Djedovina

Otac i sin odlaze posjetiti djeda u staračkom domu. Djed je vrlo star, pa je on zapravo djed ocu, dok je unuku pradjed. Svaki put kad dođu, dida se malo iznenadi što ih vidi, premda mu se oni uvijek lijepo najave. Doduše, treba također reći da se djed i obraduje njihovu dolasku, a treba ga i pohvaliti, jer nikada ne zaboravi praunukovo ime. Povade oni iz plastične vrećice ono što su donijeli za djeda, sjede tako neko vrijeme s njim i razgovaraju: o tome kako je u domu, kakva je hrana, kakvo grijanje, a na kraju se dida čak sjeti upitati unuka kako mu je u školi. Doduše, jedva da i sluša odgovor, jer tada se obično raspriča o svojim školskim danima, a i o drugim događajima iz vlastitoga djetinjstva. Traje to tako sat vremena, ili malo manje, a onda posjetitelji odlaze, a djed ih moli da ubrzo opet dođu, što mu oni, naravno, svečano obećaju.

Kad izađu na ulicu, njih dvojica započnu razgovor o onome što su upravo doživjeli. Otac upita sina smeta li mu što djed priča uvijek isto, a sin odgovori da mu ne smeta, ali da mu je jako zanimljivo kako se to dida sjeća svake pojedinosti iz vlastite mladosti, a ne sjeća se da su mu se njih dvojica još jučer najavili za posjet. Sjeća se točno koji je dan u tjednu bio kad je prvi put susreo svoju buduću ženu, sjeća se koliko je novaca imao u džepu kad se otisnuo u svijet, na zanat, a nema pojma što je jučer jeo za ručak, niti se sjeća da ga je prekjučer posjetila sestra. Pa se dječak pita, onako načelno, odakle to dolazi, zašto je to tako kod starih ljudi, jer već je i od drugih čuo da se većini to događa. A otac onda pokušava objasniti, ne samo sinu, nego također i sebi samome.

Izvor Pixabay

Pa poseže za onim što je najvjerojatnije i najjednostavnije, a to su biokemijski procesi u mozgu (ne kaže on to tako, nego jednostavnije, da sin razumije, ali na to se stvar svodi). I kaže da čovjekov mozak, kao kakav mišić (a s mišićem ga često uspoređuju), u starosti slabi i mlohavi te gubi sposobnost da radi ono što je radio prije. Dok je bio mlad, u taj su se mozak urezivale tisuće informacija, ali mozak je to mogao podnijeti, jer bio je mlad i jak, i zato su one ostale u njemu sve do danas. A danas, kad je mozak slab i umoran, informacije se ne uspijevaju utisnuti u njega, nego samo dođu i prođu te ne ostave nikakva traga.

To je jedno od objašnjenja za kojima otac poseže. A drugo je objašnjenje psihološko: kaže on otprilike da čovjek u mladosti nema dovoljno iskustva, pa i ne razlikuje baš jasno važne stvari od nevažnih, te tako pamti i sitnice i besposlice, kad mu već pamćenje ide tako dobro od ruke. Osim toga, ta sjećanja iz djetinjstva o kojima djed priča nekad su se činila kao velike spoznaje, koje je trebalo dobro utuviti, koliko god da se poslije pokazalo da baš i nisu bile toliko važne. A djed ih je upamtio možda i zato što je s vremenom uvidio da ljude takve stvari zanimaju, pa zato i sad svaki put pripovijeda o njima.

Tako otac objašnjava sinu, a sin zamišljeno kima glavom, i nekako se čini da je odlučio idući put obratiti pažnju na još neke stvari, jer ga u vezi s djedom štošta zanima. Kao što, uostalom, zanima i oca, jer i on bi rado znao zašto to tako ide s tim pamćenjem. Pa mu padaju na pamet i stvari o kojima ne može govoriti sinu, jer je ovaj za to još odviše mlad, ali zato može za sebe, u glavi, potražiti nekakav odgovor i provjeriti vlastitu ideju.

Dolazi mu, naime, misao da to što se zbiva kod staraca – to pamćenje davnih događaja i zaboravljanje jučerašnjeg dana – nije samo stvar slabljenja organizma, a ni stvar psiholoških doskočica kojima se branimo od starosti. Nego da je taj mehanizam nekako zadan, da je zadan evolucijski, i da nam pomaže da se održimo, a pogotovo da zaključimo kako naš život, kao cjelina, ipak ima nekakva smisla.

Jer, pita se mladi otac, kako bi to bilo da se naša memorija drži kronologije, kao što se kronologije drži naš život? Pa da onda bolje pamtimo one događaje koji su bliži u vremenu, a slabije one koji su dalji? To bi proizvelo obratnu situaciju od ove sada: tada bi starci najbolje pamtili jučerašnji dan, malo slabije prošli mjesec, a najslabije ono što se zbilo prije sedamdeset godina, jer to bi im gotovo posve izblijedjelo iz sjećanja. Kako bi to izgledalo? Mladi otac dolazi do zaključka da bi izgledalo grozno: ljudski život nalikovao bi na nekakvu suhoparnu kroniku u kojoj netko ravnodušno bilježi ono što se dogodilo, ne razlikujući važno od manje važnoga, i odbijajući i samu pomisao da takva razlika postoji.

Znači li to onda da čovjek pamti stvari po hijerarhiji njihove važnosti? Naravno da znači, samo što to nije stvarna, samorazumljiva važnost, ona koju bi bilo lako ocijeniti i izmjeriti, nego je to važnost za onoga tko se sjeća, važnost subjektivna, a ne objektivna. Zato se djed više sjeća onih događaja koji su se zbili davno, u njegovu djetinjstvu, budući da mu je tada sve bilo važno, te je mnogo toga i zapamtio. A poslije je kroz život, prisjećajući se tih događaja, pomalo utvrđivao gradivo, te ga je čvrsto i nepromijenjeno donio do u duboku starost. Druga sjećanja koja su pridolazila utiskivala su se slabije, i tako se stvarala perspektiva, tako je čovjek (djed) izgradio svoje vlastito vrijeme. Jer on se od drugih ljudi razlikuje upravo po sjećanjima, a to znači po svome osobnom vremenu.

Tako misli otac, ali to ne govori sinu, jer je on za takve stvari još premlad. Kao što je premlad i za ono čime otac zaključuje svoje razmišljanje o današnjem posjetu. Taj će posjet djed svakako zaboraviti i već sutra će mu se činiti da ga nije ni bilo. Ali zato će se sin svega dobro sjećati: sve je ovo dio njegova djetinjstva, kad se mnogo pamti, pa će se sačuvati za budućnost i djed i njegova čudna memorija.