Bismo li mogli bez banaka?

Svi mi imamo neki odnos s bankama. U prvim danima nove 2023. godine mijenjat ćemo kune u eure, dižemo kredite, štedimo, ljutimo se na kamate, tužimo, tražimo donacije, primamo plaću i dajemo džeparce preko aplikacija razvijenima u bankarskom sektoru. U današnje doba kada plaćanje novcem pada i trenutno čini samo malo više od pedeset posto svih novčanih transakcija, banke su neizostavni dio naše svakodnevnice. Ponekad ipak bankarski sustav ili neki njegovi dijelovi uđu u probleme i stvori se financijska kriza. Banke počinju propadati, posuđivanje novca postaje skupo ili nemoguće, cijene nekretnina počnu nekontrolirano padati i cijela ekonomija može ući u spiralu pada, što jako povećava nezaposlenost i bankrot poduzeća. No ako propast banaka može napraviti toliku štetu, možemo li funkcionirati bez njih? Može li društvo unaprijediti stabilnost bankarskog sustava? Možemo li nakon propasti banaka odmah osnovati druge tako da se ekonomija ponovno osovi na noge?

U ranim osamdesetim godinama prošlog stoljeća prošlogodišnji laureati Nobelove nagrade za ekonomiju, Ben Bernanke, Douglas Diamond i Philip Dybvig, postavili su znanstvene temelje za moderno istraživanje o tim temama. Diamond i Dybvig razvili su teorijske modele koji objašnjavaju zašto banke postoje, kako ih njihova uloga u društvu čini ranjivima na glasine o njihovu skorom kolapsu i kako društvo može umanjiti tu ranjivost. Te spoznaje čine temelj moderne regulative banaka. Statističkom analizom i istraživanjem povijesnih izvora Bernanke je pokazao da su posrnule banke igrale presudnu ulogu u globalnoj depresiji 1930-ih, najgoroj gospodarskoj krizi u modernoj povijesti.

Kolaps bankarskog sustava objašnjava zašto je pad ekonomije bio ne samo dubok nego i dugotrajan. Bernankeovo istraživanje pokazuje da bankarske krize potencijalno mogu imati katastrofalne posljedice. Taj uvid ilustrira važnost dobra funkcioniranja bankarske regulacije, a bio je i razlog za ključne elemente ekonomske politike tijekom financijske krize 2008–09. U to je vrijeme Bernanke bio šef američke središnje banke, Federalnih rezervi, i bio je u mogućnosti primijeniti znanje iz istraživanja u monetarnoj politici. Kada je pak izbila pandemija 2020, poduzete su znatne mjere kako bi se izbjegla globalna financijska kriza. Uvidi laureata odigrali su važnu ulogu u osiguravanju da se posljednje krize ne razviju u nove depresije s razornim posljedicama za društvo.

Koristeći se kombinacijom povijesnih izvora i statističkih metoda, Bernankeova analiza pokazala je da je propast banaka bila najviše odgovorna za pad BDP-a, bruto domaćeg proizvoda.

Depresija je započela manje-više uobičajenom recesijom 1929, ali se 1930. razvila u bankovnu krizu. Broj banaka prepolovio se u tri godine najviše zato što su štediše postali zabrinuti za opstanak banaka pa su pojurili podići ušteđevinu. U slučaju kad dovoljno ljudi to učini istovremeno, rezerve banke ne mogu pokriti sva povlačenja i primorane su provesti brzu prodaju imovine uz potencijalno velike gubitke. U konačnici to banku može odvesti u stečaj, a druge banke onda prestanu daviti kredite jer se boje da će im se dogoditi sličan scenarij. Problemi s dobivanjem bankovnih kredita otežavaju poduzećima financiranje ulaganja i stvaraju velike financijske poteškoće za poljoprivrednike i obična kućanstva. Rezultat je bila najgora globalna recesija u modernoj povijesti. Bernanke je utvrdio da su kolapsi banaka bili presudni za prerastanje recesije u duboku i dugotrajnu depresiju. Nakon što banka bankrotira, prekida se odnos između banke i njezinih zajmoprimaca; taj odnos sadrži kapital znanja koji je banci nužan za učinkovito upravljanje kreditiranjem. Banka poznaje svoje zajmoprimce, ima detaljne informacije o tome za što su zajmoprimci koristili novac i koji su zahtjevi potrebni da bi se kredit vratio. Izgradnja takva kapitala znanja traje dugo i ne može se jednostavno prenijeti na druge zajmodavce kada banka propadne.

Popravak posrnuloga bankarskog sustava stoga može trajati mnogo godina, a tijekom tog vremena gospodarstvo funkcionira vrlo loše. Bernanke je pokazao da se gospodarstvo nije počelo oporavljati sve dok država nije konačno primijenila snažne mjere za sprečavanje dodatne bankarske panike. Banke zapravo primaju novac od ljudi koji polažu depozite i usmjeravaju ga zajmoprimcima. To financijsko posredovanje daleko je od jednostavnog mehaničkog prijenosa, jer postoje temeljni sukobi između potreba štediša i ulagača. Netko tko uzima zajam za financiranje kuće ili dugoročne investicije mora znati da zajmodavac neće iznenada tražiti svoj novac natrag. S druge strane, štediša želi imati barem dio svoje ušteđevine trenutno na raspolaganju za neočekivane izdatke. Društvo mora nekako riješiti taj konflikt. Douglas Diamond i Philip Dybvig razvili su teorijski model funkcioniranja banaka koji se temelji na tome da kućanstva štede dio svojih prihoda, kao i na potrebi da mogu podići svoj novac kada to žele. Nitko unaprijed ne zna hoće li se i kada pojaviti potreba za novcem, no to se ne događa u svim kućanstvima istodobno. U međuvremenu, postoje investicijski projekti koji trebaju financiranje. Ti su projekti dugoročno isplativi, ali ako se prijevremeno prekinu, povrati će biti vrlo niski. Zbog rješavanja tog konflikta osnivaju se banke koje štedišama daju dobar omjer dugoročnog povrata ulaganja i dostupnosti vlastitih ušteđevina. Iako banke imaju ponekad negativnu percepciju u društvu zbog zarada koje ostvaruju, moramo biti svjesni potrebe njihova postojanja.