Emigranti budućnosti

Ako ste ikada nadobudno pomislili da je prošlost nepovratno nestala – postala zaborav, talog ili okamina – prevarili ste se. I stoga jer prošlost nikada nije samo prošlost, nego je i sadašnjost unutar koje uvijek ostane nešto što je svevremeno. Svevremenost čuvaju i osobe koje iz raznih razloga moraju otići u nepoznate prostore, gdje pokušavaju pronaći budućnost bolju od sadašnjosti iz koje su emigrirali. Bratoljub Klaić u Rječniku stranih riječi između ostaloga piše da je emigrant „čovjek koji se nalazi u emigraciji; izbjeglica, prebjeglica, uskok, pečalbar, gastarbajter“.

U drami Emigranti Slawomira Mrožeka, napisanoj 1974, kada je demokratsku Europu od totalitarističkog komunističkog Istoka dijelila željezna zavjesa, dvojica emigranata pokušavaju osmisliti svoj izbjeglički status i egzistenciju koja bi jednog dana morala biti bolja od preživljavanja. Kakvoj se nadaju. To je ukratko sadržaj Mrožekove egzistencijalne drame, koju je preveo, adaptirao, scenski opremio i režirao Jasmin Novljaković u vinkovačkom Gradskom kazalištu Joza Ivakić, a premijerno je izvedena početkom studenog prošle godine.

Emigranti su jedna od bitnih poljskih drama komunističkog doba, ali i preteča brojnih drama koje se bave problemom egzistencijalne tjeskobe / Izvor: GK Joza Ivakić

Emigranti su jedna od bitnih poljskih drama komunističkog doba, ali i preteča brojnih drama koje se bave problemom egzistencijalne tjeskobe. U njoj dva stranca iz nedefinirane države žive zajedno u podrumu nepoznatoga grada u zapadnoj Europi. Otuđeni intelektualac AA emigrirao je iz političkih razloga, a njegov je sustanar XX „seljak radnik“, otišao u pečalbu samo „zaraditi novce za život“.

U afiši predstave Novljaković piše: „Premda različiti, njihova simbioza temelji se na međusobnoj ovisnosti: XX materijalno koristi AA, iako on tvrdi da svog suputnika XX koristi za proučavanje robovskog mentaliteta svojih sunarodnjaka. Frustriran i pasivan, AA je superioran u odnosu na nižu klasu, početnike, čija je jedina svrha života materijalno poboljšati vlastitu egzistenciju.“ U uvjetima međusobnih sukoba i antagonizama njihov odnos poprima iznimnu oštrinu sve dok „u finalu ne sintetiziraju vrijednosti obaju društvenih skupina, najavljujući prevladavanje nastalih prepreka“.

U vrijeme nastanka drama dvojice emigranata bez imena i nacije ponajprije se bavila poljskim emigrantima koji iz tadašnjih političkih, ali i materijalnih razloga – često politički uzrokovanima – emigriraju u neizvjesnost. U povijesnom kontekstu sukob između AA i XX tiče se jednog od krucijalnih problema poslijeratne Poljske – ilustrira jaz između inteligencije i radnika. Ali jaz između radništva i inteligencije nije samo poljski fenomen, on ilustrira taj međuodnos unutar cijeloga komunističkog lagera.

No, bez obzira odakle su, što su prije toga bili i čime su se bavili, sudbine emigranata i kada nisu identične ili slične, oduvijek i svagdje uglavnom su besperspektivne i dramatične, bilo da se radi o nacifašističkom, komunističkom ili globalističkom dobu u kojemu ljudi imaju načelna prava i slobode, ali ne i sigurnost preživljavanja. To se još jednom očitovalo 2015. u vrijeme globalne migrantske krize – koja ne prolazi nego se uvećava – kada su Europu preplavili migranti i azilanti iz zapadne Azije i Afrike. Ta je kriza nerješivi problem emigracija i emigranata obnovila, samo u daleko dramatičnijem i tragičnijem obliku nego u vremenima za koja smo mislili da se neće ponoviti.

Mrožek je prije mnogih prepoznao i dramski obradio trajnost emigrantskog fenomena. U protagoniste svoje egzistencijalne drame nastanio je svevremeni život svih svjetskih emigranata; „opteretio“ ih je potanko razrađenom psihologijom, kao i osviještenim povijesnim kontekstom i egzistencijalnom tragičnošću. Pritom je zaboravljive podsjetio da prošlost nije tek prošlost nego vjerojatno i budućnost suvremenog svijeta i novoga svjetskog poretka.

Novljaković, osim što je dobro preveo, redateljski točno prepoznao, pročitao i rastvorio bit Mrožekove drame i emigrantskog života, sve je to uspješno pretočio u zanimljivu i aktualnu predstavu koja se tiče mnogih. Smjestivši je u hladni, sivi betonski podrum vinkovačkog hotela Slavonija, u sumornoj hladnoj zimskoj večeri, nije trebalo velikih scenografskih intervencija, umjetne atmosfere i zamišljanja emigrantskih sudbina – kakve proživljava rodbina brojnih slavonskih pečalbara – kako bi se publika uživjela u jad, bijedu, tugu i bezizglednu nadu emigrantskog trajanja. Životi protagonista drame u vinkovačkoj publici našli su dovoljno prostora i osjećaja za prepoznavanje i razumijevanje emigrantskih sudbina dvojice gastarbajtera.

Tomu su itekako pridonijeli glumci Vladimir Andrić i Vedran Dakić. S osjećajem za mjeru i nijanse lik seljaka radnika Andrić je gradio od detalja svakodnevnoga života koji se u konačnici svodio na puko preživljavanje i životno točne reakcije na emigrantskog sustanara. Premda u drami napisan kao onaj koji sve unaprijed vodi i zna u tom odnosu Dakić je bio inferiorniji. Falilo mu je više vjere u lik koji glumi, odlučnosti i glumačke sigurnosti. Odviše je bio suspregnut.

Sve u svemu riječ je o predstavi što je temom i izvedbom zaintrigirala publiku, koja ju je nagradila zasluženim pljeskom. U realizaciji predstave od pomoći su bili prigodni kostimi Jasminke Petek Krapljan te svjetlo i ton Dražena Bulata.