Glumac neponovljiva umijeća preobrazbe

Na Novu godinu napunile su se četiri godine otkako među živima nije velikan hrvatskoga glumišta Ivo Gregurević. Ali tko god ga je gledao u kazalištu, na filmu ili televiziji, sjeća se njegovih glumačkih ostvarenja. Njegovo glumačko uživljavanje, umijeće preobrazbe i prirodnost neponovljivi su, jednako u kazalištu kao i na filmu. Otkad je mrtav, svi mu to priznaju, čak i oni koji su sumnjali. To dokazuje i monografija Ivo Gregurević, svečano predstavljena 7. prosinca prošle godine u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, Ivinu matičnom teatru. Monografiju je priredio glumac Vedran Mlikota, a objavila Školska knjiga.

Monografija Ivo Gregurević hvale je vrijedan zapis o iznimnom umjetniku, bez kojega je nepotpuno hrvatsko kazališno stvaralaštvo i nezamisliva hrvatska filmska produkcija posljednjih četrdesetak godina. Na naslovnici monografije Ivino je markantno lice, njegov prodoran pogled iz filma Čaruga, prvoga za koji je dobio prvu Zlatnu Arenu. Ivine oči izražavale su svu kompleksnost likova koje je glumio. To je na promociji istaknuo i Ante Žužul, vlasnik Školske knjige.

Izd. Školska knjiga, Zagreb, 2022. 

Rođen za glumu

Monografija je razdijeljena u četiri cjeline: Kazalište; Film, televizija i radio; Filmski grad Orašje i Sjećanje prijatelja i suradnika. Svaka od cjelina govori o Ivinu djelu i dokumentirana je odigranim kazališnim i filmskim ulogama. Navedeno je 36 uloga iz kazališnih predstava, 116 filmskih, 38 televizijskih i šest radiodramskih. Pod naslovom Rođen za glumu o kazališnom stvaralaštvu teatrološki tekst napisao je teatrolog, dramatičar i kazališni kritičar, akademik Boris Senker. Nevjerojatna uvjerljivost resi baš sve Ivine uloge, esej o filmskim i televizijskim ulogama, napisao je Danijel Rafaelić, dok je o radijskim ostvarenjima tekst napisala Lada Martinac Kralj. O Danima hrvatskog filma u Orašju kronologiju je ispisala Nada Koturić.

„Ivo Gregurević bio je, kako se to kolokvijalno kaže, rođeni glumac“, napisao je Senker u svojem tekstu. Gregurevićev put prema „profesionalnoj glumi“, piše Senker, „vodio je od dječjim igrama nadahnutih filmova, prije svega vesterna, preko kazališnog amaterizma, do studija glume“. Prve predstave glumio je u rodnoj Donjoj Mahali, u osnovnoj školi, prve zahtjevnije uloge i ozbiljne predstave ostvario u vinkovačkom kazalištu u režiji Himze Nuhanovića, na čiji je nagovor upisao studij glume. Monologom iz Đuke Begovića Ivana Kozarca položio je prijemni ispit za studij glume na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, a tom je ulogom i diplomirao u istoimenoj monodrami, koju je odigrao više od tisuću puta.

Uloživši velik trud Senker je opisao nimalo lagan Gregurevićev glumački put. Na tom putu prva velika rola bila je uloga mladog Bakonje u predstavi Bakonja fra Brne, u režiji Jakše Zlodre, a kao predstava Malog kazališta Trešnjevka premijerno je izvedena na Splitskom ljetu 1978. Za tu je ulogu dobio prvu izrazito pohvalnu kritiku od Dalibora Foretića, koji je napisao: „Najteži teret podnio (je) Ivo Gregurević, koji je već svojom pojavom bogomdani Bakonja, a još je više taj prvi dojam osnažio proturječnostima što ih je otkrio u njegovu liku, u slijepom hrvanju sa samim sobom.“

Psihološka preciznost, dinamična igra i komika

U međuvremenu je snimao za televiziju i film te od 1981 do 1984. glumio u Teatru u gostima Relje Bašića. U srpnju 1983. na Splitskom ljetu utjelovio je naslovni lik Voltaireova Candidea, u režiji Vanče Kljakovića. Član Drame zagrebačkog HNK-a postao je 1986, gdje je ostao do umirovljenja 2017. U tom vremenu glumio je glavne, srednje i male uloge u repertoaru HNK-a. Bio je Shakespeareov „naprasiti i umišljeni Cloten u Juvančićevoj režiji Cimbelynea“ i Tersit u crnoj komediji Troilo i Kresida, u režiji Ivice Kunčevića. Uloga Tersita najavila je njegovu iznimnost.

Nakon premijere Troila i Kreside kritičar Foretić napisao je za Gregurevićeva Tersita da je „najmračniji, najpsovačkiji i najizdvojeniji od svih Shakespeareovih luda“ i da je Gregurević „u svom tumačenju posegao za bogatom riznicom naše, pa i svoje kolektivne svijesti, izvlačeći iz nje vrlo prepoznatljivi tip seoskog graktala i larmadžije, koji grakće na sve oko sebe i čitav svijet, izvajavši ga savršenom psihološkom preciznošću i fizičkom prispodobljivošću“.

U ljeto 1990. na Dubrovačkim ljetnim igrama, na Lovrjencu, Gregurević je glumio Hamleta u režiji mađarskog redatelja Laszla Babarczyja. Po sudu kritike, koja je naučila na skladnog danskog princa, Ivo je bio atipičan, nesuptilan Hamlet, a predstava je „doživjela fijasko“ i bila „dubok pad u provincijalnost“. Nitko od kritičara u predstavi nije vidio „redateljeve aluzije na aktualna politička zbivanja“ niti prepoznao Hamleta koji živi u vremenu u kojemu će uslijediti raspad tzv. socijalizma i dolazak svih vrsta nesnošljivosti, „prije svega nacionalnih i vjerskih, pa svjetonazorskih i staleških“.

Nakon Hamleta u matičnom kazalištu od tzv. nosivih uloga Gregurević je još glumio Molièreova Tartuffea i hvalisavoga kapetana Matamora iz Corneilleove Iluzije. Iako je za Tartuffea bio „najprikladniji mogući izbor“, predstava nije našla odjeka jer je igrana na početku rata. Više sreće imao je 1993. s ulogom Matamora. Njegovu „dinamičnu igru i komiku“ kritičari su nahvalili, proglasivši ga najboljim sudionikom predstave. I manje uloge u Ivinoj interpretaciji postajale su velike i glavne. Uslijedile su izvrsne uloge u komadima Ive Brešana. Bio je Emilio Čikeša u Nihilistu iz Vele Mlake i Visko Zlodre u groteski Potopljena zvona, koja je bila zadnja režija Koste Spaića, te Mačak u Hamletu iz Mrduše Donje u Satiričkom kazalištu Kerempuh u režiji Mustafe Nadarevića.

Izvrsno je odigrao Rica Verrija u melodramskoj inscenaciji djela Luigija Pirandella Večeras se improvizira – sjećajući se improvizacije iz 1941. Branka Gavelle (1885–1962), u adaptaciji i režiji Zlatka Svibena, premijerno izvedenoj u siječnju 2002. Za nju je dobio Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji muških epizodnih uloga. „A riječ je o razornoj ulozi, ulozi koja zahtijeva veliku snagu, štoviše žestinu, ulozi koja izbija u prvi plan na najjačem mjestu kazališnog komada, u njegovu finalu, kada se ta neobična Pirandellova razuđena igra višestrukih zrcala, privida i istine, kazališta i života naglo zgusne u kratku i emocijama nabijenu duodramu“, napisao je Senker.

Od 2000-ih jedina glavna uloga bio je Hljestakov iz Gogoljeva Revizora, u režiji Paola Magellija, u Satiričkom kazalištu Kerempuh. Senker je u kritici u Republici tada napisao: „Ivo Gregurević djeluje snažno, čvrsto, robusno, odlučno, a u Revizoru i opasno. Njegov Hljestakov ne zbori i ne tvori bez ikakvog smisla. Nesiguran je samo na početku, prije nego što shvati da ga u gradiću drže za general-gubernatora, kako će pisati prijatelju Trjapičkinu u Petrograd. Ali ni tada Gregurevićev Hljestakov ne djeluje slabo, prestrašeno, izgubljeno. Doima se više poput čovjeka koji još nije odlučio koga, kad i kako udariti, ali udarit će ili ubosti iz potaje čim mu se netko približi i položi ruku na nj... Uzima sve što mu se nudi – jelo, gostinsku sobu, stvari, novac, žene – što mu se ne nudi, otima...“

Zbog prezaposlenosti na filmu Gregurevićev se kazališni rad sve više svodio na manje i od kritike često nezapažene uloge. Iznimka je bila dopisana uloga Grbe u autorskom projektu Hasanaginica, koju je adaptirao i režirao Mustafa Nadarević, kada je kritika jednodušno nahvalila Gregurevićevu interpretaciju kavedžije Grbe i podsjetila da je trebao više igrati u kazalištu.

Kao zaključak Senker je napisao: „Julio Tapone iz Šoljanova Barda, Shakespeareov Hamlet, Tartuffe, Matamor, Visko Zlodre, Rico Verri, Grbo – bile su velike glumačke interpretacije, ali ipak ni jedan od tih i drugih likova koje je Gregurević u kazalištu tumačio nije srastao s njim onako čvrsto i trajno kao što je s njim srastao lik Đuke Begovića. U njegovoj duboko zavičajnoj monodrami bilo je žestine, one razorne i hipnotičke žestine kojom je naraštaje i naraštaje zatravljivala mahnita bećarska duša Đuke Begovića, velika, široka, šokačka livada koja je progovarala iz glumca Ive Gregurevića.“

Filmski glumac s najvećim rasponom odigranih uloga

Filmsku karijeru Gregurević je započeo još za studija 1977. glavnom ulogom u filmu Ne naginji se van, u režiji Bogdana Žižića. Uloga ustaše Tome u filmu Sokol ga nije volio Branka Schmidta i uloga Kreleta u filmu Kiklop Antuna Vrdoljaka najavile su budućega velikog glumca. U tekstu Nevjerojatna uvjerljivost resi baš sve Ivine uloge Rafaelić piše kako ga je još kao dječak zapamtio kao Kreleta, koji je „glasom, mimikom i pokretom sjajno parirao Borisu Dvorniku“.

Prijelom u karijeri bila je uloga Jove Stanisavljevića u filmu Čaruga. Za nju je dobio prvu Zlatnu Arenu i vinuo se u visine u kojima je ostao do kraja života. Tom ulogom, napisao je Rafaelić, „Ivo Gregurević svojim briljantnim komičnim darom, savršenom dikcijom, nevjerojatno preciznim dramskim nervom, ali i prštećom erotikom srebrni ekran trajno je zaposjeo kao glavni glumac. I to takav glavni glumac za kojeg niste do kraja sigurni je li pozitivac ili negativac. Glumac koji je prvi, povijesni, ali i onaj literarni predložak toliko nadvisio, i uzdignuo na razinu simbola, da on i danas, nedostižan, strši i opominje – malo je onih koji tu opomenu žele shvatiti i prihvatiti. Zato je Čaruga ponajprije Ivo Grgurević, zatim Slavonija, a tek potom Grlić i Kušan.“

Rat za nezavisnost Hrvatske i novo vrijeme ustoličilo je Gregurevića kao pater familiasa u filmu Priča iz Hrvatske Krste Papića, u kojemu je izvrsno odglumio ulogu Luke koji će u sebi sažeti tragičnu sudbinu oca kojemu je Udba ubila sina, dok mu se kći udala za sina šefa Udbe. Raspon njegovih preobrazbi pokazala je 1993. uloga slikara Maksimilijana Vanke u filmu Kontesa Dora Zvonimira Berkovića. Slijedio je film Djed i baka se rastaju Zvonimira Ilijića u kojemu je, piše Rafaelić, „bio svjestan svojeg značenja, ali i svoje veličine“. U Ruskom mesu Lukasa Nole „dominira filmom te pokazuje koliko je katkad i nezahvalno bilo imati Ivu Gregurevića u glumačkoj podjeli. Uz njega su gotovo svi drugi na platnu izgledali blijedo.“

Iznimne komične uloge ostvario je u Tri muškarca Melite Žganjer Snježane Tribuson i u filmu Kad mrtvi zapjevaju Krste Papića. Potkraj 1999. u filmu Bogorodica Nevena Hitreca izvrsno je odigrao ulogu negativca Rade, za koju je, iako je bila napisana kao sporedna, dobio Zlatnu Arenu za glavnu. „Nikad Gregurević nije bio stravičniji, nikad opasniji nego u toj ulozi koja je svojom kvalitetom zasjenila mnoge, čak i etičke nedostatke filma.“

U nabrajanju ostvarenja bilo bi grijeh ne spomenuti ulogu Nikole, majora OZNA-e u Vrdoljakovu filmu i seriji Duga mračna noć, pa Kosmičkoga u TV-seriji Odmori se, zaslužio si, pa film Što je Iva snimila 21. 10. 2003.  Tomislava Radića snimljen 2005, za što je opet dobio Zlatnu Arenu. Karijeru filmskog glumca Gregurević je završio u Generalu Antuna Vrdoljaka jer započeti film Dopunska nastava Ivana Gorana Viteza zbog smrti nije završio.

Gregurević je na prostoru eks-Jugoslavije sigurno bio najveći filmski glumac, s najvećim rasponom odigranih uloga. Glumica Zrinka Cvitešić, jedna od predstavljačica monografije i Ivina prijateljica, rekla je da će ubuduće svakomu tko je bude pitao o glumi samo pokazati dvije monografije, o Marlonu Brandu i o Ivi Gregureviću.