliti da su „dizajnirana“ za izložbu ona su Tomislava Pavelića i Lea Vukelića, premda je očito da ni ona svoje postojanje ne duguju izložbi, nego bi bila realizirana i da nije bijenalnog poticaja.

Rad Ane Sladetić

U moru novomedijskih djela pozornost osobito privlače ona „tradicionalna“ – grafički list Krunoslava Dundovića, intertekstualno promišljene slike Zlatka Kozine i Ivice Malčića te vrlo čisti i nepretenciozni slikarski primjeri Nikole Pjevačevića i Doriana Trepića. Velik je broj djela u kojima se umjetnici bave fenomenom mjesta kao prepleta brojnih imaginarnih i stvarnosnih silnica. U tu skupinu mogli bismo smjestiti Anu Bilankov, Matiju Debeljuha, Josipu Henizelman, Maju Hodošček, Kristinu Marić Lozušić, Smaragdu Nitsopoulou i Davora Sanvicentija. Druga je važna tema intima prostora koju potenciraju isključivo djela umjetnica kao što su Benedict Beldam, Martina Miholić, Ivona Pupačić, Ana Sladetić Šabić, Petra Slobodnjak, Sonja Vuk i Qianlin Wang. Uz fenomen mjesta i intimnog prostora, i treći bi se poticaj mogao povezati s elementom prostora, ali javnog. Javni prostor (ulice) kao palimpsest umjetničkih podražaja potaknuo je nastanak fotografija Jake Babnika, Igora Grubića i Mije Štark, performans Josipa Ivančića Pine, prostorne instalacije Kaloyana Ivanova i Saše Tatića te glazbeni video „art-gurua“ Vice Tomasovića. Digitalnom umjetnošću, koju nismo često imali priliku vidjeti na osječkom bijenalu, bavili su se umjetnici iz Formata C (Dina Karadžić i Vedran Gligo). U skladu s tendencijom predstavljanja aktualne suvremene vizualne umjetnosti na izložbi dominiraju djela realizirana u netradicionalnim likovnim medijima. S druge strane, gotovo u potpunosti izostaju djela u kojima se može osjetiti eksperimentalna komponenta koja recipijentu ostavlja procjep u sustavu horizonta očekivanja. Djelo Tome Savića Gecana stoga je eksperimentalni relikt u izložbenoj cjelini.

Zreliji i promišljeni eksponati

Podjela nagrada nije nas iznenadila. Grand Prix pripao je Slavenu Tolju za performans Osijek, prosinac 2022. (2022), a tri jednakovrijedne Ex Aequo nagrade dodijeljene su Babnikovu ciklusu fotografija Stilske vježbe (2019–2021), umjetničkoj grupi Format C za Pivilion/EXEno1: TOGETHER TOGETHER (2022) i Kristini Marić Lozušić za videodokumentirani performans Release (2022). Podijeljena su ovoga puta čak četiri priznanja – Tanji Dabo za Visoke kriterije (2022), Grupi ABS za Mia San Mia (2022), Pjesmi za nepoznatu planinu (2022) Wesleyja Johna Fouriea te Kaloyanu Ivanovu za participatornu instalaciju Mjesec na moru (2022). Ne najvažniju, ali za budućnost najpotentniju nagradu Vlastimir Kusik dobio je Tomo Savić Gecan za Bez naziva (2022). Rad kaže: „Parametri kretanja posjetitelja u vrijeme trajanja izložbe 28. Slavonski biennale i analiza kataloga uvjetovat će samostalnu izložbu Tome Savića – Gecana 2024. godine.“ Čini se, dakle, da je koncepcijom rada Savić Gecan sebe unaprijed postavio na pijedestal dobitnika nagrade koja će mu omogućiti da do idućega izdanja izložbe realizira u MLU-u svoju samostalnu izložbu. Čini mi se da praksa izlaganja izjava umjetnika ili dijelova iz njih uz same izloške među umjetnicima postaje sve nepopularnija jer tekstovi koje možemo pročitati uz djela nerijetko o djelima ne govore mnogo, a napisani su u modusu borbe s tekstom, tako da ih za razumijevanje djela iz pozicije posjetitelja uglavnom možemo smatrati redundantima. Bilo bi, dakle, bolje ili da ih nema ili da ih napišu kustosi s kojima umjetnici uobičajeno surađuju.

Zaključno se osvrćući na dosege izložbe rekao bih da je stručni organizacijski tim napravio jako dobar posao. Odabrano je više od pedeset umjetničkih djela postavljenih prvi put u čak četiri izložbena prostora. Unatoč zadanu koncepcijskom određenju, na izložbi se ne uočavaju djela „dizajnirana“ za nju, nego su umjetnici ostali vjerni svojim poetikama nastavljajući njegovati kontinuitet djelovanja, što je rezultiralo zrelim i promišljenim eksponatima. Premda je izložaka mnogo, broj dodijeljenih nagrada možda je sada već postao prevelik te dopušta određenu vrstu manipulacije jer i samo jedna strijela dovoljna je vještu strijelcu da pogodi „u sridu“ ili pak promaši. Zbrajajući prednosti i nedostatke, 28. Slavonski biennale pokazuje da izložbeni projekt nikada nije rezultat sušte aritmetike, već mnogo toga ovisi o geometriji, odnosno o odnosima koji vladaju unutar cjeline. Ovdje se geometrija pokazala vrlo preciznom predstavivši nam izložbu od nacionalne važnosti koje se kustoski tim ne bi postidio ni da je postavljena u nekom renomiranom prostoru s međunarodnim pedigreom.