Bogata produkcija slabim brojkama unatoč

Promatrana optikom izdavačke industrije, u svjetlu organizacije književnih događanja međunarodnog odjeka, kao i onih lokalno važnih, godina za nama u najkraćem bi se, zbog ponovnog otvaranja granica i slobodnog putovanja nakon dvogodišnjeg zatvaranja, potom i (pretjeranog?) opreza zbog globalne zdravstvene prijetnje, mogla nazvati renesansnom. No bi li takvo određenje bilo i posve točno?

Istina, književni su se festivali natjecali kvantitetom, ali i kvalitetom ovogodišnjih programa i gotovo je svaki od njih pohodilo barem jedno poznato književno ime; Zagreb book festival otvoren je nastupom višestruko nagrađivane spisateljice Rachide Lamrabet – njezin roman Reci to nekome (u besprijekornu prijevodu Romane Perečinec objavio Ljevak), osim što propituje vrlo intiman odnos prisutnosti u nedostajanju, govori i o važnoj a prešućivanoj temi odreda koloniziranih muškaraca kojih doprinos u obrani Europe za Prvoga svjetskog rata nije zanemariv. Putujuća karavana Festivala europske kratke priče Zagreb ove je godine spojila sa Zadrom, a festivalskim se posjetiteljima u obama gradovima obratio britanski pisac Hanif Kureshi. Riječki je Vrisak, pak, ljubitelje stripa obradovao gostovanjem velikog Benjamina Legrandea, francuskog scenarista i jednog od autora kultnog Snowpiercera (Snjegolomca u hrvatskom prijevodu), a samo je bolest spriječila dobitnika međunarodne inačice prestižne nagrade Booker, mađarskog pisca Laszla Krasznahorkaija, da otvori prosinačko izdanje pulskoga književnog sajma i tako na veličanstven način zaključi godinu sjajnih domaćih književnih događanja. Umjesto toga, na senzacionalističkim će popisima „književnih događaja godine“ prvo mjesto vjerojatno zauzeti gostovanje britanske književnice Bernardine Evaristo. Njezin je roman Djevojka, žena, drugo 2019. sa Svjedočanstvima Margaret Atwood podijelio izvorni Booker, a na Festivalu svjetske književnosti primarno je predstavljala novu knjigu Manifest.

U nekoliko redaka sumirana, 2022. godina je vrijedna divljenja, a podatak o više od stotinu tisuća interliberskih posjetitelja gotovo je nevjerojatan. Valja, ipak, uzeti u obzir da sažetak najčešće jest umnogome bolji od njime predstavljene ukupnosti pa tako i izvanredno naličje godine u književnosti skriva poraznu brojku – prema podacima već tradicionalna godišnjeg istraživanja provedena uoči manifestacije Noć knjige, tek je 42 posto Hrvata u prethodnom razdoblju pročitalo barem jednu knjigu, što je, u odnosu na 2021, pad od 3 posto. Za tržište knjiga jednak je problem i što tek svaki peti građanin knjige i kupuje u knjižarama.

Ispravljene nepravde neobjavljenih prijevoda

Uzevši i te podatke u obzir, potrebno je odati priznanje izdavačkom entuzijazmu i posebno pozdraviti pokretanje novih izdavačkih projekata poput Bodonija, Frakturine sestrinske kuće i Petrinih knjiga, malog izdavačkog projekta koji se tržištu nametnuo pomno odabranim i kvalitetno prevedenim (potom i opremljenim) naslovima.

Zbog isteka autorskih prava u vrlo smo kratkom vremenskom razmaku, gotovo sinkronicitetu, dočekali dva hrvatska izdanja Novele o šahu, posljednjega dovršena i postumno objavljena, opsegom nevelika djela Stefana Zweiga, no samo je ono maloga zagrebačkog nakladnika, zahvaljujući izvrsnosti prijevoda Branke Grubić, naišlo na ozbiljniju kritičku i čitateljsku recepciju. Iako suvremena čitanja, opterećena spoznajom o dvostrukom samoubojstvu autora i supruge mu Lotte, Novelu često klasificiraju kao posljednji pozdrav svijetu ili konačni poklik protiv nacizma, neosporna je činjenica da Zweig, ostavljajući kraj otvorenim, stvara izvanredno književno djelo, pravu šahovsku igru između pisca i čitatelja. U toj igri prvi drugoga svakim svojim potezom uvlači dublje u sukob i navodi na praćenje njegove igre, nikada mu ne dopuštajući da u potpunosti preuzme vodstvo.

Izd. Petrine knjige, 2022,
prev. Branka Grubić

Izd. Matica hrvatska, 2022,
prev. Dora Jelačić Bužimski

Izd. Vorto Palabra, 2022,
prev. Anja Majnarić

Sličnu igru vodi i druga opsegom nevelika, no intrigantna knjiga proizašla iz iste prevoditeljsko-izdavačke manufakture – Slučaj Collini Ferdinanda von Schiracha. Iako se isprva čini da će nosivi sukob romana biti onaj između perspektivnoga mladog odvjetnika, zastupnika optuženika i njegova mentora, prekaljenoga pravničkog čarobnjaka i sutužitelja u unaprijed izgubljenoj sudskoj bitci, klupko što ga autor, čiji su literarni rukopisi izmiješani s bogatom pravnom praksom, počinje odmotavati mnogo je složenije. Usto, pokazat će se, seže mnogo dalje u prošlost no što je itko od neupućenih mogao i naslutiti. Pravni se triler, naime, razračunava s problemom koji, premda rado mislimo drukčije, nije geografski ograničen samo na ovu i susjedne zemlje – postojanjem povlaštenijih u odnosu na druge, pa i u odnosu na zakon. Duge niti nacizma, pokazat će se, nije lako prekinuti ni u jednom od najuređenijih društava na svijetu, a nekažnjeni zločini (i sustavna inercija) pojedinca navode da, suprotno civilizacijskim normama, pravdu zadovolji sam. Ipak, valja reći da je Slučaj Collini naveo njemačku ministricu pravosuđa da prije desetak godina osnuje posebnu radnu skupinu kojoj je zadatak bio revidiranje tadašnjih zakona o procesuiranju ratnih zločina i zločinaca.

Izd. Naklada Ljevak, 2022,
prev. Ita Kovač

Izd. Profil, 2022,
prev. Patricija Horvat

Izd. Petrine knjige, 2022,
prev. Branka Grubić

Posve bi nepravedno bilo iz pregleda književne izvrsnosti u 2022. izostaviti velikoga španjolskog pisca Miguela de Unamuna i njegovo djelo Abel Sanchez (u izdanju Matice hrvatske objavljeno uz druge proze). Za (ponovno) razmjerno kratak rukopis, autor smišlja i poseban naziv nivola, no emancipacija od novele i romana nije samo u formi nego i u sadržaju pa nivole teže održavanju određenog standarda, a kritičari će im poslije pridodati izostanak psihološke karakterizacije likova i ustrajavanje na potiskivanju prostornog ili vremenskog određenja. Ono što Sancheza čini bezvremenskim ipak je poruka – o odnosu umjetnosti i znanosti i onome što se dogodi kad, zbog slabosti ljudskog karaktera poput zavisti i zlobe, jedno iz drugoga nestane, Unamuno piše vrlo metaforično, na osnovi biblijskog mita o Kajinu i Abelu, iskonskom grijehu i pripadnoj mu krivnji. Sličan bi osjećaj trebao obuzeti i zadužene za brigu o prijevodnoj književnosti pri osvješćivanju spoznaje da je pomnjiv i precizan prijevod Dore Jelačić Bužimski prvo predstavljanje tog klasika hrvatskoj publici.

Sličnu je premijeru u 2022. doživio i roman Oduvijek živimo u dvorcu američke književnice Shirley Jackson, jedne od mitskih figura popularne kulture i autorice popularnih žanrovskih klasika jezovite proze. Autoričinu statusu unatoč, na hrvatski su jezik bile prevedene tek dvije njezine kratke priče, a nepravdu je početkom prošle godine barem djelomično ispravio nakladnik Vorto Palabra solidnim prijevodom Anje Majnarić. Iako bi naslovom i pratećom naslovnicom mogao sugerirati infantilnost i čitatelja navesti da ga pogrešno svrsta u red dječje književnosti, spomenuti je roman zapravo studija kolektivnog uma i zala što ih je zajednica, ojađena sjajem nečijega nekadašnjeg života, i ohrabrena trenutnom oslabjelošću, spremna nanijeti pojedincu. Dvorac, sad dom dviju jedva odraslih sestara, u prošlosti je bio poprište nikad posve razjašnjena ubojstva kojim je završio bezbrižan život djevojaka, ali i era vladavine njihove bogate obitelji. Iako stanuju izvan sela, a jedna od sestara zbog agorafobije ne napušta kuću, trn su u oku seljanima koji će im, vođeni zajedničkim osjećajem za istjerivanje pravde, nanijeti nezamisliva zla i tako pokazati da ono najgore, zapravo, nikad nije izvan čovjekova bića.

O nestalnostima ljudske naravi

A jesu li „životinjski“ nagoni imanentni ljudskoj naravi, istražuje i nagrađivani talijanski pisac Sandro Veronesi svojim posljednjim romanom Kolibrić, pričom o firentinskom oftalmologu koji i jest i nije glavni fokalizator svojeg narativa. Za preziranje psihoanalize Veronesi ga, u maniri vrhunskoga vladara pripovjedačke vještine, kažnjava provlačenjem njegove životne linije kroz psihoanalitičke mehanizme. Time u čitatelja otvara mogućnost da se i sam poigra sposobnostima analize te da, na temelju (pogrešno ili ispravno) zaključenoga, donese u tekstu utemeljene zaključke. Nije Kolibrić napet roman ni izvanserijska priča, prije sjajno ispreden (i zaslugom Ite Kovač jednako tako preveden) prikaz jednog života, od početka i faze kognitivno nesvjesnoga do kraja, pa i onoga što nakon kraja ostaje. Veronesi je poseban i po tome što ne osuđuje, a narativom na to potiče i čitatelja, da osvijesti ne uvijek ugodnu činjenicu o intrinzičnosti nagona rado nazivamo „neljudskima“.

Naposljetku, sličnu autorsku navadu ima i Elizabeth Strout, majstorica iscrtavanja ne uvijek prijaznih protagonistkinja. Njezin je roman Zovem se Lucy Barton, prvi dio neformalnog serijala, na ovaj popis uklizao u posljednji čas. Elizabeth Strout u njemu nije nova, ali drži se onoga što radi vrhunski i ponovno nam, u finoj struji svijesti, u nelinearnim reminiscencijama, iznosi priču žene koja ovog puta ne poučava, ali piše i na taj način secira tuđe živote, ali ponajviše zadire u svoj. Roman, osim sjajne priče, donosi i nekoliko savjeta piscima početnicima, a nakladnik Profil istovremeno je objavio i neslužbeni nastavak O, Williame!, što, možda, treba shvatiti kao obećanje sretne i bogate čitateljske godine.