Grad naš i očinski zakoni i zemlja...

„Krajem godine u Ateni je arhontom postao Diotref, u Rimu su konzulima postavljeni Lucije Valerije i Aulo Malije, a kod Elejaca je održana 99. Olimpijada u kojoj je na stadionu pobijedio Sirakužanin Dikon. Za to su vrijeme Parani koji su napučili Faros sami utemeljili i bedemima opasali grad uz obalu, a barbare što su prije ovdje obitavali pustili su netaknute stanovati u nekoj utvrdi koja je bila silno nepristupačna.“ (Diodor Sicilski)

Putujući Europom često sam imao dojam da pojedine zemlje i narode možemo prepoznavati ne samo prema njihovoj političkoj i vjerskoj povijesti, ili jeziku kojim govore, već i po tome jesu li nekoć bili dio antičkoga svijeta i helenističko-rimske civilizacije. Istina, razlike između pojedinih dijelova negdašnjega Rimskog Carstva također su brojne i prepoznatljive; naposljetku, ono se protezalo od škotskog visočja na sjeveru, do Sahare na jugu, od Atlasa na zapadu do Mezopotamije na istoku. Ta i u Hrvatskoj lako zapažamo razlike u prisutnosti antičkoga nasljeđa u primorskom i u kontinentalnom dijelu zemlje: na jugu, u negdašnjoj provinciji Dalmaciji, dominira kamen, na sjeveru, u negdašnjoj provinciji Panoniji, opeka, ili drvo. Odatle čvrste i trajne zidine Dioklecijanove palače, ili kameni prsten pulskog amfiteatra duž Jadranske obale, i tek povremeni, teško raspoznatljivi ostaci rimskih gradova u Slavoniji. Od nekoć važna Siska (Siscia), do Osijeka (Mursa), ili Vinkovaca (Cibalae), malo je toga danas vidljivo i naši su pogledi uprti prije svega u arheologe u nadi da će nam uspjeti približiti izgubljeni sjaj davnih vremena. Pa ipak, negdašnja pripadnost antičkome svijetu i danas se prepoznaje u teško objašnjivu, možda i subjektivnu osjećaju tihe i nevidljive prisutnosti kakvu velike civilizacije ostavljaju iza sebe. To je onaj melankolični, neuhvatljivi je ne sais quoi koji oblikuje određenu kulturu i narod. Premda su svršetak toga svijeta obilježili ratovi, rušenja i propast Rimskoga Carstva, današnja Hrvatska dio je Europe koji i danas nosi prepoznatljiv antički pečat i koji nas čini nasljednicima drevnih Grka i Rimljana, bez obzira jesu li oni stizali u ove krajeve kao osvajači ili kao trgovci, umjetnici i propovjednici.

Izd. Književni krug Split, Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu
i Dominikanski samostan sv. Petra Mučenika u Starom Gradu, 2022.

Grci nisu donijeli samo oganj i mač, nego i pismo

Prvi su, početkom 4. stoljeća pr. Kr., došli Grci – da bi izbjegli prenapučenost i glad u svojim gradovima, obogatili se trgujući s lokalnim stanovništvom, ili, jednostavno, u potrazi za avanturom. Osnovali su kolonije, među kojima je vjerojatno najranija bila ona na otoku Visu, koji i danas nosi lako prepoznatljivo izvorno ime (Issa). Bili su spremni na otpor domaćeg stanovništva, kojemu su se uspjeli nametnuti boljom organizacijom, oružjem i, ponajviše, nadmoćnom mornaricom. Kolonija na Visu, jako mornaričko uporište sirakuškog tiranina Dionizija Starijeg, tako je pomogla uspostavi novih grčkih naselja na Hvaru (Faros), vjerojatno i na Korčuli (Korkyra Melaina), kao i trgovačkim „ispostavama“ na obali (Tragourion, Epetion).

Grci sa sobom nisu, međutim, donijeli samo oganj i mač, vino i kovani novac nego i pismo. Kalijin epitaf s Visa, prvi spomenik palome junaku podignut u ovim krajevima (bit će ih mnogo u sljedećim razdobljima) ujedno je i vjerojatno prvi pisani spomenik na tlu Hrvatske: „Ti pogibe, Kalijo, nasrnuvši na ilirsku lađu... i ostavi primjer velikog junaštva.“ Natpis nad junakovim kenotafom stariji je od psefizme nađene u Lumbardi na otoku Korčuli, gdje su Grci također osnovali jednu koloniju. Pismo i urbanizacija dva su najveća postignuća antičke civilizacije, zapravo, to dvoje i ne ide jedno bez drugog. Na to nas podsjeća i natpis u kamenu iz Staroga Grada na Hvaru, poznat kao Farska psefizma, nastala vjerojatno 217. godine pr. Kr., u trenutku kada grčki kolonisti (koji sebe nazivaju „narodom“) obnavljaju svoj grad nakon razaranja, do kojeg je došlo tijekom Drugoga ilirsko-rimskog rata.

 Upravo je antički grad na kojemu je izrastao današnji Stari Grad sadržaj tri knjige koje je Jasna Jeličić Radonić objavila u razmaku od šest godina: Faros – osnivanje antičkog grada (2015), Faros – grčki, grčko-ilirski i rimski novac (2017), te naposljetku Faros – rimski grad (2021), od kojih je posljednja nedavno predstavljena u palači Matice hrvatske u Zagrebu. Riječ je o izvanrednom (i hrabrom) izdavačkom pothvatu u kojemu su sudjelovali Književni krug (Split), Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu te Dominikanski samostan sv. Petra Mučenika u Starome Gradu na Hvaru. Osim autorice i voditeljice istraživanja, tu su i suradnici: Miroslav Katić, koji supotpisuje prvu, te Hermine Göricke-Lukić i Ivan Mirnik, koji supotpisuju drugu knjigu. U pripremi je i četvrti svezak male biblioteke, koji će obuhvatiti bogati keramički materijal nađen tijekom arheoloških istraživanja na lokalitetima na području Staroga Grada. Toj bi seriji svakako valjalo pridodati i katalog izložbe Pharos – antički Stari Grad, priređene u Muzejsko galerijskom centru u Zagrebu u prosincu 1995. i siječnju 1996. godine, koju je Tonko Maroević u predgovoru popratio karakterističnim, toplim riječima: „(Stari Grad) Izlazi pred nas sve stariji i sve potpuniji, a zapravo nam je time sve draži i sve noviji, otvarajući nam čak želju da ga upoznamo – ili prepoznamo – u njegovoj mladosti, u času nastanka i stasanja, kada je bio jedan od prvih i upravo sudbonosnih gradskih žarišta posred istočnojadranske obale, u samome srcu dalmatinskog arhipelaga.“

Sjaj drevnoga Farosa

Zahvaljujući objavljenim istraživanjima, obilnoj fotodokumentaciji i iscrpnim bilješkama koje upućuju na ranije istraživače i autore, kao i na drevne izvore – od Diodora Sicilskog do Polibija ili Apijana – upoznali smo drevni Faros bolje nego mnoge druge arheološke lokalitete. Farska psefizma svjedoči da su grčki naseljenici ostali vezani za otok Paros u Egeju, odakle su stigli prvi doseljenici početkom 4. stoljeća i da su profitirali od saveza s Rimljanima, kada su se ovi sukobili s Ilirima i makedonskim kraljem: „Kad su senat rimski i narod / kao prijatelji i blagonakloni gradu Farana / od davnine / dali natrag grad / naš i očinske zakone i zemlju...“ Mozaici koji su otkriveni u Srednjoj ulici u Starome Gradu (prvi već 1923), kao i pojedinačni nalazi skulpture, nakita, keramike i novca, pokazuju da je grad cvao u doba „rimskoga mira“ (Pax Romana).

Jedna lijepa glava djevojke (Venera?) i oštećena glava monumentalnoga carskog kipa skromni su ostatak spomeničke baštine koju je još dominikanac Vinko Pribojević mogao doživjeti i opisati u svome poznatom govoru na Božić 1525: „Tu se još i danas vide ostaci mnogih velikih zgrada, zatim okrnjeni i nagrizeni kipovi heroja od parskog mramora i kameni podovi s likovima različitih životinja i zviježđa. To mogu biti ostaci samo nekoga bogatog grada.“ Tomu je, uostalom, svjedok i natpis koji se još nalazi na zvoniku župne crkve Sv. Stjepana: „Temelje ove građevine načinili su iz ostataka gradskih zidova, a vrata kroz koja se ulazilo u grad, sada su u svetištu hrama“. Dogodilo se to u vrijeme kada je kršćanstvo istisnulo tradicionalnu rimsku religiju, a u gradu se podižu svetišta nove vjere. Tako je nastala i mala crkva sv. Ivana u kojoj su danas na izvanredan način prezentirani ranokršćanski podni mozaici, koji ukazuju na kontinuitet gradskog života i u ovo kasnoantičko doba. No, zahvaljujući arheološkim istraživanjima, doznali smo i za dramatične trenutke iz povijesti Farosa, od prvih paljevinskih slojeva u trenutku osnivanja grčke kolonije (kada nestaje ilirskoga naselja koje joj prethodi), do tragova rušenja grada u ilirsko-rimskim ratovima, u trenutku konačnog obračuna s Demetrijem Farskim, svojevrsnom ilirskom inačicom pirata s Kariba. Povrh toga, jedna ostava novca, koja sadrži kovanice s portretima rimskih careva iz 4. stoljeća, skrivena početkom idućega, petog stoljeća, pokazuje da je Faros, kao i dobar dio dalmatinske obale, stradao u pohodu Vizigota na Italiju, kada je osvojen i opljačkan Rim (410), događaj koji je izazvao zaprepaštenje i u dalekom Betlehemu u Palestini, gdje je sv. Jeronim tužno zavapio: „Utrnula je najsjajnija luč ovoga svijeta.“

Najbolji spomenik grčke urbanizacije na našemu tlu

Važnost ovog niza publikacija jednaka je važnosti grčkoga grada u dnu Starogradskog zaljeva, na mjestu gdje more dotiče plodno Starogradsko polje, danas upisano na ugledni popis Svjetske baštine (UNESCO), kao najbolji primjer drevnoga grčkog agera i raspodjele zemljišta među stanovnicima novoosnovane kolonije. Ne možemo, dakako, reći da znamo sve o antičkome Farosu, budući da je istražena tek jedna desetina područja na kojemu se on razvijao, od početka 4. stoljeća pr. Kr. – kada su stigli prvi grčki naseljenici – do vremena Rima i ranoga Bizanta, kada je grad konačno nestao u posvemašnjem rasapu antičkoga svijeta. No sustavno istraženi kompleks, koji pokriva jugoistočni dio drevnih bedema i dio stambene arhitekture u okviru pravokutnih insula – sve pronađeno na lokalitetu znanom kao Remetini vrtovi – danas je najreprezentativniji i najbolji spomenik grčke urbanizacije na našemu tlu, tim dojmljiviji što druge grčke jadranske kolonije ili nisu dovoljno poznate, ili nalazi nisu muzeološki i konzervatorski kvalitetno obrađeni i predstavljeni da bismo mogli steći dojam o izgledu drevnoga grada.

Upravo takva vrst usporedbe, pri čemu Faros izlazi kao pobjednik u odnosu na druge arheološke lokalitete, najveća je pohvala Jasni Jeličić Radonić i njezinu dugotrajnom i upornom radu na razotkrivanju zaboravljene baštine antičkoga svijeta. Verba volant, scripta manent, rekli bi stari Latini, a ono što ostaje u ovim knjigama može poslužiti kao uzor budućim istraživačima i podsjetnik svima nama da je grad, kako je volio reći Lewis Mumford, čovjekovo najveće umjetničko djelo i da učeći o antičkome gradu učimo iznova temeljnu abecedu naše civilizacije. Prigoda je ovdje da odamo priznanje i izdavačkoj djelatnosti Književnoga kruga u Splitu, glavnome uredniku akademiku Nenadu Cambiju, te biblioteci Knjiga Mediterana, koju je svojedobno utemeljio Ivo Frangeš i u okviru koje su objavljene tri knjige o Farosu. Votis multis!